Najvažniji hrvatski košarkaški centri Split i Zadar u pravilu su proizvodili različite tipove igrača. Split je oduvijek poznat po visokim košarkašima, tornjevima, a Zadar po rođenim razigravačima i šuterima.
Kao i geografski, Šibenik se i u košarkaškom smislu smjestio između. S Draženom Petrovićem i Darijom Šarićem kao najvećim zvijezdama. S igračima koji su na pola košarkaškog puta od bekova do tipičnih centara. Bilo je, dakako, i iznimaka. Znala se roditi i “prava” petica poput Mira Bilana, momka s otoka Žirja, odakle je i bliski mu rođak, Željko Jerkov.
Šibenik poslije njega i Darija nije lansirao visokog igrača. A kada dođe do zastoja u proizvodnji, morate, kako je rekao nesuđeni hrvatski izbornik Andrea Trinchieri, “nabaviti kravu za sir (čitaj: trenera). Ili, pak, mladi sir (čitaj: mladog igrača)”. Za potonjom su opcijom posegnuli u Školi košarke “Dražen Petrović”. Prije godinu dana su iz Viteza na Baldekin doveli braću Ivišić.
Tomislava i Zvonimira. Dvojicu 15-godišnjih centara, koji su već danas gotovo stigli do visine od 210 centimetara! Bratski par budućih košarkaških vitezova, piše Slobodna Dalmacija.
– Braću Ivišić pratimo od njihove 11. godine. U trenutku kad smo vodstvu GKK Šibenik signalizirali da ih valja uzeti, za Tomislava i Zvonimira su se interesirali Real Madrid i Cedevita. I danas ih prati 4-5 klubova, poput Virtusa iz Bologne i istanbulskog Efesa – otkrili su nam Gordan Baraka i Josip Milaković, čelni ljudi “Dražena Petrovića”, jednog od najprepoznatljivijih košarkaških inkubatora u Hrvatskoj.
Tomislav i Zvonimir su blizanci po rođenju, ali i po svome košarkaškom putu. Prvi put su se razdvojili ljetos, kad je samo jedan od njih (Tomislav) participirao u reprezentaciji do 16 godina, koja je osvojila novosadsko zlato. Na putu do europskog trona Zvonimira je zaustavila ozljeda.
– Zajedno smo krenuli na pripreme za Europsko prvenstvo, no ja sam odmah ozlijedio leđa. Da se nije to desilo, vjerojatno bih se i ja vratio s medaljom oko vrata u Šibenik. Naravno da mi je žao što nisam išao u Novi Sad, ali sam istovremeno sretan zbog brata – priča Zvone Ivišić.
Tomislav je kao najmlađi član zlatne hrvatske selekcije od izbornika Karakaša dobijao osam minuta u prosjeku, a najbolju je rolu odradio baš u finalu.
– Novi Sad je bio predivno iskustvo za mene. Isplatio se svaki trening, sva muka uložena u tih gotovo dva mjeseca priprema. Iskreno se nadam da će barem dio momaka iz te generacije, koja puca od talenta, zaigrati i za seniorsku reprezentaciju – govori Tomislav, nešto viši, ali i pričljiviji od brata.
Šibenik i “Dražen Petrović” Ivišićima su omogućili ono što drugi nisu htjeli. Cijela se njihova obitelj – i majka, i otac, i sestra – preselila na novu adresu. U BiH je ostao tek stariji brat.
– Selidba u Šibenik je bila idealna za sve nas. Sa Šibenčanima smo odavno povezani, jer su oni prije deset godina htjeli dovesti i našeg starijeg brata Nikolu. Nije nam trebalo dugo da se priviknemo na život u drugom gradu. Falili su nam samo prijatelji. No, nama je važniji onaj košarkaški dio. Uvjeti i treninzi su puno kvalitetniji nego u Vitezu, a imamo i odličnog učitelja, Branka Klisovića – unisono će Tomislav i Zvonimir.
Dvojica nadarenih košarkaša iz Viteza tek su ove jeseni ušli u srednjoškolske klupe.
– Svima je malo čudno, i drugim učenicima, i profesorima, kad nas vide uz naše školske kolege. Previše stršimo – smije se Tome.
Braća blizanci imaju natjecateljski duh i kad su u pitanju školske ocjene. Na pitanje tko je od njih dvojice bolji učenik, odgovor je stigao kao iz topa:
– Ja! Uvijek sam bio i ostat ću – samouvjereno će Zvone, na što mu je brat Tome jednako brzo kroz zube dobacio “da laže”.
Osim što su različitih karaktera, razdvajaju se i po šuterskoj ruci. Tomislav puca lijevom, a Zvonimir desnom.
– Lijevu ruku koristim za šutiranje, no inače jednako koristim obje ruke. Isto je i kod Zvonimira – otkriva četiri minute mlađi brat.
Zahvaljujući nevjerojatnim antropometrijskim karakteristikama Zvonimir i Tomislav atraktivni su europskom košarkaškom tržištu. No, tornjevi iz Viteza ne pomišljaju na (pre)rani odlazak s Baldekina.
– Pa, tek smo došli u Šibenik! Ne želimo preskakati korake. Šibenik je idealan klub za razvoj mladih košarkaša. Jedini u Hrvatskoj, u kojemu 90 posto momčadi čine domaći igrači. Zato bismo prve seniorske minute željeli upisati u narančastom dresu – u glas će Ivišići.
Šibenčani se ne bi bunili kad bi Ivišići bili barem približno uspješni kao španjolska braća Gasol. No, oni uzore vide u košarkašima poniklima na Baldekinu.
– Dražen i Dario su nam, ipak, ispred svih. Uostalom, igramo u klubu, koji se zove Dražen Petrović. Što nam može biti veći motiv od njegove karijere? – poručili su za kraj braća Ivišić.
Enormni talent i volja za treniranjem
Trener šibenskih kadeta Branko Klisović uvjerava nas da odavno nije svjedočio takvom uzletu mladog igrača kao u slučaju Tomislava Ivišića.
– Nije ni čudno, s obzirom da uz enormni talent on ima nevjerojatnu želju za treniranjem. Nakon što se vratio iz Novog Sada, Tomislav nije mislio na slavlje i kupanje. Odmah me nazvao s pitanjem “kad je trening?” Mislio sam da se šali, pa sam mu i ja odgovorio u istom stilu, poručivši da u osam ujutro idemo na trim stazu. A znate što mi je on odgovorio? “Dolazim!” – ispričao nam je Klisović.
Imaju 210 centimetara, ali se na fotografiranju dižu na prste
Na treningu šibenskih kadeta svjedočili smo gotovo nevjerojatnoj sceni prilikom zajedničkog fotografiranja. Braća Ivišić, uvjerljivo najviši košarkaši u generaciji (210 cm), dizali su se na prste! Poslije su nam oni i njihov trener Klisović objasnili o čemu se radi.
– Oni se konstantno međusobno natječu. Neovisno, radi li se o tome tko je bolji na parketu ili tko je viši. Imaju nevjerojatan sportski duh – priča nam Branko.
Tomislav nam je ponudio svoje objašnjenje:
– Uvijek sam ja bio viši, ali sada me Zvone stiže. U klubu su se kladili na mene, no izgleda da će izgubiti okladu!
Dnevnik.ba
wpDiscuz