Trebalo je da prođe dvadesetak dana da zadnji izvještaj o BiH Međunarodne krizne skupine (ICG), objavljen 10. srpnja, počne dolaziti u fokus javnosti.
Najprije je, ne bez senzacionalizma, u nekim hrvatskim i srpskim medijima predstavljen isključivo kao jasno zauzimanje međunarodne zajednice za stvaranje trećeg, hrvatskog entiteta u BiH, a onda su uslijedile i neke ozbiljnije analize, među kojima se ističe ona mostarskog Instituta za društveno-politička istraživanja. U bošnjačkim medijima je izvještaj uglavnom prešućen, na isti način kao i epohalna rezolucija EU parlamenta iz veljače ove godine kojom se prvi put u BiH pored separatizma osuđuje i unitaristička i centralistička (čitaj sarajevska) politika i govori o federaliziranju kao jedinoj europskoj perspektivi BiH. Postoji izvjesna srodnost i podudarnost u preporukama zadnjeg izvješća ICG-a i rezolucije EU parlamenta. Uzroke tog zaokreta treba tražiti u promjeni šireg konteksta, ali ponajprije u neslavnom kraju tzv. platforme, zadnjeg, karikaturalnog pokušaja “građanske” rekonkviste Federacije, kojeg su gurali američka ambasada i njeni saveznici u BiH, prije svega o njoj ovisno NVO i medijsko jato te vodeće bošnjačke i “građanske” stranke.
piše: Nino Raspudić / nezavisne.com
U državi skrpljenoj na temelju krhkog kompromisa predstavnika tri zaraćena naroda, gurati unitaristički, građanski koncept koji negira te identitete, a u praksi se poklapa s nacionalističkom taktikom najbrojnijeg od tri naroda, znači ili biti krajnje naivan pa vjerovati da se načela američkih otaca nacije mogu jednostavno kopirati u drugi kontekst, unutar kojeg je i komunistima okupljenim u ZAVNOBiH svojevremeno bilo jasno da se mora uvažavati tronacionalni karakter zemlje, ili svjesno održavati nestabilnost i kontrolirati fitilj budućeg sukoba.
U toj farsi je svoju ulogu igrala i Međunarodna krizna skupina, koja se pokazivala kao puki instrument američke politike. Njeni izvještaji su godinama bili potpuno na liniji “građanske” priče o prevladavanju “nacionalizma” i tri partikularna identiteta. Ponekad su izvještaji ICG-a djelovali kao proročanstva koja se samoispunjavaju. U nekima od njih, a o BiH ih je ukupno bilo 66, najavljivane su konkretne akcije eliminiranja svega što je stajalo na putu bajkovitoj građanskoj viziji BiH. U analizi Instituta za društveno-politička istraživanja posebno se ukazuje na izvještaje ICG-a iz 2000. i 2001. u kojima se “međunarodni dužnosnici pozivaju na striktnu kontrolu rada pojedinih banaka na temelju procjena o stranačko-političkoj orijentaciji njihovih uprava”. Ukratko, bio je to uvod u uništavanje i pljačku Hercegovačke banke i slamanje financijske kralježnice Hrvata u BiH, što se uskoro i dogodilo. Pozivalo se i “na izravno angažiranje na “modeliranju” političke i uopće društvene scene bosanskohercegovačkih Hrvata s ciljem njene umjetne diverzifikacije, što se također sustavno radilo da bi se danas, 2014, devastirana hrvatska politička i društvena scena Hrvata u BiH opet svela na plebiscitarnu potporu HDZ-u, protiv kojeg je sve to i pokrenuto.
Izvještaji ICG-a bili su najljepša muzika za unitarističke uši, teorijska podloga koja je pratila konkretne akcije, od presude Ustavnog suda o konstitutivnosti sva tri naroda na cijelom teritoriju BiH, u kojoj su strani i bošnjački suci preglasali hrvatske i srpske i koja je zvučala divno, a u praksi je značila početak pretvaranje Federacije u bošnjački entitet, preko Berijavih amandmana, koji su politički namjestili Hrvate Bošnjacima na volej, kojeg je nažalost pristao opaliti Lagumdžija. Na koncu Bošnjaci nisu postigli ništa, zabili su autogol, izmrcvarili sve skupa, doveli zemlju u najgore stanje od rata i na rep eurointegracija. A, onda je uslijedilo golemo iznenađenje – isti oni koji su ih huškali na unitarističku avanturu pod građanskom krinkom, sada im okreću leđa i prozivaju ih kao glavni problem u BiH.
Izvješće ICG-a, kao i ranija, ističe neodrživost ovakvog ustroja i Ustavu BiH zamjera što “on definira BiH kao državu dva entiteta, efektivno, ali ne i eksplicitno federalnu, ali također i državu tri konstitutivna naroda (Bošnjaka, Hrvata, Srba) i, paralelno s time, svih građana”.
Priznaju da su uprskali i da manjkavosti Ustava proističu i iz “nekoliko izmjena koje su nametali sudovi i međunarodni dužnosnici”, što je dosad bilo nezamislivo. Ističe se da je u BiH “potreban novi ustroj: normalna federacija, teritorijalno definirana, bez posebne uloge konstitutivnih naroda, ali takva da odgovara interesima svoje tri zajednice i pravima svih građana”.
Ukidanje kategorije konstitutivnih naroda je na liniji starog dobrog ICG-a, ali kvaka je upravo u tome što se u novim prijedlozima umjesto formalne konstitutivnosti, od koje u praksi, zahvaljujući intervencijama međunarodne zajednice i bošnjačkoj spremnosti da odigraju tu igru, Hrvati nemaju ništa, koncipiraju teritorijalne “političke zajednice”, koje se uglavnom poklapaju s etničkim linijama i koje onda biraju svoje predstavnike u tijela vlasti. Revolucionarna novost je da je detabuiziran hrvatski entitet, pod formom “političke zajednice”: “Nema ničega nužno pogrešnog u vezi s hrvatskim entitetom. On bi mogao riješiti mnoge probleme: ne bi bilo više potrebe za kantonima i odnosi između države i entiteta, kao i između entiteta i općina, mogli bi biti konzistentni u cijeloj Bosni”. Zbog ovakvih teza su nekada skidali političke dužnosnike, a sada ih sami promoviraju kao spasonosne.
U izvještaju se, u tom smislu, znakovito podsjeća na činjenicu da je “na početku FBiH bila federacija ne kantona, već dvije političke zajednice i oblasti pod njihovom kontrolom: Muslimansko-hrvatska Federacija”. Federalni partneri bili su Republika Bosna i Hercegovina sa sjedištem u Sarajevu sa svojom vojskom i odvojena Hrvatska Zajednica (kasnije Republika) Herceg Bosna, sa svojim vojnim krilom – Hrvatskim vijećem obrane”.
Hladan tuš i packa ide onima koje su sami gurnuli u ulogu wannabe hegemona i političkih tlačitelja malobrojnijih: “Glavna je prepreka entitetu s hrvatskom većinom politička: to je veoma uvredljivo za Bošnjake. Ipak, obrazloženje njihovog odbijanja zvuči prazno.”
Cinizam izvještaja leži, prije svega, u tome da su ono što sad prigovaraju Bošnjacima radili oni sami, štoviše i gurnuli ih u tu poziciju izravne političke konfrontacije s Hrvatima. Ista ta “prazna” obrazloženja protiv teritorijalne jedinice s hrvatskom većinom, koja sada nabijaju na nos Bošnjacima, davali su i američka administracije i ICG i njihovi papagaji iz Zagreba, od političara (spominjanje trećeg entiteta je u razgovoru sa zamjenikom pomoćnika Hilary Clinton ulizički nazivao “glupošću” HDZ-ov biviši ministar vanjskih poslova Jandroković) do pravovjernih medija i analitičara, koji će, što je vrhunac zabave, jednakim žarom sada tumačiti mudrosti i potrebu federaliziranja BiH i stvaranja trećeg entiteta.
Bošnjačkim/bosanskim unitaristima se u izvještaju indirektno prijeti podsjećanjem na sudbinu Jugoslavije: “Bosanski patriotizam će možda jednom usvojiti većina građana, ali njegove pristalice bi se morale osvrnuti na razvojni put jugoslavenskog identiteta, u kome je pritisak s ciljem prilagođavanja građanskom idealu prije ojačao nego što je oslabio hrvatski, srpski, slovenski i bošnjački identitet. Jedinstvo se ne može nametnuti ili postići kroz inozemni pritisak. Ono se treba graditi na angažiranju i širokoj suglasnosti svih segmenata društva.” Dobro jutro, Kolumbo! Ljude koji to isto govore godinama, u sarajevskim medijima tituliraju kao fašiste, u blažoj varijanti kao nacionaliste.
Kao model za formiranje teritorijalno diskontinuiranih entiteta, hrvatskog i bošnjačkog, izvještaj nudi infrastrukturne sustave energetskih javnih poduzeća, koja već duže vremena djeluju u BiH. Praktično, tko je što u ratu zapasao i unio u Federaciju, to mu je i “politička zajednica”. Tu se, u slučaju hrvatskog teritorija, i prostiru “Elektroprivreda HZHB” i “Hrvatska pošta” d.o.o. Mostar. Ovaj važan pasus izvještaja u logičnoj je vezi s ranijim isticanjem kako je izvorno nastala Federacija.
“Niti jedan ustavni projekt ne može uspjeti ako ne tretira građane onakvima kakvi jesu, a oni jesu u ogromnoj mjeri podijeljeni u tri zajednice”, kaže još jedan strašno duboki uvid izvještaja, radi kojeg je valjda vrijedilo potrošiti desetine milijuna dolara na rad tih stručnjaka, no i takva banalnost predstavlja golemi napredak u odnosu na ono što su gudili donedavno.
Bijeli dim samo što se nije ukazao na Marindvoru. Nakon godinu dana čekanja, Maureen Elizabeth Cormack, nova američka veleposlanica u BiH, uskoro stupa na dužnost. Bit će zanimljivo čuti njene prve izjave i vidjeti hoće li biti usklađene sa zadnjim izvještajem Međunarodne krizne skupine, tj. hoće li biti na liniji odmaka od centralističke i unitarističke opcije, te umjesto nje poticati federalistička rješenja.
Između ostalog, izvještaj ICG-a preporučuje i ponovno razmatranje prudskih principa iz 2008. godine. O tome tko će kompenzirati izgubljene godine i ublažiti dodatno nepovjerenje izazvano njihovim višegodišnjim protežiranjem unitarističke politike koju sada osuđuju, ne govori ništa.
wpDiscuz