Tko su irački Turkmeni i zašto žele svoju provinciju?

U jeku borbe za Mosul, u iračkoj javnosti raspravlja se i o ulozi iračkih Turkmena. Ovaj turkijski narod odnedavno traži vlastitu autonomiju unutar iračke države. Njihova predanost bori vođena je željom oslobađanja područja Tal Afar, zapadno od Mosula, u provinciji Ninivi. Nisu Turkmeni jedini koji imaju zahtjev za stvaranjem nove provincije. Tako kršćani žele da nastane njihova provincija Ninivske doline, dok Jazidi zagovaraju da se njihovo područje Sindžara također proglasi novom provincijom na sjeveru Iraka. Tako bi Irak postao mogućnom budućom federacijom temeljenom na vjerskim i denominacijskim načelima.
Turkmeni su treća najveća etnička skupina u Iraku, nakon Arapa i Kurda. Većinom žive u sjevernom Iraku i imaju bliske kulturne poveznice s Turskom, posebice u Anadoliji. Zanimljivo je da se ime Turkmen koristi kao politička terminologija, jer se radi zapravo o turkijskoj etničkoj skupini koja je iznimno bliska Turcima. Britanci su koristili ovaj naziv kako bi udaljili iračke Turke od Turske tijekom pitanja kome će pripasti Mosul u tridesetim godinama dvadesetog stoljeća. Oni su u sedmom stoljeću iseljavali iz Turske prema Mezopotamiji, a osobito se to iseljavanje nastavilo tijekom osmanske vlasti. Današnji Turkmeni u Iraku većinom su nasljednici osmanskih vojnika, trgovaca i državnih službenika koji su tijekom tog razdoblja stigli u Irak.
Kada je osnovana 1923. Republika Turska, irački Turkmeni su htjeli da se Mosulski vilajet pripoji Turskoj i postane dijelom proširene turske države. Međutim, zbog kraja osmanske monarhije, irački su se Turkmeni našli pod diskriminacijom iračkih režima, pa se tako Turkmeni s ogorčenjem sjećaju na masakre 1923., 1947., 1959. i 1979., posebice nakon što su arapski nacionalisti počeli sustavno napadati turkmensku manjinu. Iako su priznati uz Arape i Kurde kao konstitutivan narod, Turkmenima je kasnije taj status ukinut.
Irački Turkmeni žive najviše na sjeveru Iraka, posebice u gradovima Tal Afar, Mosul, Arbil, Altunkupri, Kirkuk i u Bagdadu. Službene su statistike različite, ali se smatra da čine između dva i tri posto iračkog stanovništva, odnosno između 500 i 800 tisuća ljudi. Međutim, mnogi Turkmeni se više ne identificiraju tako, već su podlegli dugogodišnjoj i sustavnoj arabizaciji i kurdizaciji. Prema takvom shvaćanju, Turkmena ima puno više, čak do tri milijuna odnosno 13 posto iračkog stanovništva. Mnogi njihovi gradovi su pali u ruke Daeša još 2014., te su se Turkmeni pomakli prema jugu, u Karbalu, Nadžaf i Bagdad. Denominacijski se razlikuju, jer oko 60 posto Turkmena pripada sunitskom islamu, dok 40 posto su šijiti.
Ta razlika nije toliko bitna, koliko je važna turkmenska nacionalna svijest. Na nju računa u svojoj političkoj računici i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, koji je 2.listopada izjavio da nakon oslobođenja Mosula od Daeša samo sunitski Arapi, Turkmeni i sunitski Kurdi mogu ostati ondje. Takva izjava šefa nacionalno bliske države teško je prihvaćena među Turkmenima. Osim što su Turkmeni i suniti i šijiti, oni također nastanjuju druge dijelove Iraka i ne žele postati dio Erdoganove igre nacije i osjećaja u turskom pokušaju većeg utjecaja u Iraku. Dva dana nakon Erdoganove izjave, Fondacija za spas Turkmena je odbacila njegove izjave, zahtijevajući da poštuje etničke i denominacijske razlike u Iraku, jer je Mosul dom niza društvenih sastavnica, uključujući one koje turski predsjednik nije niti spomenuo. Njegova taktika uzrokuje podjelu Turkmena, jer su šijitski Turkmeni ponajviše pobjegli prema jugu, u Bagdad i svete šijitske gradove Nadžaf i Karbalu. Sunitski Turkmeni su se uputili prema Turskoj. Dogmatična ideologija sunitskog Mosula spriječiti će većinu šijitskih Turkmena da i pomisli živjeti u tom gradu.
Šijitski Turkmeni su čak i optuženi da žele stvoriti šijitsku provinciju u sunitskom okruženju, kako bi bili sigurna poveznica između Irana i Sirije u određenom šijitskom luku. Naime, šijitski se Turkmeni bore u sastavu iračkih Narodnih mobilizacijskih jedinica, u kojima čine čak 12 tisuća ljudi. Od pet tisuća boraca samo u brigadu Ali Akbar, njih 500 su Turkmeni iz Tal Afara. Turkmeni iz Kirkuka su se također organizirali i priključili tim brigadama. Time su Turkmeni poremetili planove Kurdistanske regionalne vlade za preuzimanjem spornih područja na sjeveru Iraka.
S druge strane, sunitski su Turkmeni pozvali tursku vojsku da ostane i sudjeluje u vojnim operacijama oslobođenja provincije Nineva, kako bi ih Turci zaštitili od boraca iz Kurdistanske radničke partije. U ovoj provinciji osim sunitskih i šijitskih Turkmena žive i arapski šijiti te Kurdi. Očuvanje te raznolikosti bilo je upitno i prije nego što je stigao Daeš. Zbog toga je i predstavnica Turkmena u iračkom parlamentu Nahla al-Hibabi podsjetila da ustav dozvoljava osnivanje novih provincija. Istovremeno je nastojala pokazati da ti zahtjevi nisu temeljeni na sektaštvu i denominacijskim razlikama. Direktor Fondacije za spas Turkmena Ali Akram al-Bajati smatra da postoje drugi razlozi za pozivanje na nezavisnu provinciju. Time bi Turkmeni dobili novac za obnovu i razvoj svoje provincije, stvaranje sigurnosnih i zaštitnih snaga koji bi sačinjavali sami Turkmeni u obrani od terorista, te stvaranje novih poslova koji bi održali turkmensku zajednicu na okupu.
Odnos prema Turskoj je ključan u razumijevanju turkmenskih nastojanja u stvaranju vlastite provincije. Prvo, Turkmeni smatraju da je vladajuća Stranka pravde i razvoja u Turskoj odustala od uloge zaštitnika iračkih Turkmena u zamjenu za gospodarski dobre odnose s iračkim Kurdistanom. Drugo, većina Turkmena je uvjereno da je Turska odgovorna za pad Mosula u ruke Daeša. Mnogi se Turkmeni pitaju zašto Turci i kurdski pešmerge nisu reagirali kada je napadnut Mosul i Tal Afar. Turkmensko se stanovništvo prvo povuklo u Sindžar, da bi nakon napada na Sindžar krenuli zajedno s Jazidima koridorom između Daeša i pešmergi. Turkmeni smatraju da su ih Kurdi također izdali i surađivali u tome s terorističkim jedinicama Daeša. Zapravo, Kurdi nisu ni htjeli primiti Turkmene.
Umjesto toga, napravili su konvoj koji je prevezao izbjeglice u Bagdad. Tamo Turkmeni i dalje obitavaju, većinom u kampovima s malo humanitarne podrške. Turkmeni su većinom zaboravljena manjina, koja nije došla na naslovnice zapadnih medija kao što su to došli Jazidi. Unatoč tome, Daeš je pobio oko 700 Turkmena, a nekoliko stotina se smatraju zatočenicima ove brutalne bande utaborene u Mosulu.
Oslobođenje ovog grada i njegova kasnija budućnost biti će presudni u stvaranju ujedinjenog Iraka. Sam grad je odlična preporuka kako to napraviti. Naime, Mosul je bogat poviješću i svojom raznolikošću. U sedmom stoljeću, grad je dobio svoje arapsko ime i u idućih nekoliko stoljeća stvorena je zadivljujuća gradska civilizacija. U dvadesetom stoljeću Mosul je postao simbolom iračkog miksa identiteta i kultura, gdje su zajedno živjeli Arapi, Kurdi, Turkmeni, Židovi, kršćani i Jazidi. Politička zbunjenost u Mosulu izravni je odraz dramatičnog stanja sunitskih Arapa u Iraku, koji su izgubili svoje važno mjesto u političkom životu zemlje nakon pada Sadama Huseina. Samo vraćanje predstavljenosti sunita može dovesti do jačanja iračke nacionalne zajednice i stabilizirati područja oslobođena od Daeša. Pitanje je samo da li će regionalni igrači poput Turske i Saudijske Arabije inzistirati da ta područja budu ono što nikad nisu bila – etnički i vjerski homogena zajednica sunita, podložna željama iz Ankare i Rijada. (advance.hr)