Vijest o tomu kako je Ulica Mile Budaka u Mostaru “preimenovana“ u Ulicu Cvitana Spuževića odjeknula je medijskim prostorom u BiH. Iako je riječ samo o “noćnoj akciji” studenata povijesti Sveučilišta u Mostaru, koji su ovim činom željeli pokazati kako ima povijesnih ličnosti koje više zavređuju da mostarske ulice imena nose po njima, u odnosu na dužnosnike NDH, široj javnosti ostalo je donekle nejasno tko je bio Cvitan Spužević?
Podsjećamo kako su studenti povijesti Sveučilišta u Mostaru u noći s nedjelje na ponedjeljak preko ploče s nazivom ulice Mile Budaka nalijepili plakate s natpisom Ulica Cvitana Spuževića.
Iz Spuževićeva osobnog dnevnika, koji je na uvid dobio portal Dnevnik.ba, vidljivo je da se borio protiv toga da ustaški režim progoni Srbe, Židove i Rome.
Tako je na dan 11. srpnja 1942 godine u svoj dnevnik Spužević zapisao kako je u Mostaru razgovarao s Andrijom Artukovićem, ministrom u Vladi NDH, te da je od njega zatražio da se “odmah puste svi Srbi iz internacije”.
Tražio je i da se omogući svima koji su prognani ili samo pobjegli, da se slobodno vrate svojim kućama, ukoliko to žele; otpušteni da se prime natrag u službu ili da se umirove, ako za to imaju uvjete; da se iz Mostara udalje oni koji su sudjelovali u činjenju zločina nad Srbima 1941. godine…
Spužević je, vidljivo je iz njegova dnevnika, tražio i da se prestane sa slanjem lokalnog stanovništva na strana bojišta, a upozoravao je i na porast cijena osnovnih životnih namirnica.
Mostarski gradonačelnik Ljubo Bešlić, podsjećamo, davno je tražio na sjednici Gradskog vijeća da se na dnevni red uvrsti točka o promjeni naziva tri sporne ulice u Mostaru, koja nose imena ministra u Vladi NDH dr. Mile Budaka i ustaških časnika Jure Francetića, te Ante Vokića i Mladena Lorkovića.
Bešlićev prijedlog je tada stavljen na glasovanje, a prilikom odlučivanja hoće li se ta točka uvrstiti na dnevni red ili ne, između ostalih, vijećnici SDP-a , SDA, Stranke za BiH, glasovali su protiv, dok su za uvrštavanje glasovali vijećnici HDZ-a BiH.
Nakon propale gradonačelnikove konkretne inicijative sam tadašnji visoki predstavnik Paddy Ashdown zatražio je da se pitanje preimenovanja tih ulica mora riješiti do konkretnog roka. Sukladno zahtjevu visokog predstavnika i svom ranijem prijedlogu gradonačelnik je Bešlić na sjednici Gradskog vijeća ponovo predložio izmjene naziva triju ulica. Predložio je da se ulica Mile Budaka preimenuje u pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića, koji je jedno vrijeme živio u Mostaru. Vokića i Lorkovića u ulicu Tina Ujevića i Tabornika Zelenike u Zelenikina ulica.
No unatoč preporuci OHR-a i prijedlogu gradonačelnika Bešlića, vijećnici nisu podržali ovakvu gradonačelnikovu inicijativu. Vijećnik SDP-a Huso Kapić, kako podsjeća HMS, tada je ovakvu inicijativu da se promjene sporni nazivi ulica nazvao kozmetičkim promjenama.
Prilikom glasovanja koje je uslijedilo, prijedlog HDZ-a BiH da se promjene imena triju ulica u Mostaru koja nose imena ustaških časnika i ministara, nije tada dobio potrebnu potporu SDP-a BiH, SDA i Stranke BiH, tako da su ovi nazivi ulica ostali sve do danas i čekaju novi saziv Gradskog vijeća da se tim pitanjem pozabavi.
Inače, Mile Budak (Sveti Rok, 30. kolovoza 1889. – 7. lipnja Zagreb, 1945.) bio je hrvatski, političar, odvjetnik, jedan od ideologa ustaškoga pokreta, potpisnik rasnih zakona, ministar u vladi NDH, prozaik, romanopisac i novelist. Poslije pada režima NDH 1945. jugoslavenske komunističke vlasti osudile su ga na smrt i pogubile. U Titovoj Jugoslaviji proglašen je ratnim zločincem.
U vladi NDH bio je ministar nastave, zatim ministar vanjskih poslova te poslanik u Berlinu (1941.-43.). Na vlastiti zahtjev je 5. studenoga 1943. godine razriješen dužnosti ministra vanjskih poslova i umirovljen. Iz Zagreba odlazi 6. svibnja 1945. godine, britanske vojne vlasti su ga 18. svibnja iste godine izručile jugoslavenskim vlastima, a Vojni sud II. armije optužio ga je za ratni zločin, Budak se izjasnio kao nevin po svim točkama optužbe, a isti je dan osuđen na smrt vješanjem. Zajedno s ostalim članovima vlade NDH likvidiran je u Maksimirskoj šumi i pokopan u zajedničkoj grobnici čije je mjesto sve do današnjega dana nepoznato.
J. Gudelj / Dnevnik.ba
wpDiscuz