Tin Ujević: Naš pesnik

I tako su, između ostaloga, tobože citirali srpskoga kadra, navodeći da je ovaj u svom članku napisao kako je Tin Ujević srpski pjesnik. Citatu je nedostajalo samo jedno sitno – i. Ali čemu to – i – ako nama bolje zvuči bez – i? Jer ako netko u Beogradu, svejedno tko to bio, napiše da je Tin Ujević i srpski pjesnik, to onda znači da on nije samo hrvatski, o čemu bi se, je l’ te, imamo li mozga i zanimamo li se za poeziju, dalo misliti. I moralo bi se misliti, a ako nema – i – tada se nema o čemu ni misliti, što je našim člankopiscima vazda lasnije i hrvatskom im mozgovlju bliže i jednostavnije.

U pozivanju na Tinovu srpskost, istina, srpski je kadar koristio onaj isti argument koji koriste hrvatske tetke i strine, kada bi da se pred izlazak zakite Nobelovom nagradom za književnost: jezik. Pa kako je u svojim ranim radovima, u vrijeme Hrvatske mlade lirike, Ivo Andrić pisao ekstradjevičanskim hrvatskim jezikom, tako je i Tin Ujević dvije svoje knjige, “Lelek Sebra” iz 1920. i “Kolajnu” iz 1926. napisao u srpskoj ekavici, te objavio u ćiriličnom izdanju, u Beogradu, kod Cvijanovića. Istina, na hrvatskoj Wikipediji slobodni ste pročitati laž (dopustite mi tu indiskreciju: ustašku laž) da su pjesme tiskane “ćirilicom i ekavski, premda su napisane izvorno hrvatskim jezikom”. Budalini koja je ovo napisala hrvatski i srpski, doista, jesu isti jezici, jer bi samo iste jezike nekakav slovoslagar po svojoj volji i odluci mogao tako “prevoditi”, čak i kad bi mu pjesnik to dopustio. Ali kako jezici nisu sasvim jednaki, pogotovo nisu za pjesnika koji ih poznaje i obadva govori kao jedan – svoj materinji, tako, recimo, ni silabika u vezanim stihovima, u dvanaestercima ili osmercima, kojih je u ove dvije zbirke najviše, nije ista, pa bi za ovo sugerirano prisvajanje i prepjevavanje Ujevića gospodinu Cvijanoviću i srpskoj književnosti, osim autorove mutavosti, bio nužan i još jedan, Ujeviću ravan pjesnik-prevoditelj. Ali svatko, valjda, ima Wikipediju kakvu zaslužuje, pa tako i hrvatska kultura. Istina, književnost koja ima onakvu Hrvatsku književnu enciklopediju, nema se rašta žaliti na budalastu Wikipediju, no se treba i ponositi njome.

U vrijeme kada je pisao “Lelek sebra” i “Kolajnu” Tin Ujević živio je u Parizu, gdje je – kako sam tvrdi – iz političkih i idealističkih razloga poeziju pisao na srpskoj ekavici. U izvornoj zamisli, trebala je to biti jedna knjiga, ali izdavač, kako to već biva, nije imao dovoljno novca za jedinstveno izdanje, pa je podijeljena u dva dijela. Oba su naslova dočekana s pohvalama, što je Ujevića i privuklo da se u neka doba seli u Beograd. Ali to je preseljenje, kao i sve njegove selidbe, nesretno svršilo.

Onda, može li se Tinu vjerovati da je ekavicu, ali i cjelokupni srpski jezični izraz – jer on je, za razliku, recimo, od Antuna Branka Šimića u njegovoj ekavskoj fazi, pisao vrlo sočnim srpskim jezikom – preuzimao isključivo iz razloga jugoslavenskoga idealizma? Pa, baš i ne. I to iz barem dva razloga: u vrijeme kada je pisao “Lelek sebra” i “Kolajnu”, ili kada je u dvije verzije pisao “Naše vile”, svoju programatsku nacionalnu budnicu, prvi put objavljenu u Hrvatskoj mladoj lirici, Ujević je prozne i esejističke tekstove pisao dosljedno ijekavski, ne prilagođavajući jezik potrebama vremena. Kako je poezija intimnija od, recimo, pisanja po novinama, pisac će prije svoj novinski jezik prilagođavati političkim potrebama, nego što će to činiti s pjesničkim. A Ujević se, eto, nije prilagođavao. Drugo: Tin Ujević se nije bavio tek refleksima jata, što je za hrvatske književne vikipediste, očito, jedina razlika između srpskoga i hrvatskog jezika, nego se dubinski i suštinski bavio jezikom i onime što jezik može. On ga je tako precizno osjećao da mu je bio izazov pisati i kao – srpski pjesnik. Ali ne iz političkih, jugoslavenstvujušćih razloga, a još manje zbog životnoga komfora. Hrvatski i srpski Ujević je imao kao svoje najrođenije, onako kako ih među našim suvremenicima ima prozaist Mirko Kovač.

Pa gdje u svojoj hrvatskoj ponesenosti Ujević pjeva: “Gdje su dobre dijeve, biele poput krina,/ Deklice što tješe i jačaju junake?/ Gdje je mučenica Zrinjska Katarina,/ Književnica duše pobožne i jake…” u jednakom intenzitetu i zanosu srpski mu Ujević odgovara: “Gde su dobre gospe, bele poput krina,/ Deklice što teše umorne junake?/ Gde je mučenica Zrinska Katarina,/ Slavna žena duše pobožne i jake…” Nekom će sve to biti isto, netko će doista povjerovati da ovakvu izmjenu pjesme može provesti svaki slovoslagar, ali neće se to ticati ni pjesme, ni pjesnika, ni svih njegovih pjesničkih i izvanpjesničkih razloga, nego naprosto činjenice što postoje ljudi koji za poeziju namaju sluha, ni za književnost smisla.

Ništa, ili skoro ništa, u cjelokupnoj hrvatskoj književnosti, napose pjesništvu, nije tako i toliko hrvatsko, kao Ujevićeve pjesme. Baš to je taj jezik, i baš je zbog tih pjesama i takav jedan, malen i neznatan jezik trebao postojati, ali i: baš se iz tih, Ujevićevih, pjesama hrvatski jezik tokom dvadesetog stoljeća rađao. Jezik se ne rodi jednom, nego se preporađa stalno, onako kako se preporađaju naraštaji, mijenjaju vremena i običaji. Bez svog Ujevića, hrvatski ne bi postojao ovakav kakvim ga znamo. Bez svojih pisaca i pjesnika tog jezika ne bi ni bilo ili bi bio onakav kakvim ga osjeća i zna slavni Gugl Translejter.

Ali istodobno, ili upravo zbog toga, postoji i autentični srpski – Tin Ujević. Manje prisutan od hrvatskoga, skrajnut i zaboravljen, jer ga se smatra posljedicom onih veličanstvenih bludnji i ognjica, kojima je Krleža posvetio veći dio “Zastava”, zaboravljen i zato što se pjesniku njegovo rano jugoslavenstvo vaspostavlja kao slabo zaliječeni endemski sifilis, kao mana i sramota o kojoj bi trebalo šutjeti, ali ne za njegovo, Ujevićevo dobro, nego za dobro onih koji se Tinom diče kao svojim hrvatskim pjesnikom. Ali taj srpski Ujević je, ipak, živ i važan, više Hrvatima nego Srbima, pa i svima koji bi ovog pjesnika doista čitali. Nema ga potrebe ubijati, kao što ga ne treba ni prevjeravati i hirotonisati.

Stilske su igre Ujevića vodile k srpskoj poeziji, da na samog sebe pogleda sa strane. Ali čak i da nijednu pjesmu nije napisao na srpskome jeziku, a ne dvije svoje važne zbirke, mogao bi on biti, i bio bi, i srpski pjesnik. Iz razloga životnih i intelektualnih, koji su se više ticali osobnih odluka, nego nametnutih okolnosti. Pa kao što je, dijelom i zaslugama Slavka Goldsteina ili Miroslava Krleže, Danilo Kiš već samom premijernom zagrebačkom objavom “Grobnice za Borisa Davidoviča”, bio i pisac neke bolje i ljepše hrvatske književnosti, tako je i Tin pjesnik neke bolje, neke budućnosne srpske poezije.

“Lelek sebra” i “Kolajnu” je u istome svesku, na jeziku i pismu izvornika, ćirilicom i na srpskoj ekavici, ponovo objavila beogradska Čigoja štampa, 2004. godine. Priređivač Leon Kojen napisao je intelektualno uzorne, poetološki jasne i precizne popratne napomene te pogovor “Pariske godine Tina Ujevića”. Knjiga se, kratko, mogla kupiti i u Zagrebu, prije nego što je Prosvjetina knjižara prenamijenjena u inoks-krčmu. U Beogradu je, uglavnom, rasprodana. Naklada od 500 primjeraka bila je, ipak, nedovoljna za sve Tinove prestolničke čitatelje.

A čiji je na kraju bio, kojoj je književnosti pripadao, u koga se i u što sve razočarao Tin Ujević, dopustit ćete da ne možemo sasvim pouzdano ni znati. Grobni je kamen pao preko usta koja su na takva pitanja bila nadležna odgovarati. Iz Beograda su Ujevića protjerali prema policijskome nalogu (što je Pjer Križanić ovjekovječio karikaturom), iz Sarajeva je bježao pred nailaskom zime, jer nije imao novca za ogrjev, a u Zagrebu je umro kao zadnji siromah, izložen vječnom preziru i poruzi, koji traju i danas… Koje li veličanstvene jugoslavenske sudbine!