Tuđmanovim mirenjem i križanjem ustaša i udbaša, nova je država dobila novi soj na sve spremnih nitkova, nazovimo ih ‘udbaše
Što mi imamo s Perkovićem i Mustačem?
Već odavno sam se zarekao da me više ništa u ovoj zemlji ne može i neće iznenaditi. Već odavno se ne nadam čuti iz usta hrvatskih političara, a pogotovo onih iz vladajuće hadezeovske kaste, išta pametno, mudro, razborito, promišljeno, dosljedno, životno, nadahnjujuće.
Ali, ostao sam zaista preneražen pročitavši da je hrvatski premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković neki dan u Saboru dramatično i uvrijeđeno uzviknuo to pitanje: “Što mi imamo s Perkovićem i Mustačem?”
Molim?! Što vi iz vrha Hrvatske demokratske zajednice, vi koji se volite nazivati stožernom hrvatskom političkom strankom, vi koji Franju Tuđmana veličate kao oca i tvorca suverene, samostalne demokratske Hrvatske i koji ćete mu uskoro velebno proslaviti stogodišnjicu rođenja, dakle što to vi, koji ste Plenkovićevo “mi”, imate s Perkovićem i Mustačem?
Andrej Plenković neprestano i postojano raste i nadima se u svojoj taštini, bahatosti i ukravaćenom bezobrazluku. Ali ovo pitanje, pljunuto iz Sabora u lice čitavoj hrvatskoj javnosti, mene je ošinulo kao vrhunac bezočnosti i besramnosti jedne politike i kulture laži i (samo)obmanjivanja.
Kada krećete u stvaranje države i u rat, ne zovete časne sestre. Tako je nekako govorio Franjo Tuđman. A koga zovete, na koga računate i s kim paktirate? I na to je pitanje Franjo Tuđman dao odgovor: ako treba, i s crnim vragom.
Zdravko Mustač i Josip Perković, šef jugoslavenske Udbe i visokorangirani operativac te iste službe, ljudi su koji predstavljaju samu srž nasljeđa i ostavštine Franje Tuđmana i njegove doktrine o stvaranju države bez časnih sestara, nego s crnim vragom ako treba. A uvijek treba kad se države stvaraju i rasturaju.
Toj novoj hrvatskoj državi i njezinu prvom predsjedniku i gotovo pa svemoćnom šefu Franji Tuđmanu, Zdravko Mustač i Josip Perković stavili su se na raspolaganje. Družba je družba, a Udba je služba i neizbježna sudba.
Hajde da stvarno ne glumimo časne sestre i sanjarimo o jednoj čestitoj i pravednoj državi koja se od svakog zla i neprijatelja, unutarnjeg i vanjskog, može obraniti molitvom, sretnim mislima, muzikom i poezijom. Stvaranje države je prljav posao, a rat još prljaviji, čak i onaj opravdan, obrambeni. (Suzdržimo se floskule “ničim izazvan” iza koje se u slučaju većine ratova skriva prijesna laž.)
Ali, tko god nije u tome sudjelovao, tko god se u tome nije okoristio i obogatio i svatko koga se o svemu tome ionako nije ništa pitalo, ima pravo u odnosu prema tako stvorenoj, tako očuvanoj i tako uzdržavanoj državi osjećati čitav dijapazon negativnih emocija, od blage nelagode do prijezira i gađenja. Bio sam tada dovoljno mlad da sam si mogao priuštiti barem duboko razočaranje spoznavši da Franji Tuđmanu u stvaranju mlade, ali u odnosu na povijesne primjere zapravo ni po čemu nove države, podjednako trebaju i udbaši i ustaše. U tom su činu perverznog izmirenja, kakvog primjerice simbolizira upravo tijesna suradnja i međusobna privrženost Gojka Šuška i Josipa Perkovića, a sve u skladu s Tuđmanovom krilaticom o crnom vragu, nastali križanci udbaša i ustaša. Došlo mi je da napišem čudnovati križanci, ali nema tu uopće ničeg čudnovatog. Po svojim metodama, to su dvije vrlo bliske i srodne vrste koje se lako spoje u novu. Čak joj je lako skovati i novo ime: udbaše.
Dakle, što to vi, gospodine predsjedniče HDZ-a Plenkoviću, imate s Perkovićem i Mustačem? Pa, za početak, udbaške metode vladanja i obračunavanja s onima za koje se procijeni da predstavljaju opasnost nacionalnim interesima i sigurnosti. Josip Reihl-Kir izrešetan je 1. srpnja 1991. na cesti kod Tenje, Miro Barešić 31. srpnja pod sumnjivim okolnostima na Velebitu, Ante Paradžik 21. rujna 1991. na cesti nadomak Zagreba, Blaž Kraljević 9. kolovoza 1992. u zasjedi između Mostara i Čitluka, Milan Levar 28. kolovoza 2000. godine raznesen u Gospiću.
Razni ljudi raznih političkih i inih svjetonazora, mirotvorci, teroristi, ekstremni političari i vojnici i jedan potencijalni svjedok o “našim” ratnim zločinima… svatko je od njih na ovaj ili onaj način remetio planove, ugrožavao rat ili mir i mitove o njima. To su samo primjeri koji baš strše, jer nikako nisu mogli biti skriveni, indicije koje upućuju na udbaške metode, nastavak onakvih udbaških akcija zbog kakvih su pred njemačkim sudom osuđeni Mustač i Perković.
Ponavljam, da ne bi iz središnjice HDZ-a stigla tužba za klevetu, sve su to samo slutnje i nagađanja vrlo visoke vjerojatnosti, neupotrebljive u istragama i pred sudovima jer nalogodavci, a najvećim dijelom i izvršitelji, nikada nisu otkriveni.
Ali, to je u isto vrijeme i pjesnička istina kakvu je ispjevao Boris Maruna koji je u životu podjednaki broj godina i milja bježao i pred udbašima i pred ustašama.
”I danas, kad razmišljam o našoj zemlji, meni je jasno/Da organizacija nužno pripada udbašima/Njihova odijela uvijek pristaju/Na njihovu godišnjem odmoru nikad ne kiši/Oni širokom kretnjom izgrađenih, samopouzdanih ljudi/Rješavaju probleme koji su nas/Mučili do krvi/Oni nekako znadu da su u pravu/I ne možeš im ništa.”
Tako piše Maruna u pjesmi “Udbaši” objavljenoj u zbirci “Bilo je lakše voljeti te iz daljine – povratničke elegije” (Matica hrvatska, Zagreb, 1996.)
Pjesmu u zbirci zaključuje stih:
”Oni su veseli kurvini sinovi.”
U svom ranijem obliku, priloženom jednom pismu Jakši Kušanu, kako piše Nikica Mihaljević u knjizi “Emigrantska pisma Borisa Marune” (Umjetnička organizacija Knjigohvat, Varaždin, 2019.), pjesma završava psovkom kakva čovjeku baš zatreba kad mu predsjednik HDZ-a u lice pljune pitanje “što mi imamo s Perkovićem i Mustačem”.
”Jebo im cucak mater
Udbašku”.
U međuvremenu se intenzivirala razmjena vulgarnih uvreda između premijera i predsjednika, donedavno nezamislivih na tako visokoj razini. Neka se i fama o toj visini ogoli.
A koliko sve to ima veze sa stvarnim životom, s banijskim beskućnicima, podivljalim cijenama, zaljuljanim trulim svjetskim poretkom i prijetećom nesigurnošću i neizvjesnošću?
Selo gori, a Udba se češlja
wpDiscuz
