Jeste li se ikad osjećali kao da letite od sreće? Ili, suprotno tome, kao da nosite betonski blok tuge na prsima? E pa, znanost kaže da to nije samo metafora – emocije zaista imaju svoju težinu.
Oksitocin, taj famozni hormon ljubavi, lagan je poput perca. S druge strane, molekule straha, tuge i ljutnje prava su emocionalna cigla. Oreksin, primjerice – molekula koja se povezuje sa strahom – triput je teži od oksitocina!
Zato ljubav doslovno lebdi, a strah nas prizemljuje kao uteg na gležnjevima. I nije to neka puka filozofija, već kemija na djelu. Naše tijelo luči ove molekule, a kad izađu iz nas, postaju feromoni – one nevidljive poruke koje odašiljemo ljudima oko sebe.
Feromone ne možemo vidjeti, ali ih možemo osjetiti – kožom, nosom, intuicijom. Zato ponekad znamo da nam netko ne paše i prije nego što izgovori prvu riječ. Zato osjetimo privlačnost prema nekome, čak i ako ne znamo objasniti zašto.
A sad dolazimo do prave igre vibracija. Emocije su molekule, molekule imaju elektrone, a elektroni – pogađate – vibriraju. I što su lakše, vibriraju brže. Oksitocin leti, strah se vuče. A slične vibracije privlače jedna drugu.
Drugim riječima, što se bolje osjećamo, to više dobrog privlačimo. I obrnuto – teško je iskočiti iz tuge ako vibriramo na njenoj frekvenciji.
Nema tu magije, samo čista znanost. Pa ako želite lebdjeti umjesto da tonete, možda je vrijeme da razmislite o tome koje emocije birate hraniti.
wpDiscuz
