Zrinski su hrvatska velikaška obitelj koja je tijekom srednjeg vijeka, sve do kraja 17. stoljeća značajno utjecala na politički, kulturni i društveni život u Hrvatskoj i Bosni. Na Humu nešto manje. No baš pod Humom imaju jedini klub koji nosi ime po njima.
Počeci uspona ove velikaške obitelji sežu u 12. stoljeće, kada knezovi Bribirski iz starog hrvatskog plemena Šubića, zajedno s predstavnicima ostalih hrvatskih velikaških rodova, sklapaju državni ugovor (Pacta Conventa) s ugarskim kraljem Kolomanom iz dinastije Arpadovića. Svojevrstan je to dobrovoljni pristanak na neku vrstu konsocijacije Hrvata i Ugara, no Hrvati su u njoj bili stoljećima donji. Ono plemstvo koje nije htjelo s Ugarima, preselilo se u Bosnu i na Hum. Kasniji vladari Bosne i Huma imenuju se uz pristanak bribirskog plemstva koje je u to vrijeme stolovalo u području Senja. Može se kazati da je plemstvo koje je vladalo Bosnom i Humom sve do dolaska Turaka pretežno bilo u obiteljskim vezama s hrvatskim plemstvom. Kraljevina Bosna tako svoj vrhunac dostiže u doba Tvrtka Prvog i Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Ako se pogledaju njihovi odnosi sa tadašnjim Šubićima i Ugarima tko danas može kazati da ta država nije bila zapravo jedina slobodna država hrvatskog plemstva tog vremena, ako se povijest gleda kroz vladare, u eri nepostojanja nacionalnih država? Ili netko tvrdi da je Hrvoje Vukčić Hrvatinić bio Mongol?
Zrinjski vrhunac dosižu početkom 14. stoljeća za vladavine Pavla I. Šubića Bribirskog koji je nosio časti bana Hrvata i gospodara Bosne te pod svojom vlašću imao cjelokupni prostor stare Hrvatske.
Moć obitelji Šubić skršili su vladari iz Anžuvinske dinastije već u sljedećem naraštaju, za banovanja Pavlovog sina Mladena II. Godine 1347. bili su prisiljeni predati strateški važnu utvrdu Ostrovicu s Lučkom županijom, za koju je kralj Ludovik I. Anžuvinac, Grguru IV. i njegovom štičeniku Jurju III. Bribirskom, osnivaču loze Zrinskih (kao Juraj I. Zrinski), predao utvrđeni grad Zrin, na Zrinskoj gori u tadašnjoj Slavoniji, koji je postao sjedište obitelji. Od tada se taj odvjetak roda Šubića počinje nazivati knezovima Zrinskim.
Uspon obitelji Zrinski
Po dolasku u Slavoniju i novo sjedište Zrin, obitelj je postupno širila posjede između gornje Kupe i Une. (Današnja Bosna) Tako su u drugoj polovici 15. stoljeća posjedovali vlastelinstva Pedalj, Gvozdansko, Pastuški grad, Završki grad, Stupnički grad, Semidraž, Jamnički grad, Dobriljin i Podmilanski grad.
Sve do kraja 15. stoljeća obitelj se nije previše isticala u javnom životu Hrvatske. Održavala je veze s ostalim članovima roda Bribirskih, pa je tako Petar I. (1400.-1440) baštinio posjede Jakova Bribirskog.
Zrinski su od 16. stoljeća, uz Frankapane, bili najmoćnija hrvatska velikaška obitelj. Uspon obitelji započeo je s Nikolom III. († 1534.) koji je znatno proširio posjede na račun Vranskog priorata i baštine bana Ivana Karlovića s kojim je sklopio baštinski ugovor nakon vjenčanja s njegovom kćerkom Jelenom.
Na saboru u Cetinu 1526. godine podupirao je Ferninanda Habsburškog. Njegovi sinovi bili su Nikola IV. Šubić Zrinski († 1566.) i Ivan I. († 1541.), istaknuti protuturski ratnici koji su za odanost dinastiji nagrađeni posjedima i gradovima Kostajnica, Medvedgrad, Čakovec i Međimurje, Ozalj i Bakar. U to vrijeme sjedište obitelji postaje grad Čakovec. Preuzimanjem novih stečevina posjedi obitelji Zrinski protezali su se od Mure do Jadrana.
Nikolini sinovi Juraj IV. (1549.-1603.) i Nikola V. (1559.-1605.) bili su pristaše protestantizma, dok su se Jurjevi sinovi Nikola VI. († 1625.) i Juraj V. (1589.-1626.), hrvatski ban i sudionik Tridesetogodišnjeg rata, vratili katoličkoj vjeri.
Vrhunac moći i pad
Sinovi bana Jurja, Nikola VII. (1620.-1664.) i Petar IV. (1621.-1671.), hrvatski banovi, bili su istaknuti protuturski ratnici u 17. stoljeću. Nasilni kraj obitelji u drugoj polovici 17. stoljeća uzrokovan je sukobom s bečkim dvorom, poznatim kao urota zrinsko-frankopanska koji je izbio zbog nezadovoljstva hrvatskih i ugarskih velikaša politikom centralizacije i germanizacije.
Posljednji ban iz roda Zrinskih, Petar IV., ubijen je u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671. godine zajedno sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom. Petrova supruga Katarina i njihov Ivan Antun Baltazar Zrinski († 1703.) proveli su ostatak života zatočeni u tamnici u Grazu. Njihovi posjedi su opljačkani i predani Dvoru.
Nikolin sin Adam Zrinski zadržao je svoje posjede i časti, no poginuo je 1691. u bici kod Slankamena ne ostavivši potomke nakon čega su i njegovi posjedi pripali bečkom dvoru.
Slomom obitelji Zrinski i njihovim nestankom s povijesne scene znatno se umanjila otpornost hrvatskog plemstva da se odupre centralističkim tendencijama bečkog dvora.
Grčki ogranak Zrinskih
Krajem 20. stoljeća pojavile su se vijesti o postojanju grčke loze obitelji Zrinski. Te tvrdnje do danas nisu znanstveno valorizirane, iako je Hrvatski plemićki zbor, krovna udruga hrvatskog plemstva, potvrdio autentičnost njihova podrijetla. Prema tradiciji grčke obitelji Sdrinias, u 16. stoljeću je jedan pripadnik obitelji Zrinski imenom Martin stupio u službu Mletačke Republike i bio imenovan vojnim zapovjednikom na otoku Kefalonija.Podatak o tome zabilježen je u Libro D’Oro (Zlatna knjiga) kefalonskog plemstva u kojoj se prezime navodi u oblicima Sdrin, Sdrinia, Sdrigna i Zrin.
U drugoj polovici 19. stoljeća jedan ogranak obitelji preselio se u Atenu, dok su drugi članovi ostali na Kefaloniji. Potomak jednog od članova grčke obitelji, Dionisios Sdrinias, živi danas u Grčkoj.
wpDiscuz