Tko je Andrej Plenković? Na studiju prava je pokazao da puca visoko

Danijel Klobučar, danas ugledni zagrebački odvjetnik, dobro poznaje Andreja Plenkovića. Prijatelji su od rujna 1984. kada su zajedno krenuli u srednju školu, Obrazovni centar za jezike. Četvorica od petorice tadašnjih dječaka: Plenković, Klobučar, Tomislav Bujanović i Marko Černelić, ostali su do danas vrlo bliski.
No, kad su kao odlikaši iz osnovne škole upisali srednju jezičnu, za dečke je uslijedio pravi mali šok.
Jedinica iz kemije za početak
– Naša razrednica, profesorica Galić, dala nam je test iz kemije. Veliki postotak đaka dobio je jedinice. Profesorica nam je samo htjela pokazati koliko ćemo morati učiti i da ćemo morati biti bolji. Bio nam je to strahovit šok u odnosu na osnovnu školu. Andrej je u tome bio nešto bolji jer je išao u bolju osnovnu školu, Jordanovac. Nama ostalima bilo je puno teže – prisjeća se danas odvjetnik Danijel Klobučar.
 
Pa ipak, svi su oni u srednjoj školi bili odlični đaci, a njih petoricu prijatelja vežu lijepe uspomene. Osim učenja i školskih obveza, često su kartali, igrali belu, čak i za vrijeme velikih odmora, a što se tiče sporta, bili su zaluđeni košarkom koja je tih godina bila jako popularna zbog međunarodnih uspjeha Cibone.
–Košarka se igrala na odmorima, ali i za vrijeme “šupljih satova”. Ponekad nismo išli čak ni na nastavu, ako bi nam se omililo da završimo započetu utakmicu. Uglavnom je to bilo na školskom košarkaškom igralištu – priča Klobučar, prisjećajući se velikog uzbuđenja kad je Plenković igrao u velikoj dvorani Doma sportova prije jedne Cibonine međunarodne utakmice.
– Jedno od najvećih uzbuđenja u njegovoj karijeri bilo je kad je kao kadet KK Maksimir igrao u velikoj dvorani Doma sportova prije europske utakmice Cibone. Skupilo se i nešto gledatelja. To je bila upečatljiva situacija u njegovoj košarkaškoj karijeri – prisjeća se Klobučar.
Međutim, u ljeto 1986. četvorica prijatelja iz razreda zaključila su da bi, osim košarku, mogli početi igrati i tenis. Nabavili su rekete i bez ikakavih priprema i treninga otišli na teniski teren na Šalatu.
– Bili smo te “sreće” da je pokraj nas bio Josip Palada, danas pokojni legendarni tenisač i trener, koji se dobro nasmijao gledajući nas. I nama je bilo smiješno, ali smo ipak nastavili igrati tenis – priča Klobučar.
Od tada su uvijek igrali u paru, Plenković i Marko Černelić protiv Tomislava Bujanovića i Klobučara, koji su često bili bolji.
U školi su pak imali afiniteta prema društvenim predmetima i, dakako, jezicima, pogotovo Plenković.
– Andrej je bio među boljima iz engleskoga. Imali smo odličnu profesoricu Đurđu Poljak koja je imala kreativan pristup nastavi i predavanjima. Učili smo i prevodili pjesme Beatlesa, Rolling Stonesa itd., po našem izboru. Jednom smo u trećem razredu nas četvorica prijatelja snimila televizijsku emisiju na engleskome – prisjeća se Klobučar koji je bio “voditelj” emisije o zaštiti okoliša i očuvanju prirode.
Ostali su bili “stručnjaci”. Snimili su špicu, glazbu, prema scenariju, dakako, a imali su odijela i kravate. Na kraju, snimak 20-minutne emisije prikazali su u školskoj učionici.
– Kad je bila prva projekcija, nije se čula nijedna jedina riječ jer su cure umirale od smijeha. Onda smo morali drugi put prikazati emisiju da se čuje o čemu razgovaramo – prisjeća se Klobučar smiješnih detalja.
No, od svih predavača na njih je najbolji dojam ostavio Mladen Čutura, profesor hrvatskoga jezika u 1. razredu srednje škole.
– Njega se i danas najčešće sjetimo. On je bio poseban, imao je neposredan pristup, dosta je toga glumačkoga ubacivao u nastavu. Čak nas je vodio na neke filmove u Kinoteku, gledali smo, primjerice, Bunuelove filmove o kojima smo poslije razgovarali i raspravljali. Čutura je poticao maštu i kreativnost bez stege, a nama je to bilo odlično – ističe Klobučar.
Jedan od mlađih profesora koji je na njih ostavio dojam je i Aleksandar Sunko, profesor latinskoga.
Sunko je govorio i novogrčki pa je devedesetih dobio posao u MVP-u. Zanimljivo, Plenković mu je poslije bio šef u Ministarstvu vanjskih poslova.
U to vrijeme, u drugoj polovici osamdesetih, hrvatsko je društvo nekako živnulo zahvaljujući Univerzijadi u Zagrebu 1987.
– Cijeli je grad bio razrovan, osjetilo se da se nešto događa, da se radi i gradi – novi bazeni, dvorane, stadioni… Bilo je puno događanja i ljudi. Sjećam da su za Božić 1987. Andrej, Marko i Tomislav u školu došli u odijelima s kravatama. Božić je u Jugoslaviji bio radni dan, a oni su došli u školu svečano odjeveni. Htjeli su na taj način reći da je blagdan i obilježiti ga – prisjeća se Klobučar, koji ne smatra da je božićni čin njegovih prijatelja bila neka velika politika. Međutim, to je ipak bila politika.
Na kraju 3. razreda dečki su otišli na maturalno putovanje u Grčku, koja ih je oduševila.
– Vlakom smo išli preko Beograda, Niša i Skoplja pa autobusom do Delfa i Peloponeza. Sjećam se svega, to je bilo jako upečatljivo – govori Klobučar.
Srednju školu završili su u ljeto 1988. Prema Klobučaru, srednja škola ih je obilježila i pripremila za veće izazove.
– U srednjoj školi smo naučili da bez rada nema uspjeha i da bez učenja nema dobrih ocjena. Tamo nije bilo popuštanja niti prolaza za one koji su se provlačili ili htjeli nešto poprijeko. Škola je bila jako stroga, ocjenjivalo se bez kompromisa, nikome se ništa nije poklanjalo niti gledalo kroz prste. To nas je izgradilo za studij i posao – zaključio je Klobučar priču o školi nakon koje je 1988. upisao Pravni fakultet u Zagrebu.
Studenska praksa u Londonu
Jedna od opcija za Andreja Plenkovića bila je da upiše medicinu, budući da mu je majka bila ugledna liječnica, ali se na kraju i on ipak odlučio za pravo.
– Moji su mi govorili da upišem medicinu, ali ja s prirodnim predmetima jednostavno nisam bio na ti. Andrej i ja smo zajedno otišli na prijemni na Pravni fakultet i upisali se – priča Klobučar.
Međutim, na fakultetu se nisu previše viđali. Predavanja su na tom fakultetu slabo posjećena, a seminari se održavaju po abecednom redu.
Nakon prve dvije godine studija, Plenkovića su početkom 90-ih sve više počele zanimati europske teme. Osim toga, jako se angažirao u Europskoj udruzi studenata prava (ELSA). Najprije je, 1991., bio predsjednik te udruge u Zagrebu, potom predsjednik ELSA-e za RH i, na kraju, 1993. postao je predsjednik Međunarodnog odbora ELSA-e u Bruxellesu.
– Bio je to znak da, na neki način, puca visoko. Cijelu jednu studentsku godinu proveo je na relaciji Zagreb – Bruxelles. Bilo je jasno da ga putovi vode u Bruxelles. Ondje je stekao prijatelje i poznanike iz cijele Europe, a s mnogima je i danas u kontaktu. Neki od njih su i danas diplomati u svojim zemljama – govori Klobučar.
Osim toga, Plenković je tih godina, konkretno 1992. godine, imao studentsku praksu u londonskoj odvjetničkoj tvrtki Stephenson Harwood, a 1993. stažirao je u Europskoj pučkoj stranci u Europskom parlamentu.
Godine 1994. stažirao je i u hrvatskoj misiji, koju je vodio veleposlanik Ante Čičin Šain, pri Europskoj zajednici.
Za vrijeme studija Plenković je, naime, najviše interesa pokazivao za međunarodno javno pravo na kojem su bili profesori Božidar Bakotić, Budislav Vukas i Nina Vajić.
– Na trećoj godini studija vidjelo se da Andreja to najviše zanima, a ne drugi predmeti poput kaznenog i građanskog prava.
Plenković je i diplomirao iz međunarodnog javnog prava.
– On je od svih nas bio najviše u tome, više ga je to zanimalo.
Plenković je diplomirao u listopadu 1993. kod profesorice Nine Vajić, danas sutkinje Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, i to na temu “Institucije Europske zajednice i proces donošenja odluka” na Katedri međunarodnog javnog prava.
Pratio je sve što je vezano uz tu tematiku i na tome poslije i magistrirao. Kao student je dobro upoznao Bruxelles, a poslije, kad je započeo diplomatsku karijeru, u Bruxellesu je bio kao svoj na svome.
Onda je 1994. dobio poziv od Ivana Šimonovića, zamjenika ministra vanjskih poslova. Republika Hrvatska je u to vrijeme željela ojačati Ministarstvo vanjskih poslova nakon međunarodnog priznanja države i, što je bilo posebno važno, valjalo je pripremiti MVP i imati što jače diplomate prije oslobodilačkih akcija. Plenković je u MVP-u odmah dobio mjesto u Odjelu za europske integracije. Najviše se bavio odnosima RH i Vijeća Europe i Europske unije te, u sklopu toga, pregovorima o sporazumu o suradnji između EU i RH. A u samo godinu dana radišni i sposobni Plenković postao je voditelj Ureda zamjenika ministra Ivana Šimonovića.
Sutra: Sukob sa Sanaderom
Ivica Radoš  Večernji List