„Ubojica je pristupio fra Leonu, udario ga nogom uz riječi: ‘Diži se!’ Kad se podigao, sasuo mu je rafal u zatiljak. Zadnje riječi fra Leona bile su: ‘Nisam ništa kriv’, a fra Nikice, kad mu je ubojica govorio da će ga ubiti: ‘Ubij!’ Zločinac je izvršio svoj naum“, zapisao je fojnički kroničar fra Miroslav Krajinović Carko.
piše: Zoran Stojanović I Katolički tjednik
Svake se godine sredinom studenoga u Fojnici obilježava sjećanje na tragičnu smrt dvojice fratara. Ove se godine navršava 30 ljeta od ubojstva fojničkog gvardijana fra Nikice Miličevića i vikara fra Leona Migića kojeje 13. studenoga 1993. ubio pripadnik Armije BiH Miralem Čengić uz pomoć trojice zlikovaca.
Posljednje riječi fra Nikice
Ono što se toga kobnog dana dogodilo najbolje je opisao ondašnji samostanski kroničar fra Miroslav Krajinović Carko:
„U subotu, 13. 11. 1993., u 12:55 h čuo sam neku galamu. Pogledao sam kroz prozor. Vidim četvoricu, trojica u vojničkoj odori, četvrti u crnom kaputu. Jedan tjera pred sobom fra Leona i reče mu: ‘Stoj tude na stepenicama!’ koje vode u samostan. Fra Leon je sišao sa stepenica i stao. Uto se pojavi fra Nikica. K njemu pristupi vojnik. Udari ga šakom u lice, nogom u mošnje, opsuje mu ustašku majku i potjera ga u samostan. Ubrzo čuo se pucanj rafala od koga je ubijen fra Nikica, a fra Leon ranjen, i pao pred vratima blagovaonice. Ubojica je pristupio fra Leonu, udario ga nogom uz riječi: ‘Diži se!’ Kad se podigao, sasuo mu je rafal u zatiljak. Zadnje riječi fra Leona bile su: ‘Nisam ništa kriv’, a fra Nikice, kad mu je ubojica govorio da će ga ubiti: ‘Ubij!’ Zločinac je izvršio svoj naum.
Fra Nikica je pao među dva krila vrata na hodniku. Nakon zlodjela povukli su se. Sve je ovo promatrao časni brat fra Tomislav Tomičić kojega je držao jedan od razbojnika na stepenicama koje vode na prvi kat. U kući tuga, žalost i strah. Dvije djevojkeIvona Skoković i Snježana Bošnjak skočile su s verande i otišle obavijestiti SUP. Stipo Tuka i Ivo Debeljak skočili su s verande. Stipo se sakrio među drva, a Ivo na štalu. Ubrzo je stigla vojna policija. Ja sam bio pred muzejom, i otvorio im vrata. Drugi dio vojne policije uletio je u razgovornicu i naredio da svi poliježu i stave ruke za vrat. Tako ih je zatekla civilna policija i naredila da ustanu. Vojna policija, a i civilna, počelaje pregled po sestarskim prostorijama. Ja sam pošao za vojnom policijom i došao do vrata, i vidim gvardijana mrtva. Rekao sam: ‘Moj gvardijan ubijen; ovo se nije dogodilo ni za vrijeme Turske.’ Ugledah sestru Krunoslavu, reče mi: ‘Ubili su fra Leona!’
Gvardijan se pripremao za imendan
Na dan pogibije braća su slavila svetu misu, pripremili se za propovijed na nedjeljnoj misi, a i za svoje imendaneSv. Nikola Tavelić – fra Nikica slavio, a fra Leon brata Leona, ovčicu Božju. Fra Leon je bio miran. Ovčica Božja. Ljubio je Boga i sva stvorenja Božja. Najdraže mu je bilo, poslije obavljenih dužnosti, otići u prirodu, često uz pratnju životinja. Obradovao bi braću donoseći gljiva, voća i čajeva koje bi našao u šetnji. U grad nije zalazio i tako rijetko i svoje posjećivao. Fra Nikica je bio razgovorljiv. Dobra srca i svakom je pomagao govoreći: ‘Daju nama, dajmo i mi drugima.’ Za kuću se izvanredno brinuo. Kad bi pošao na duži put, pitao bi: ‘Šta komu treba, nek’ napiše.’ I zaista bi donio, pa ponešto i tko nije ništa tražio. Braća su ležala mrtva. Počela saslušanja. Kad su policije otišle, počelo je spremanje braće. Sestre su pripravile potrebno, a Ivo Mijatović i Alojzije Skoković braću su oprali od krvi, obukli i stavili u mrtvačke sanduke. Oko 22:00 h braću smo prenijeli u crkvu, pomolili se u tišini, izišli i povukli se u svoje sobe. Kako nam je bilo, teško je izreći. Sama Božja milost krijepila nas“ (iz Samostanske kronike 1993.).
A s obzirom da su ramski i fojnički samostani povijesno povezani, fra Mladen Lucić je u samostanskoj kronici Rama-Šćit o ubojstvu fratara u Fojnici zabilježio: „13. studenoga 1993., subota. Muslimanska vojska upala u samostan u Fojnici i bez ikakva razloga ili izazova strijeljali u kući gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara fra Leona Migića. Kad su ih pobili, onda su pobjegli da ih ne bi prepoznali. Radio i novine donijeli vijest kao i obično: ‘Alijini vojnici ubili dva franjevca u Fojnici’ i time sve svršeno. Trebalo je o tome pisati berem mjesec dana da svijet upozna moral bosanske vojske.“
Trideset godina poslije
Što se promijenilo kroz 30 godina od ubojstva franjevaca,aktualni gvardijan fojničkoga samostana fra Mario Katušić kaže: „Promjene su vidljive najviše na broju stanovnika/župljana u Fojnici. Mnogi mladi ljudi su već otišli, oni koji bi trebali donositi pozitivne promjene u Fojnicu i graditi je kao jedno lijepo mjesto za život.“
Taj pucanj nije bio samo na fratre. To je bio pucanj u Bosnu. To je bio pucanj u narod koji su predvodili ovi fratri. Bio je to pucanj u one koji su zagovarali i nosili kroz povijest državotvornost. Počinitelji zločina su privedeni pravdi na neki neobičan način. Osuda i pomilovanje su jasno pokazali da se neće ni tragati za nalogodavcima.
„Ubojice fratara su odmah iduće godine, 23. 9. 1994., osuđeni. Miralem Čengić na 11 godina zatvora, a ostali na 6 mjeseci zatvora jer nisu zločin odmah prijavili nadležnim vlastima. Činjenica je da je Alija Izetbegović tri puta pomilovao Čengića, a Ejup Ganić ga je oslobodio. Fratri su 2013. pokušali pronaći nalogodavca ovoga zločina, ali je tužba zaključena jer nema dokaza protiv N. N. osobe. Nadamo se da će jednom doći vrijeme kada će se otkriti motivi ubojstva“,riječi su gvardijana fra Maria.
Činjenica je da je Alija Izetbegović tri puta pomilovao Čengića, a Ejup Ganić ga je oslobodio. Fratri su 2013. pokušali pronaći nalogodavca ovoga zločina, ali je tužba zaključena jer nema dokaza protiv N. N. osobe
Fojnica u vrijeme ubijenih fratara i danas
Rat je obilježio vrijeme fra Nikice i fra Leona i okolnosti su bile takve da su Hrvati otišli iz Fojnice. Sigurno je bilo teško fratrima gledati svu tu tragediju koja se događala oko njih, a kasnije i u samom samostanu.Fojnica je danas mirna i lijepa za život. Stanovništvo mirno živi. Nema međunacionalnih trzavica. Pokidani odnosi su dobro sanirani i sve to zahvaljujući Fojničanima koji žele ovdje živjeti.
O suživotu i životu bez odgovornosti za zločine fra Mario je kazao: „Mi znamo izvršitelje ubojstva fratara, oni su procesuirani, iako je kazna za taj ratni zločinnedovoljna. Dakle, znamo izvršitelje, aline možemo odgovornost za smrt fra Nikice i fra Leona prenijeti na čitav jedan narod. Znam da Bošnjaci u Fojnici i u mnogim drugim krajevimažale zbog učinjena zla nad našim fratrima. Možda se jednom akteri pokaju i preuzmu odgovornost za svoj zločin. Mi danas moramo živjeti u Fojnici, raditi i stvarati ozračje da se to više nikada nikomu ne dogodi. Vidimo koliko zlo može poremetiti odnose među ljudima, dojučerašnjim prijateljima. Obveza je nas koji ovdje živimo omogućiti generacijama koje dolaze živjeti u miru. Kolektivno smo odgovorni za svoju budućnost. Mlade moramo učiti da prave mostove među različitim kulturama, to je zadatak svih nas koji ovdje živimo.“
Liječenje svih rana opraštanjem
Poslije brojnih nedaća koje su zadesile Bosnu i Hercegovinu nastavlja se živjeti. Da bi se živjelo pravim kršćanskim životom, potrebno je opraštanje. Fra Mario je naglasio da se opraštanjem oslobađamo mržnje. Mržnja nas remeti u svakodnevnom životu. Nekada nam se čini da živimo u koncentracijskom logoru mržnje. Bojimo se da nam oni drugi neće dovoljno priznati patnju. U Bosni i Hercegovinismo svi dovoljno patili.
„Mi kršćani smo pozvani opraštati. Nije to uvijek jednostavno, mnogo toga u sebi moramo prelomiti, ali onaj tko uspije oprostiti, može biti sretniji i zadovoljniji životom. Oslobođen jednog tereta. Opraštanjem možemo potaknuti druge na isti čin jer i nama se ima što oprostiti. Tko zna, možda jednom svi smognemo snage i pokajati se za svoja nedjela“, nada se gvardijan fra Mario.
Čija je Bosna?!
Uzgodi koja se prepričava jedan je fratar u ta zla vremena pitao vojnike čija je Bosna. Oni su ga začuđeno gledali. On je odgovorio: „Marina. Mara je Bosnu pregazila.“ I danas svi nekako svojataju Bosnu i Hercegovinu, a onda s druge strane vrlo često kao da rade protiv nje i više vole neke daleke ili susjedne države, nego ovu svoju matičnu. Pucanj u fratre je bio pucanj i u Bosnu i Hercegovinu jer ono što zločinci nisu znali, ili možda nisu htjeli znati, da je fra Leon Migić prvi istaknuo zastavu RBiH s ljiljanima u Fojnici i postavio je na samostan, tako da se mogla vidjeti iz svih dijelova ovog grada. A ubili su ga oni koji su nosili oznake s ljiljanima.
„Bosna je svakog onoga tko je voli i tko joj želi dobro. Moramo graditi Bosnu i Hercegovinu kao državu ravnopravnih naroda u kojoj mladi žele ostati. Naše razlike trebaju biti naše prednosti. Možemo svijetu ponuditi državu koja je puna razlika, ali koja može živjeti i biti primjer. Vidimo da se u svijetu vode razni ratovi samo zato što je netko drugačiji. Zanimljivo je da se u Fojnicu vratilo nekoliko mladih obitelji, i ne samo tu, već i u nekim drugim mjestima. Izgleda da još nije gotovo. Još se ovdje ima što reći kada je u pitanju budući život. Bosna nas uvijek čudesno privlači“, zaključio je fra Mario.
Obilježavanje tridesete obljetnice ubojstva
Za 30. obljetnicu ubojstva fratara planiran je 11. studenog koncert klasične glazbe u Franjevačkom muzeju u Fojnici. Pokrovitelji koncerta su Općina Fojnica i Federalno ministarstvo kulture i sporta. Na sam dan, 13. studenog, sveta misa je u 11:00 h, a predvodit će je nadbiskup vrhbosanski mons. Tomo Vukšić. Na kraju će biti opijelo u samostanskom hodniku.
