Pored Grabovice, mjesta genocida Armije BIH, prvog genocida BH rata, koji su počinili ,mudžahedini i za koji se sud Haaški, proglasio nenadležnim Jablanica je uz Konjic najuspješnija priča džihada.
Jablanica, Konjic i Kakanj danas su tri etnički najočišćenija grada na tlu BIH. I svi su bošnjački gradovi. Ne postoji grad na tlu Republike Srpske ili grad na tlu HB u kojem se dogodila ovolik razina progona malobrojnijih i nepovratka istih.
No ni to nije zanimalo Haaški sud. Iako nikada nije bilo napada HVO-a na Jablanicu kao niti na Konjic, kao niti na Travnik, iako je u tim gradovima Arapska liga ubijala domaće ljude, ta neka govanca iz Haaga što prozvala su se sudcima presudili su da je u tim općinama bio pokušaj Tuđmanove uspostave Banovine.
Kako su govanca važna, OHR koji je također važan, donio je namet, kao u doba kraljeva, i srednjeg vijeka, u kojem stoji da moraš misliti što govanca misle.
Tako je Hrvatima u BIH naređeno da ne smiju misliti kako je u Grabovici počinjen genocid, kako je Jablanica počišćena,. i kako je u Kaknju agresorska postrojba HVO-a Stjepan Tomašević, htjea uzeti grad ali su ga obranili domaći patrioti iz postrojbe El Fatih koji su to učinili u akciji domaćeg naziva “Tekbir”:
Govanca iz OHR-a također propisuju kazne svima koji javno kažu da je zločin nad Mladenskom Zadrom u Grabovici Genocid, jer Haaška gamad to tako nije presudila, pošto je gamad na proračunu Arapaske lige.
Ovom prilikom svima, u OHR-u, OSCE-u kao i na Haaškom sudu, uredništvo Poskoka kolektivno želi najgore što se poželjeti može, te izražavamo najgore oblike mržnje i nepoštovanja prema njima. Želimo im da dožive sudbinu Hrvata Grabovice, Jablanice, Konjica, Kaknja a na sudovima da dožive haašku pravdu.
U nastavku priča o jednoj Kati, ženi koja na HRT-u eventualno može dobiti 21 sekundu priloga u 40-oj minuti dnevnika. Sedam sekundi po jednom sinu. I nula sekundi za sestru. NA FTV-u Slave Kukića i Al Qaeda Šabića može dobiti tek šakom u glavu. Tako se oni obračunavaju s neistomišljenicima.
I da, Plenkovićevoj Pereciji isto tako psujemo sve po redu. No bit ćemo neeksplicitni.
Hvala.
Vukovarska tragedija gotovo istovjetno se ponovila 1993. godine u mjestu Doljanima u općini Jablanici, gdje su u jednome danu, gotovo jednome satu, Kata Soldo i njezin suprug Ilija izgubili trojicu sinova Peru, Ivana i Juru, koje su u njihovu rodnom selu ubili pripadnici bošnjačke Armije BiH, piše Večernji list BiH. U istome masakru ubijena je i Katina sestra Pavka Stipanović.
Ovaj zločin Haaški sud nije zanimao, a domaće pravosuđe ostalo je uglavnom nijemo za 39 ubojstava i teška iživljavanja nad žrtvama. Naime, 28. srpnja 1993. pripadnici 44. brdske brigade 4. korpusa bošnjačke Armije BiH, ojačani pripadnicima MUP-a i Postrojbe za posebne namjere “Zulfikar”, izveli su napad na selo Doljane, piše Večernji list.
Bježali na Stipića livadu
Toga jutra kada je započeo pogrom s velikim posljedicama, Kata i njezin suprug Ilija, kao i drugi mještani Hrvati iz Doljana, spašavali su se bijegom iz svojih domova i imanja. Dio njih je ipak ostao na obiteljskim ognjištima. Oba izbora bila su loša toga dana. Oni koji su bježali upali su u zasjedu i ubijeni. Oni pak koji su ostali u kućama ubijeni su ili zarobljeni i odvedeni u koncentracijski logor Muzej Jablanica. Naime, nakon upada bošnjačkih boraca, hrvatski civili i vojnici izišli su na lokaciju Stipića livada iznad Doljana u smjeru Blidinja misleći da će spasiti svoje živote. No, stvari su se sasvim drukčije odigrale.
Naime, postavljena im je zasjeda od neprijateljskih vojnika Armije BiH i MUP-a Jablanice na lokaciji u vrletima Čvrsnice. Tamo su se usmjerili kako bi došli do vode. To se pokazalo kobnim. Zasjeda je bila isplanirana. Civili i vojnici su bili zarobljeni, opljačkani, izmasakrirani i na kraju ubijeni. Na taj su način život okončali 23-godišnji Jure, 24-godišnji Ivan i 26-godišnji Pero. Njihovi roditelji Kata i Ilija su zarobljeni, zavezani žicom i ubačeni u jedan pričuvni napušteni objekt s drugim zarobljenicima koji su imali sreće da ih nisu ubili. Otac i majka u grču, boli i golemoj tuzi u neposrednoj blizini su promatrali kako im zlostavljaju sinove te ih na kraju ubijaju. Nemoćni da im pomognu. Tada je ubijena i Katina sestra Pavka Stipanović.
Nakon što su izmasakrirali civile i vojnike, zločinci su se spustili niz padine Čvrsnice prema Doljanima i napravili novi pogrom nad stanovništvom. Civile i vojnike su ubijali, kuće pljačkali, a veliki broj i zapalili. Dio stanovnika odveli su u zloglasni logor. S njima su bili Kata i Ilija. Za nekoliko dana pripadnici HVO-a su oslobodili Doljane i zatekli užasan prizor. Pronašli su 39 ubijenih i masakriranih. Većina lubanja ubijenih bila je smrskana, vađene su im oči, rezane genitalije, sječeni udovi, a neka tijela bila su nagorjela, prisjećaju se očevici. Sinovi Kate i Ilije pokopani su u groblju na Risovcu kod Parka prirode Blidinje. Unatoč bolnom podsjećanju na svaki trenutak, o tome masovnom zločinu haaškim istražiteljima svjedočili su Kata i Ilija, a posrednik je bio aktivist Marinko Ljoljo. On je nastojao dodatno pomoći međunarodnim istražiteljima. Doveo je Katu i Iliju na mjesto zločina na Stipića livadi. Bio je zatečen prisebnošću i staloženošću te zdravom razmišljanju Kate i Ilije koji su bili neposredni svjedoci zločina. Ilija je s kirurškom preciznošću pokazao gdje se sve odvijalo, sve detalje tragedije, svjedoči Ljoljo.
Nažalost, Ilijino svjedočenje nije naišlo na zapažanje Tužiteljstva, kao i ono njegove supruge Kate Soldo, koja je više puta davala precizne podatke o stradanju na Stipića livadi. Do danas istražitelji, tužitelji, Sud ostali su gluhi, nijemi i slijepi, nezainteresirani za pogrom koji se tamo dogodio civilima i vojnicima HVO-a – navodi Ljoljo. Nisu dočekali pravdu. Kata je umrla 2007., a Ilija 2015. godine. Haaški sud niz masovnih zločina nad Hrvatima u dolini Neretve, središnjoj Bosni, ali i Posavini uopće nije razmatrao. S obzirom na protek vremena, teško je očekivati da će se pravda izvršiti i pred domaćim sudovima u BiH. Jednako kao Kata Soldo, pravdu nisu dočekale ni druge hrvatske majke heroine, poput Serafine Lauš i Anice Jurić, koje su također izgubile po trojicu sinova i supruge. Njima su pripadnici Armije BiH sinove ubili u Kaknju odnosno Travniku. Ovi zločini su u najvećem dijelu ostali zameteni zaboravom zbog nebrige odgovornih, starošću svjedoka, ali i u velikome broju slučajeva razočaranosti žrtava sustavom koji nije položio ispit. Ispit ljudskosti i pijeteta./HMS/
wpDiscuz
