U IZBJEGLIČKOM KAMPU U KLADUŠI I BIHAĆU Ljudi žive u neljudskim uvjetima, zavladala je šuga

Foto: Ranko Šuvar / CROPIX

Sunce je neizdrživo peklo kada smo, oko podneva, ušli u izbjeglički kamp u Velikoj Kladuši. Prizor koji nas je dočekao nije lako opisati. Na vrućini i žegi, pod crnim, plastičnim ceradama što glume ‘zidove’ šatora, natiskalo se stotine izbjeglica iz Sirije, Pakistana, Afganistana, Irana i brojnih drugih zemalja. Umorni, dehidrirani, iscrpljeni, mnogi od njih u teškom zdravstvenom stanju, ležali su na klupama ili na podu, pokušavajući doći do daha na nesnosnoj žegi. U prljavoj, podrapanoj odjeći igraju se dječica od tek nekoliko godina, dok roditelji ispijenih lica, mršavi i zabrinuti, sumnjičavo gledaju tko smo. Neki od njih tek su došli nakon višednevnog pješačenja iz Srbije ili Crne Gore, drugi su tu već tjednima. Na licima im se jasno ocrtavaju umor i očaj. Među prašinom i na žegi igraju se dječica, a ona sretnija na putovanju su uspjela zadržati nekog prastarog, prljavog i rasparenog medu ili zeku, prenosi 100posto.hr

Foto: Ranko Šuvar / CROPIX

Bijesni su na Hrvatsku i hrvatsku policiju

Kampom se brzo pročulo da su došli novinari iz Hrvatske. Nastaje komešanje. Dio izbjeglica zove nas da sjednemo s njima u šatore, drugi glasno negoduju. Biti hrvatski novinar ovdje nije ugodno. Bijesni su na nas i našu policiju koja ih, kažu, tuče, te im krade novce i mobilne uređaje ako pokušaju prijeći u Hrvatsku. Nismo se ni snašli, a već nam prilazi žena, Valerie joj je ime. Na prvi pogled nitko joj ne bi rekao da je izbjeglica. Izgledom pomalo odudara. Bijele puti, plave kose, kaže da se iz Afganistana uputila prije pola godine. Čim nam dolazi, brizne u suze, pa pokazuje zavoje na nogama i goleme, tamne modrice na nadlaktici.

„Ja sam žena. Žena! A vaši su me policajci tukli. Zašto to radite? Jeste li vi ludi?“, jeca žena gledajući me očima iz kojih dopire samo jedno pitanje: „Čime sam to zaslužila“.

S njom je sin od nekih desetak godina. Uplašeno promatra majku koja je, vidi se, na rubu sloma. Kaže da je prije nekoliko dana pokušala iz Bosne i Hercegovine prijeći u Hrvatsku.

„Susrela sam vašu policiju u šumi. Vikala sam da želim azil u Hrvatskoj. Ali oni se nisu držali zakona, nisu me priveli, nego su me gurnuli u rijeku. Lice mi je bilo u vodi, a onda su me počeli udarati. Uzeli su mi mobitel i svih 400 eura koje sam imala uz sebe. Ludi, ludi, ludi!“, viče žena, pokazujući modrice.

Sin ju nijemo promatra, vidi se da je u šoku. Sve ovo dogodilo se samo nekoliko dana prije našeg dolaska. Valerie nam ga pokazuje.

 Dolaze nam, jedan po jedan, pokazuju masnice od pendreka ili razbijene mobitele

„Ja sam sama s njim. Krenula sam na put radi njega, da mu spasim život. Prošli smo Tursku, Albaniju, Crnu Goru, Bosnu. Nitko nas nije tukao, pomagali su nam, a vi ste nas tukli. Njega su udarili. Pa jeste li vi normalni. Dijete su mi tukli!“, govori nam. Ustaje, ne može više, emocije su prejake.

„Ne želi razgovarati s vama jer ste iz Hrvatske. Znam ja da niste vi krivi, ali probajte ju shvatiti“, govori nam mladi Pakistanac, koji nam pomaže oko prijevoda.

Oko nas se okuplja desetak muškaraca. Svatko ima svoju priču, problem je samo na kojem je jeziku ispričati. Neki znaju engleski, drugi pokušavaju na francuskom, treći na farsiju, arapskom, tko zna čemu. U satima koje ćemo provesti u Kladuši, primijetit ćemo da su priče uglavnom slične. Svi su oni, iz tko zna koje zemlje, odavno krenuli bježati od rata i nesigurnosti, od nasilja i sukoba, ka boljem životu. Zapeli su ovdje, na granici svjetova, istoka i zapada, u Bosni koja se još itekako sjeća ovih prizora iz prošlog rata. Zapeli jer ih Hrvatska ne pušta dalje. Mnogi su pokušavali ilegalno, kroz šume, ali vlasti su bile neumoljive. Dolaze nam, jedan po jedan, pokazuju masnice od pendreka ili razbijene mobitele.

„Draže mi je da me ubiju. Neka pucaju po nama, samo da nas ovako ne maltretiraju. Ako mi ne vjerujete, idemo večeras zajedno, vidjet ćete kakvi su“, govori nam jedan. Kaže da im policija razbija mobitele kako ne bi imali GPS navigaciju na putu prema Europi. Ipak, veli, nebrojeno je slučajeva da mobiteli malo boljih marki, ili novijih modela, završe u džepovima policajaca, baš kao i novac koji im je prijeko potreban za nastavak putovanja.

„Bilo nas je petnaest. Pokušavali smo iz Kladuše prijeći u Hrvatsku. Sve su nam mobitele uzeli, kao i sve novce“, govore uglas migranti, dok se od sunca svi pokušavamo sakriti u malenom, improviziranom šatoru kladušanskog kampa. Nervoza raste.

„Razumijem da ima par bezobraznih ljudi, uvijek je tako. Ali kod vas je to očito pravilo. Svi to rade. Zašto to radite, zar i vi niste imali rat i izbjeglice, zar niste ljudi“, viču.

Gorko se smiju kada im kažemo da smo naše Ministarstvo unutarnjih poslova priupitali o tim slučajevima.

„Što kažu“, pitaju nas. Odgovaramo kako je stav MUP-a da su ozljede nastale tijekom međusobnih obračuna migranata. Val nezadovoljstva širi se šatorom. Neki se smiju, drugi viču da je to „mafija“ i da „lažu“.

Traže da obavijestimo UN i UNHCR o nasilju koje im se događa

Smiruju se, a onda nas mole za pomoć. Traže da obavijestimo UN i UNHCR o nasilju koje im se događa, mole nas da im ostavimo svoje brojeve telefona ili adrese Facebook profila ako ih opet premlate, da znaju kome se obratiti. Mnogi od njih tjednima se nisu javili obiteljima, njihove majke, žene i djeca ne znaju ni jesu li živi. Ipak, baš svi zaziru od fotoaparata, a ako ih baš i želimo slikati, mole da se na fotografiji ne vide lica. Spominju dva razloga. Jedan je jer se boje policije, budući da bez iznimke svi oni namjeravaju pronaći rutu prema Hrvatskoj, pa dalje prema Europi. Ne žele se izlagati opasnosti. Ima i onih koji spuste pogled pa kažu da su obiteljima slagali da su dobro i da uspješno napreduju.

„Javio sam im da putujem prema Francuskoj. Idem tamo izvaditi dokumente za nas kako bi oni mogli pobjeći. Ne želim da me vide ovakvog, prljavog i nikakvog, na podu ovog šatora, bez cipela i odjeće. Srce bi im puklo. Molim vas, nemojte da to završi na internetu“, govori nam Iranac srednjih godina, a mi mu, naravno, udovoljavamo molbi pa spuštamo objektiv.

Na izlasku iz kampa susrećemo grupu od desetak Kurda iz Sirije. Među njima muškarci, žene, djeca u kolicima. Prekjučer su došli u Kladušu. Nutkaju nas grožđem, dok djeca sa zanimanjem promatraju fotoaparat. Ljubazno odbijamo grožđe, razmišljajući o tome što su ovi ljudi uopće pojeli proteklih dana. No, plavokosa djevojčica, sigurno nema više od tri godine, razoružava nas osmijehom i ispruženom ručicom u kojoj je jedna bobica bijelog grožđa. Žvačemo uz knedlu u grlu, srce se steže pri pomisli što su dosad prošli na tisućama kilometara dugom putu.

„Čuli smo da je vaša granica jako tvrda. Ali pokušavat ćemo dok nas ne ubiju jer mi druge nemamo. Što da radimo? Kući se nemamo gdje vratiti, a ovdje u kampu ne možemo preživjeti“, govore uglas.  Gdje žele? U Italiju, Francusku, Njemačku, bilo gdje. Dalje od kampova, dalje od užasa rata, ljudi koji žele živjeti, a ne preživljavati na cesti, daleko od doma koji više ne postoji.

Pokušajte izbjeći fizički kontakt jer je u kampu izbila epidemija svraba, šuge

Samo pedesetak kilometara dalje od Velike Kladuše situacija je još stravičnija. Iako nikakve službene procjene ne postoje, u Kladuši se nalazi otprilike nekoliko stotina migranata, no ta se brojka svakodnevno mijenja s obzirom da novi dolaze, a ‘stari’ pokušavaju pronaći svoju rutu do boljeg života. No u Bihaću ih je nekoliko tisuća i stanje je neodrživo. Preplavili su gradske ulice, leže po gradskim parkovima, odmaraju na obalama Une ili prosjače koju marku kako bi si nešto kupili. U gradskom Crvenom križu, gdje se registriramo kao novinari i koji je trenutno najviše na udaru pokušavajući nadljudskim snagama nahraniti, napojiti i osigurati osnovne ljudske potrebe ovim ljudima, upozoravaju nas na pravila ponašanja.

„Fotografirate na vlastitu odgovornost. Nisu svi uvijek najbolje volje, pokušajte razumjeti, ima ljudi koji su na rubu fizičkog i psihičkog kolapsa.  Najbolje je da ne kažete da ste iz Hrvatske, niste baš na najboljem glasu trenutno. I pokušajte izbjeći fizički kontakt jer je u kampu izbila epidemija svraba, šuge“, govore nam dok se vozimo prema gradskom stadionu u čijoj je blizini smješten improvizirani kamp. Koliko god da su nas pripremali, prizor koji zatječemo u Bihaću van je svake ljudskosti. U ruševinama nekadašnjeg učeničkog doma natiskalo se na tisuće migranata. Dio ih suši robu na prozorima, no najviše ih se poslušno poredalo u red za jedan od dnevnih obroka. Neki šepaju, drugi imaju vidljive rane na nogama, treći su puni uboda komaraca i drugih buba koje su se ovdje razmnožile u neviđenim količinama. Pokušavaju se oprati u improviziranim kupaonicama, no čim izađu okružuju ih rojevi odvratnih, debelih muha koje prijete širenjem zaraze u kampu.

Potpuno nestvarno djeluje slika dječaka od pet-šest godina koji se bezbrižno rola na prastarim rošuhama usred ovog pakla na zemlji. Prilazi nam mlađi Afganistanac, predstavlja se kao Gharaz, uz njega su otac i mlađi brat. On jedini zna engleski, maše nekim papirima i moli da mu pomognemo. Riječ je o potvrdi slovenske policije. U njoj piše kako su zatečeni prilikom pokušaja ilegalnog ulaska u zemlju, te im se određuje kazna od 500 eura po osobi i deportacija nazad u Bosnu, iz koje su krenuli prije pet dana. Očajni su što su opet završili na ovom mjestu.

„A azil? Tražili smo azil, piše li što o tome?“, pita nas mladić s tračkom nade u tužnim, tamnim očima. Na žalost, ništa. Samo da ste predani Hrvatskoj, koja vas je pak predala bosanskoj policiji, moramo ga razočarati. Sva trojica odlaze očajno odmahujući glavom.

 Ovdje su smrt, ozljede i očaj svakodnevica

Baš prije nekoliko dana jedan od izbjeglica utopio se pokušavaju preplivati Unu kako bi se dalje domogao Hrvatske. Ovdje su smrt, ozljede i očaj svakodnevica. Tek nekolicina tinejdžera spremno nam pozira, usana razvijenih u osmijeh. Nisu, kažu, izgubili nadu, vjeruju da će se domoći Europe, a ovo je tek usputna stanica koju treba preživjeti.

„Vraćali su nas i u Srbiju, pa smo ipak došli do Bosne. Tako će i sada biti. Treba samo biti strpljiv“, kazuju nam.

Aktivisti Crvenog križa pokazuju nam kamp, koji katkad nalikuje koncentracijskom logoru.  Na ulazu je stol za registraciju, gdje Crveni križ popisuje novopridošlice.

„Trebate li odjeće, deka, vreća za spavanje, obuće?“, pitaju mladi volonteri Crvenog križa, a migranti im pogledom govore da trebaju – sve.

Spavaju na podu ruševine, u krajnje nehigijenskim uvjetima

Izbjeglice spavaju na podu ruševine, u krajnje nehigijenskim uvjetima, na prljavim dekama i u prastaroj odjeći. Tu su različite humanitarne organizacije, od Crvenog križa, različitih grupacija iz brojnih zemalja EU, USAID-a… No, potrebitih je previše, a pomoći premalo. Svjedočimo groznoj sceni kada se nekoliko desetaka migranata počinje svađati i otimati oko svega tri kutije plastičnih natikača, koje su upravo stigle u kamp zahvaljujući jednoj donaciji. Većina ih na nogama nosi odavno razvaljene šlape, a neki umjesto šlapa samo krvave žuljeve. Viču jedni na druge, grabe se i otimaju, situacija je pred eskalacijom i teško da će onih nekoliko policajaca (doduše pod punom opremom i s dugim cijevima) koji se nalaze u kampu moći smiriti stvar ako sada bukne. Samo zahvaljujući prisebnosti aktivista, koji ih uvjeravaju da će stići još, stanje se smiruje. Ne bi to bila BiH da nema i malo onog, karakterističnog humora.

„Evo, ostale dvije lijeve, zato što ste se otimali pa ste ih rasparili. Haj’ sad, da vidimo, ako tko ima dvije lijeve, odmah će dobiti“, govori jedan od aktivista na engleskom, pokušavajući atmosferu okrenuti na šalu, iako – vidimo – ni njemu nije do smijeha. Neki se smiju, drugi očajno odlaze natrag u mračne izbe pune paukova, žohara i šuge, u kojima žive već danima, tjednima ili mjesecima.

„Bio sam u Srbiji, kada je sve ovo počelo. Radio sam kao humanitarac, pokušavao pomoći. Tamo je stanje sada bolje, pa sam došao ovdje. I onda u ovom užasu čujem kako neko dijete viče – „mister cinema, mister cinema“. Dok sam bio tamo znali smo za djecu organizirati kino na otvorenom, zapamtili su me. Oni iz Srbije, sad su ovdje. To je da ti srce pukne, ta djeca odrastaju u ovakvim kampovima. Neki od njih sad već skroz solidno govore jezik, odrasli su u ovom užasu“, govori nam Milan Votypka iz Češke, aktivist organizacije Czech Refugee Help, koji je već tri godine života posvetio pomoći izbjeglicama u Europi. Trenutno svakog dana radi na podjeli oko tisuću ručkova, te nekoliko stotina doručaka za migrante. Pokušava iz Češke dovesti ljude, volontere koji bi znali komunicirati na jezicima migranata, jer je sporazumijevanje velik problem.

U početku su svi bili solidarni

Kaže kako je Srbija izgradila kampove u kojima su uvjeti dosta dobri. Stoga je brojne migrante pitao zašto su se iz takvih uvjeta uputili dalje na put. Zašto sada, kaže nam Milan, hodaju bez cipela kada su tamo imali sve što im je potrebno.

„Svi govore isto. Ne žele kampove, ne žele biti izbjeglice. Žele raditi, dobiti posao, imati normalan život, ne ovisiti o tuđoj pomoći. A u kampovima mogu samo preživljavati. Tko bi to htio?“, pita nas Milan.

A kako svaka priča ima svoje lice i naličje, ima je i ova. A to je da je i ljudima u BiH, u Velikoj Kladuši i Bihaću, pomalo svega dosta. Mjesecima ovo traje i okupiralo je ulice njihovih, donedavno mirnih gradova. U početku su svi bili solidarni. Pomagali su u hrani, odjeći, primali izbjeglice u svoje domove. No, problem se ne rješava, zapravo, svakog dana sve je veći i sve više migranata je ovdje. Poprima to pomalo i bizarne razmjere. Lokalni mediji tako su izvijestili kako je skupina gladnih migranata na Uni u centru Bihaća uspjela uloviti nekoliko pataka, te ih okrenuti na vatri. Bišćani su poludjeli, jer te su patke jedan od njihovih zaštitnih znakova, pa su odmah počeli govoriti kako oni ni u svojim najcrnjim ratnim danima nisu posezali za patkama s Une.

„Nije ovo lako ni za koga. Svi smo mi bili izbjeglice, znamo kako je i zato nam suze idu na oči kad vidimo te ljude. Ali ja imam dijete od nekoliko mjeseci s kojim sad još ni jednom nisam bio u parku. Bojim se, park je prepun izbjeglica, a nikad ne znaš tko su i kakvi su. Većina ih je jako pristojna, zahvale se na svakoj pomoći, ali bilo je i slučajeva da su pod alkoholom pokušavali zgrabiti neke djevojke, tinejdžerke, pa su im se one uspjele oteti. Čuli smo i da je bilo krađa po kućama. Mi smo u Bihaću postali taoci ove situacije koja je horor, neki čak ne izlaze iz kuća, a čuo sam da su neki ljudi počeli nabavljati i oružje. Ne zato što žele nekome zlo, nego jer se boje“, govori nam zaposlenik motela u kojem smo odsjeli.

Migrantska kriza u BiH sve je dublja i čini se nerješivom. Zemlja, a naročito Unsko-sanski kanton kojeg je kriza najviše zahvatila, nemaju ni približno kapaciteta boriti se s ovakvim priljevom ljudi. Nedostaje svega, od šatora, vreća za spavanje, hrane, odjeće, lijekova… Mnogi od migranata bolesni su, neki su srčani bolesnici, neki su teške bolesti razvili tijekom mukotrpnih putešestvija, no ne primaju baš nikakvu liječničku pomoć. Čak su se, doznajemo, i Liječnici bez granica povukli iz ove kaotične priče. Pitamo aktiviste jesu li europske vlasti uopće svjesne ove situacije koja prijeti pretvaranjem u jednu od najvećih humanitarnih katastrofa u BiH nakon rata devedesetih?

„Ma naravno da jesu. Ali, daleko od očiju, daleko od srca, a mi neka se borimo kako znamo“, kažu nam.