PANIKA U NGO MEDIJIMA BALKANA: “Trumpov desničar osvaja BIH: Napeti su mu Srbi i Dodik”

Kao i mnogi drugi Amerikanci, te likovi iz pera autora Henryja Jamesa, i Steve Bannon, nekadašnji predsjednikov glavni strateg, želi si “stvoriti” ime u Europi. Njegov novi projekt, imena “Pokret” (“The Movement”) nada se oživljavanju i okrupnjavanju “desnog populizma” diljem kontinenta. Desne su vlade već preuzele vlast u državama poput Mađarske, Austrije i Italije, a on se nada kako će pridonijeti instalaciji takvih političara i u Europski parlament sljedeće godine. No, za sam početak Bannon je oko bacio na svoj prvi cilj – Bosnu, piše Krithika Varagur za The New York Review of Books.

Iako on djeluje kao neslužbeni čimbenik, nevezan uz vladu ili državu, Bannonovi napori kao Amerikanca koji se aktivno miješa u politiku Bosne i Hercegovine označavaju dramatičnu promjenu s obzirom na dosadašnje ponašanje. SAD je odigrao, i igra, jedinstvenu ulogu u stabilnosti te države. Moderna je Bosna, de facto, kreirana u američkoj saveznoj državi Ohio, gdje je u studenom 1995. potpisan mirovni sporazum koji je napokon priveo kraju rat u Bosni. Aneks 4 tog zakonskog okvira poznatog i kao Dejtonski mirovni sporazum, i dalje je dio ustava te nacije. Srpski političari koje Bannon podržava žele secesiju od te države, protive se EU i svrstavaju se uz bok Rusiji.

Kasnog srpnja ove godine Bannon se, piše The New York Review of Books, sastao sa premijerkom jedne od dva autonomna entiteta koja sačinjavaju Bosnu i Hercegovinu, onom Republike Srpske, Željkom Cvijanović u svom domu u Washingtonu. Tamo su bili i Trumpovi dužnosnici poput Coreyja Lewandowskog i Kellyanne Conway. Nekadašnji Trumpovi savjetnici tijekom kampanje Jason Osborne i Mike Rubino također su se obvezali lobirati za Cvijanović i njezinu stranku SNSD usprkos tome što je njezin čelni čovjek i predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, sankcioniran od strane SAD-a prošle godine jer je poticao međuetničke sukobe.

Danas su “američki interesi” u Bosni izrazito mutni. Ne samo da SAD više nije lider na Balkanu, kao što je to ipak bilo za vrijeme Obamine administracije, nego Trump, koji je Bannona i bacio pod svjetla reflektora, zapravo odobrava njegove taktike za Europu, usprkos njihovoj “svađi” i kraju Bannonove karijere u Bijeloj kući. Trump je, na kraju krajeva, veliki obožavatelj nacionalističkih vođa i veliki protivnik EU. Bosna bi u listopadu trebala održati svoje osme po redu izbore i stanu uplitanje, od američkog do ruskog, moglo bi “prevagnuti” te gurnuti ne pretjerano stabilnu državu podalje od liberalnog poretka kojem je težila (i prema kojem je usmjeravana) nakon rata.

Na stranu s tim, država se suočava i s potencijalnom ustavnom krizom: njezini su zakoni o izborima nepotpuni. Godine 2016. neki su bosanski Hrvati argumentirali da dijelovi zakona idu protiv interesa tj. umanjuju “snagu” glasova Hrvata pa je bosanski Ustavni sud anulirao te klauzule, ali ih nije revidirao ili nadopunio. Tako da je vrlo moguće da će Dom naroda Bosne i Hercegovine imati prazna mjesta ove jeseni, ili da polovica države (Federacija) neće biti u stanju izglasati predsjednika ili sastaviti Parlament.

Veća je vjerojatnost od potpune propasti jest da će kaos dovesti do beskrupuloznog političkog manevriranja.
“Više se brinem radi utjecaja nekakvih dogovora iz sjene pod izgovorom “krize” elektorata. Kao da naši političari trebaju još jedan izgovor za korupciju”, kaže Mirna Buljugić, novinarka koja uređuje BIRN (Balkan Investigative Reporting Network) u Sarajevu.

Uz rotirajuće tripartitno predsjedništvo i vrlo “oštre” unutarnje granice, Bosna ima, vrlo je moguće, najkompleksniju demokraciju na svijetu. Sastoji se od tri etniciteta (Bošnjaci muslimani, pravoslavni Srbi i katolici Hrvati) koji biraju tri jednaka nacionalna predsjednika. Teritorij je države podijeljen na dva autonomna geografska entiteta, Republiku Srpsku (koju naseljavaju mahom Srbi) i Federaciju Bosne i Hercegovine (tu žive mahom Bošnjaci i Hrvati), svaki sa svojim predsjednikom i Parlamentom, te distriktom Brčko koje je samo za sebe, ne pripada niti jednom spomenutom entitetu. To je sve dogovoreno u Daytonskom sporazumu, dokumentu za kojeg, realno, nitko nije mislio da će i dalje biti “zakon zemlje” do 2018. Provizorna pravila osmišljena da zaustave rat pokazuju znakove zamora diljem države: zakon o izborima je pun rupa, javni sektor raste dok stranih investicija gotovo nema. Veliki grad Mostar nije u stanju održati lokalne izbore, jer Hrvati i Bošnjaci nisu od 2012. nisu pronašli kompromis za poništeni statut o izborima, državna himna i dalje nema riječi…

“Bosna je američki poraz o kojem nitko ništa ne zna” kaže Haris Pašović, bosanskohercegovački režiser koji vodi kazalište u Sarajevu.

“SAD je došao ovdje s vrlo jedinstvenom misijom, bez opipljivih interesa, kako bi rat priveli kraju. Barem su jednom pokazali da Amerika ima srce, a onda su otišli”.

Pašović je režirao produkciju Susan Sontag “U iščekivanju Godota” kada je grad bio pod opsadom 1993. godine. Razgovarali smo, prisjeća se autor članka, u kvartu Grbavica gdje rezidencijalne zgrade i dalje imaju rupe od metaka od rata.

“Bili smo natečeni od suza kada je Obama pobijedio, a onda osam godina nije niti jednom spomenuo Bosnu”. Tu valja spomenuti da je arhitekt Daytonskog sporazuma Richard Holbrooke umro samo dvije godine nakon izbora Obame.

Na početku 2017. godine, tijekom posljednjih dana Obamine administracije SAD je prekinuo tišinu kako bi sankcionirali Dodika koji je održao referendum na temu treba li slaviti “dan Republike Srpske” što je ocijenjeno kao grubo kršenje pravila i principa sporazuma.(Ovog se ljeta šuškalo da će SAD podići sankcije, iako to američka ambasada u Sarajevu negira). Sada, Dodik je opet na listi da bude srpski predsjednik u tripartitnom predsjedništvu.

“Svojim sastankom s Bannonom želi svojim glasačima signalizirati kako njegovi odnosi s SAD-om nisu tako loši. Te sankcije su mu ipak crna mrlja”, kaže Dragan Močević, srpski novinar koji je utemeljio popularni portal frontal.ba.

Osim njegove antipatije prema ujedinjenoj Bosanskoj državi, Dodik ne mari niti za EU, za koji tvrdi kako joj “opada” važnost. Ako pobjedi, to bi bila samo jedna od prepreka u pridruživanju države EU, putu koji je ionako spor i jedva da se pomaknuo s mjesta od 2003. godine. Uspješni i mirni izbori u listopadu pomogli bi ugledu države, dok bi, na žalost vjerojatniji, scenarij kaosa učinio upravo suprotno, barem kada je ulaz u EU u pitanju. Europska komisija u svom je izvještaju 2018. rekla kako su “Bosna i Hercegovina u ranoj fazi reforme svoje javne administracije i nikakav napredak nije postignut proteklih godina”.

Europski je sud za ljudska prava također kritizirao bosanske zakone kao kršenje ljudskih prava jer članovi manjina (ako ne pripadaju trima entitetima) poput Židova i Roma ne mogu kandidirati za visoke funkcije. Nema šanse da Bosna može upogoniti svoju kandidaturu bez novog ustava, zakona i seta pravila.

“Nema političke volje da se stvari mijenjaju jer vlada “stranko-kracija, a ne demokracija”, i velikim strankama Dayton ide u korist, posebno sistem kvota”, kaže Mietek Boduszyński, profesor na Pomona koledžu. Kako stvari sada stoje Bosna nema niti status države-kandidata već kaska za svima, uz iznimku Kosova.

“Naravno da bi cilj trebao biti manje Daytona, a više Bruxellesa, ali to ide presporo”, rekao je visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu (OHR) Valentin Inzko iz svog ureda iz istočnog Sarajeva. “Ovdje nema vladavine zakona i prava”, rekao je vrlo izravno. Kaže kako političari imaju malo motivacije da uđu u sustav koji bi kaznio njihovu korupciju, što je problem jer EU ima sistem “odriješenih ruku”. Oni traže funkcionalnu tržišnu ekonomiju i zaštitu manjina ali koliko ćete vi to dugo implementirati, šest mjeseci ili devet godina, to je vaša stvar.

Njegov je posao, visokog predstavnika, pravo “dijete” Daytona – stranac s nevjerojatnim autoritetom koji se brine da sve ide u pravom smjeru te da se svi drže zadanih pravila Daytona. Inzko, karijerni diplomat koji je na toj poziciji od 2009. godine, svoju je ulogu također shvatio kao ne pretjerano aktivnu. Čudi se što je i dalje u Sarajevu i kaže kako je vjerojatno “posljednji visoki predstavnik”. Njegovi su prethodnici titulu držali oko dvije ili tri godine.

“Znate kako to ide, ako napravite sve za svoju djecu, djeca će vam biti razmažena”, kaže Inzko.

Htio je time reći da su dani direktne akcije i davanja otkaza prošli. Ured visokog predstavnika od 1995. uklonio je gotovo dvije stotine političara i visokih dužnosnika, uključujući i tri predsjednika. No, te “akcije” mahom datiraju sa samog početka, Inzko nikome nije dao otkaz od 2009. godine. Odnedavno političari poput Dodika otvoreno preispituju je li se u Srebrenici, gdje je od strane srpskih sila sistematično ubijeno više od osam tisuća muslimanskih muškaraca i dječaka, zaista dogodio genocid, a OHR jedva da se oglasi.

Inzko kaže kako bi “međunarodna zajednica trebala povući crtu” kada je riječ o negiranju genocida, no on sam nije napravio više od objave izjava. Teško da će OHR intervenirati ako dođe do krize ove jeseni, njihove su “moći” zadnja slamka spasa ako baš sve krene padati u bezdan.

Povlačenje i indiferentnost SAD-a, međunarodne zajednice koju predstavlja OHR, i tehnokratska te nezainteresirana EU napravili su “vakuum” u regiji koja je oduvijek bila neodoljiva meta za strani utjecaj. Posebno, s obzirom na dugogodišnje veze sa Srbijom, u sve se uplela i Rusija. Moskva podržava paravojne snage u Republici Srpskoj, pomažu si informacijama i treninzima policije.

“Osnovni interes Rusije u ovoj regiji je destabilizacija. Promoviraju separatizam jer bi on smanjio snagu vojne moći ujedinjene Bosne koja bi, možda, postala i član NATO-a”, kaže Boduszyński.

Iako bi i Republika Srpska napredovala od snažne cjelokupne Bosne, ona razmišlja drugačije radi dubokog nepovjerenja prema NATO-u koje je bombardiralo Srbe 1995. i 1999.

Turska i zemlje Zaljeva poput Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata također ulažu energiju i resurse u regiju. Njihove investicije u trgovačke centre, resorte i zgrade bio je i više nego dobrodošao u poslijeratnoj ekonomiji. No, niti jedna od ovih država, koje vode ili autoritarni vođe ili monarsi, nema u interesu sačuvati bosansku demokraciju.

Usprkos svim tim izazovima, biti će neka poboljšanja ove godine kada dođe vrijeme izbora, barem kada je o infrastrukturi riječ. Prošli su izbori bili prepuni prevara i kupovanja glasova ili manipulacijama.

“Naš je glavno problem što su izbori tako politizirani, više od 140.000 ljudi je zaposleno od strane nekoliko desetaka stranaka kako bi radili ankete na lokacijama”, kaže Dario Jovanić, šef neprofitne koalicije “Pod Lupom” koja od 2014. godine radi kako bi izbori bili pošteniji i transparentniji.

Kako bi se povećala transparentnost na glasačkim mjestima, kaže Jovanić, centralna komisija za izbore objaviti će imena svih koji rade čak 45 dana proje izbora. Redizajnirane su čak i kutije i stanice za glasanje, kako obitelji više ne bi mogle glasati “zajedno”, a papiri će se nakon izbora trpati u transparentne kutije umjesto u metalne kako bi ih se teže napunilo lažnim glasovima.

“Sve u svemu izbori 2018. biti će bolji od onih 2014. Jasno je da moramo djelovati javno kako bi poboljšali uvjete i demokraciju te prizvali pažnju na te probleme”, rekao je Jovanić.

No, iako takav napredak nije zanemariv sve je teže radi padajućeg broja angažiranih građana. Bosna ima jednu od najviših stopa nezaposlenosti mladih u svijetu, preko 55 posto. Deseci tisuća mladih ljudi emigrira kako bi radili vani – što je problem u većini balkanskih država danas – iako je jako teško znati točnu statistiku. I natalitet je pao za 40 posto između 1997. i 2013. godine.

U Bihaću, na sjeverozapadu države na rijeci Uni, upoznali su me, piše autor, s 29-godišnjim novinarom imena Muamer kako bi porazgovarali o tome s čime se suočava prosječni mladi glasač u Bosni. Sramežljivo je priznao kako i on napušta zemlju na jesen (nije htio podijeliti svoje prezime jer ne želi da njegov poslodavac to zna).

“Ne želim živjeti ovdje u nadi da će se nešto promijeniti, i tratiti najbolje godine svog života”, rekao je. On i njegova supruga već imaju dvoje male djece.

“Javni sektor izjeda privatni, jer ima toliko administrativnih poslova”, kaže. Nekada je igrao nogomet s desetak prijatelja, a svi danas rade negdje u EU. Planira raditi kao medicinski tehničar u Njemačkoj.

“Naravno da je kvaliteta života bolja nego tijekom rata. Ljudi imaju kuće i automobile, a globalizacija nam je dala i da vidimo koliko je mnogo bolje u državama koje i nisu tako jako daleko. Stvari se ovdje presporo mijenjaju”, kaže. Njegove stavove dijeli veliki dio poslijeratne generacije, da su problemi Bosne tako veliki da nema smisla niti svrhe da pojedinac ostane i bori se. To znači da, ne samo da međunarodna zajednica polako napušta Bosnu, nego i njezini vlastiti građani.

“Običan život se odvija, naravno. Ljudi se žene između neovisno o etnicitetu. Srbi i Bošnjaci trguju, prijateljujemo, ali to se ne artikulira politički, što je veliko razočaranje”, kaže režiser Pašović.

I on, kao i Muamer i Buljugić tvrdi kako je rat bio gadan, ali “barem je bilo nade“. Nade da će rat završiti, i nade da će biti bolje. Danas, slažu se svi, nisu niti sigurni da se ičemu imaju nadati.