Na jednom portalu objavljena je vijest o ekshumaciji i ukopu Ante Radoša, poznatog kao “Mićević”, iz Seonice, koja prati tijek događanja vezanih uz identifikaciju i sahranu njegovih posmrtnih ostataka nakon 80 godina.
Čitatelju se pruža dojam da je Ante Radoš prikazan kao žrtva i heroj te da je riječ o “hrvatskom vojniku”, iako se u tekstu također spominje da je bio pripadnik Crne legije, ozloglašene ustaške postrojbe koju je vodio Bošnjak, musliman, koja je pretežno bila popunjena muslimanima i koja je nastala u Sarajevu a koja će se kasnije transformirati u Handžar diviziju koja će dati ruke u masovnom pokolju Hrvata na Sutjesci. Postrojba pod istim imenom ubijat će 1991 u Sisku a 1993 će dati ruke Zulfikaru Ališpagi (bivšem HOS-ovcu) u genocidu u Grabovici.
Pitamo čitatelje stoga je li i Handžar hrvatska postrojba pošto je nastala iz Crne legije? Je li stoga Zulfikar hrvatski vojnik pošto je bio u HOS-u? Je li možda Grabovicu počinila hrvatska vojska po istoj toj logici? Da bi netko bio hrvatski vojnik nije dovoljno da bude Hrvat. Morao bi biti dio vojske koju je osnovao hrvatski narod. Hrvatski narod nije doveo Pavelića niti osnovao HOS 1941 i Ustaške postojbe. Štoviše hrvatski narod i hrvatska država tada su nestali a nastao je pakao. Hrvati nisu birali pakao.
U tekstu se navode stihovi iz pjesme Marka Perkovića Thompsona, čime se dodatno MPT-a gura u ustaštvo, ii pakuje mu se, a kroz te MPT stihove koji su domoljubni i pjevaju o hrvatskom vojniku 90-ih, naglašava “tužna! simbolika Radoševe sudbine bez zaključka da tko se mača laća od mača će i poginuti.
Međutim, treba uzeti u obzir povijesne činjenice o Crnoj legiji, elitnoj jedinici poznatoj po zločinima nad civilima, što otvara pitanje kako danas promišljamo o povijesti i ulozi pojedinaca poput Radoša.
Priča o Anti Radošu, pripadniku Crne legije, otvara važno pitanje identiteta i percepcije povijesti. Zločini koje su njegovi suborci počinili, uključujući paljenje živih ljudi u selu Lug u Tomislavgradu, pa čak i nad Hrvatima, ukazuju na okrutnost te postrojbe. Ako bismo prihvatili tvrdnju da je Ante bio hrvatski vojnik, onda bismo morali prihvatiti i da je SS divizija Prinz Eugen, s kojom su surađivali, također bila hrvatska vojska. No, to nije istina.
Ante Radoš, iako Hrvat, bio je dio vojske koja se borila protiv interesa vlastitog naroda. Njegova uvjerenja su ga navela da vjeruje kako se bori za Hrvatsku, ali to nije bila borba za suverenu i slobodnu Hrvatsku, već za marionetsku državu pod utjecajem nacističke Njemačke. Ta “Nezavisna Država Hrvatska” (NDH) nije bila ni nezavisna ni prava država – ovisila je o Nijemcima i Talijanima, a njezini čelnici, uključujući vojne postrojbe poput Crne legije, činili su zločine nad vlastitim narodom.
Posebno ironično je da dok su Radoš i njegovi suborci, uglavnom Bošnjaci kao i zapovjednik Bošnjak ginuli u Bosni i Sandžaku, Talijani su silovali žene i djevojke u Dalmaciji, a njemački oficiri tukli Hrvate u Zagrebu, uključujući i tadašnje političke lidere poput Vladka Mačeka. Ovaj kontrast samo pokazuje koliko je daleko NDH bila od borbe za istinske hrvatske interese.
Zaista, pokoj duši Anti i sućut njegovoj obitelji. No, daleko je to od hrvatske vojske koja je branila domovinu. Hrvatska vojska bila je u Vukovaru, gdje su Hrvati branili svoje domove. Na Bleiburgu, gdje su se povlačili nacisti i njihovi saveznici, nije bilo borbe za hrvatske domove.
Važno je osvijetliti povijesne činjenice kako bismo izbjegli romantiziranje povijesti i sjetili se da pravi hrvatski borci nisu oni koji su služili u fašističkim postrojbama, već oni koji su se borili za slobodu i suverenitet svoje domovine.
I konačno ,svi oni koji tvrde da su za Dom Spremni, i oplakuju Bleiburg, pitajte ih i primjetit ćete jednu fascinantnu stvar. Nitko od njih ne zna kako se zvao ustaša, koji je odbio njemačku zapovjed povlačenja na Bleiburg i ostao braniti Odžak koji je Tito jedva slomio. U svojim memoarima Tito je bio fasciniram njime a iako je njegova postrojba slomljena u Odžaku mu se za grob ne zna. Postoji mit da mu je Tito poštedio život poštujući njegovu hrabrost i činjenicu da je 1943 tako “razbio Dražine četnike da oni više nisu predstavljali nikakvu prijetnju partizanima pop riječima Josipa Broza”. (Ovo u zagradi je rečenica jednog od komunističkih kroničara).
Naime. ako si lud za ustaštvom a ne znaš tko je bio Petar Rajkovačić, vođa Odžačke bitke, posljednje bitke Drugog svjetskog rata, i ako nikada prije nisi čuo to ime, nemoj onda nama ovdje i bilo gdje drugdje bilo kome drugome pisati da smo komunjare i partizani a ti da si pravi Hrvat i Ustaša.
Niti si jedno niti drugo. Naprosto si budala.
Dakle u obranu Thompsona ustašoidi, vidite ova pjesma:
Ja sam duša hrvatskih ratnika
domovinu tražim i stijeg što se vije
i mojom je krvlju ona natopljena
a duša nema mira, traži je!
Ovaj stih odnosi se na Blagu i Roberta Zadru, na Matijaša Pauka, na hrvatske ratnike koji ustaju protiv Avara, protiv Bugara, protiv Mađara i Bečana, na ustanike protiv Turaka, na ustanike protiv Mlečana, na hrvatske ratnike koji ustaju protiv Hitlera i Mussolinija, protiv Miloševića protiv Izetbegovića i Bin Ladena.
I nikako se, da ga jebeš, ne može odnositi na hrvatske izdajnike koji pristaše uz njemačke i talijanske okupatora. A sebe tada 1941, nakon što su dokinuli banovinu i protjerali bana, iako bijahu prljave i bijedne Pristaše, prozvaše Ustašama.
Ustaš je bio Šimica Karamatić, Hajduk Andrijica Šimić, Luka Jukić koji je ustao protiv Austrije a kojeg ste zaboravili, ustaš je bio fra Luka Imbrišimović koji je oslobodio Požegu dok su se naši fratrizani umiljavali sultanima i kadijama, svećenik Marko Mesić koji je oslobodio Liku dok su naši ahdnamaši u Bosni pisali poeziju po turskim kupeljima, ustaš je bio Stojan Janković, pravoslavni hajduk od Zadra, koji je oslobodio narod Rame na poziv ramskog fratra gvardijana, pravog fratra našeg, ne fraturice, nego fratra hercegovskog koji nikada nije izdao narod nego ga izveo iz zemlje ropstva, baš kao što naši fratri ne htjedoše pod Turke i povukoše se s narodom u Zaostrog. Tamo vam je naime jedino pravo sjedište hercegovske franjevačke provincije bilo i ostalo. I tamo je sačuvana sva naša povijest. Ovdje su ju brisali. Ne svi. Neki su ju i pisali. Sjetimo se najslavnijeg Don Ivana Musića i jednakog po slavi Fra Bone Drežnjaka. Obojici nastoje imena i slavu zatrti samo zato jer su se ustali protiv Turaka. A to današnja FBIH ne voli čitati.
Ustaše su bili uskoci i hajduci, ustaše iliti ustanici bili su svi oni koji su 1941 ustali protiv Pristaša. Pa i protiv Ante.
Samo vojska ustaška, nije bila ustaška. Jer ni protiv kog nije ustala. Ona je samo pristala. I to uz najgore zlo, kojeg čovječanstvo pamti.
Ničeg u toj vojsci nema hrvatskog niti kršćanskog.
Pokoj vječni pokojnom Anti, vjerojatno OK čovjeku u mladosti, kojeg su u ratu obmanuli da je na pravoj strani, i da se borba za Hrvatsku odvija u Foči.
Nije čovjek kriv što nije imao niti znanja niti informacija. Ali je kriv što je nakon par akcija morao shvatiti da te borbe i taj stil nikako ne mogu biti nešto što će roditi Hrvatsku.