Prije dolaska Osmanlija područje Kulen Vakufa bilo je sastavni dio Hrvatske i pripadao je Lapačkoj županiji, a tijekom 18. vijeka u službenim turskim ispravama zvao se Džisikebir što u prevodu znači “Veliki most”.
Od nekad moćne utvrde, ovaj grad je došao do mjesne zajednice koja je prije rata imala blizu 5.000 stanovnika i spremala referat za podnošenje zahtjeva za osnivanje općine.
Zimi sumorno, ljeti življe
Danas ima oko 700 stanovnika. Pola ih živi u Kulen Vakufu, a ostali dolaze vikendom ili za praznike. Povratak je krenuo netom po okonačnju rata i sve je izgledalo optimistično. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, mještani su brzo uvidjeli da je ovdje nedovoljno uvjeta za normalan život i mnogi se odlučuju na život u Bihaću, dok neki žive i rade u inozemstvu.
”Uglavnom su to umirovljenici, ima nešto i onih koji rade na željeznici i u Nacionalnom parku Una. Žene uglavnom rade u Centru za djecu bez roditeljskog staranja ‘Duga’. Zimi je ovdje sumorno, ljeti ima života jer dolaze turisti i naši mještani koji žive u nekim drugim gradovima i sredinama” – kaže mještanka Merima Mukanović.
Kaže da je život u Kulen Vakufu pomalo tužan jer nedostaju ljudi, a mnogi od onih koji su se vratili ovdje više nisu među živima.
Dani sporo teku
Asim Grozdanić, iako je iz Orašca, ovdje je redovni gost jer samo tu, kaže, može kupiti novine u lokalnoj Pošti. Nekada je ovdje bilo života i fabrika, a danas uglavnom dani teku sporo u ustaljenoj svakodnevnici.
”Ovdje je sedamdesetih godina otvorena fabrika Bebi triko u kojoj je radio oko 500 ljudi, uglavnom Kulenvakufčana. Bilo je još nekih manjih poduzeća, a danas se uglavnom živi od mirovine i turizma” – priča Grozdanić.
I dok je vrijeme u ovom zaboravljenom gradiću na zapadu Bosne vraćeno unazad, ostalo je samo sjećanje na slavna vremena i period kada je ovaj bh. gradić dao prvog reisu-l-ulemu Mustafu Hilmi-efendija Hadžiomerovića.
wpDiscuz
