Neumsko ljeto 2024: Kad se Lindžo zavrti, Sunce zatreperi
Neum, ta jedina crtica na mapi BiH koja se kupa u moru, ove je subote bio epicentar nečega što bi se u nekom paralelnom univerzumu moglo nazvati “folklornim Woodstockom”. Naime, 16. međunarodna Večer folklora „Oj kamenu rodni moj“ okupila je najbolje od najboljih – kulturno-umjetnička društva, vokalne skupine i klape iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske, odjevene u nošnje koje bi natjerale i najhladnokrvnijeg turista da se naježi.
Zamislite scenu: preko 250 sudionika, svi ukrašeni kao da su stigli s naslovnice knjige o starim običajima, marširaju kroz neumsku šetnicu, dok turisti, zatečeni time što se u Neumu očito događa nešto izvanrednije od obične subotnje večeri, stoje i gledaju u nevjerici. „Tko su ovi ljudi? I zašto je sve odjednom tako svečano?“ pitaju se, dok pokušavaju uhvatiti najbolji kadar za Instagram.
Središte cijelog spektakla bio je HKUD „Lindžo“ iz Neuma, koje je uz podršku Općine Neum i Federalnog ministarstva okoliša i turizma, organiziralo ovaj kulturni show program. A kad kažem show, onda to stvarno mislim – nije to bila samo parada nošnji i plesova, već cijela eksplozija boja, ritmova i, naravno, emocija. Jer, kako bi rekli lokalni kroničari: „Tko nije bio, ne zna što je propustio“.
Zato su se domaći, ali i gosti – zahvaljujući voditelju Branku Uvodiću, iskusnom HTV-ovom liscu iz emisija „Lijepom našom“ i „Mostovi kulture“ – mogli nakratko vratiti u prošlost, u one dane kad su bake plele, a djedovi se natjecali tko će bolje povući šargiju.
U atmosferi koja je lelujala između visokih temperatura i jednako vrućih emocija, redali su se nastupi – od neumske mažoretkinje do vinkovačkog Lisinskog, uz gošće iz Dubrovnika, Busovače, Širokog Brijega, Mostara, Opatije, Čilipa i Siska. Bilo je tu pjesme, plesa, a bome i nostalgičnih suza, jer, ruku na srce, kad čuješ zvuke Lindža, teško je ostati ravnodušan.
I tako, dok su se valovi lijeno kotrljali prema obali, a sunce polako padalo iza horizonta, Neum je živio za tu večer. Kad se sve smirilo, kad su svi otišli, ostao je samo kamen, onaj rodni. I negdje u zraku, eho tih prošlih vremena – sjećanje na trenutak kad se sve ono staro i zaboravljeno ponovno zavrtjelo u jednom ludom plesnom kolu.