Tajni arhivi JNA otkrili kakva je panika nastala nakon Maslenice

22. siječnja 1993. godine počela je operacija Gusar, poznatija pod nazivom Maslenica prema konačnom cilju operacije. Oslobođenja mosta Maslenica i gradnja pontona preko uskog kanala omogućila je povezivanje sjevera i juga Hrvatske i olakšala kasniju pobjedu na kraju Domovinskog rata.

S hrvatske strane će branitelji reći da je to bila jedna od najkrvavijih bitaka rata.

“Do tada smo se samo branili, a od tada smo krenuli naprijed i mi smo napali njih koji su izvršili agresiju i okupirali naš teritorij. Bila je to akcija koja nas je usmjerila dalje, u kojoj smo stekli sva taktička i tehnička znanja i razvili naše oružane snage da bismo došli do konačne pobjede. Bio je to početak kraja”, kazao je o akciji Maslenica general Ante Gotovina.

Posebno je zanimljivo čitati zaplijenjene vojne izvještaje pobunjene srpske vojske. Uzmimo za primjer Izvješće Komande 7. korpusa Glavnom štabu SVK o napadu hrvatskih snaga u rajonu Maslenice te poduzetim akcijama u zaustavljanju napredovanja hrvatskih snaga od 22. siječnja 1993. godine.

Unutra pukovnik Milan Đilas, kasnije optužen za ubojstvo civila u Zadru, piše: “Ustaške snage, nakon višednevne koncentracije i grupiranja snaga na širem prostoru zapadnog dijela Ravnih kotara i Starigrad-Paklenice i grebena Velebita, u 7:10 sati su izvršile artiljerijski i minobacački napad na Maslenicu”.

Najveći uspjeh tog izvještaja je “uništenje diverzantsko-terorističke grupe na području Velebita i ubijanje trojice ustaša”, kako piše Đilas.

Puno je značajnija rečenica: “Molimo pojačano angažiranje sustava vlasti na zadacima mobilizacije pozvanih jedinica”. Kasnije će se ispostaviti da vojska pobunjenih Srba nikad nije imala dovoljno vojnika za popunjavanje jedinica, ponajviše zbog velikog broja dezertera, što je doprinijelo konačnom slomu pobune.

Drugi dokumenti samo potvrđuju takvu teoriju. “Stanica policije Knin od jutros je počela s privođenjem vojnih obveznika koji se nisu odazvali na prethodnu mobilizaciju. Do sada je privedeno ukupno 28 v/o”, piše potpukovnik Duško Babić u izvještaju o mobilizaciji od istog dana.

23. siječnja 1993. godine, kad je postalo očito da srpska vojska neće tako lako zaustaviti napad i ponovno okupirati oslobođeni teritorij, počeli su s napadima na civilne ciljeve. Ranije spomenuti Milan Đilas predložio je granatiranje “orkanom” Šepurina, Zadra i Biograda na moru.

Stalni napadi hrvatske vojske doveli su do strašnog pada morala, pa tako u jednom izvještaju s bojišta piše da su iz nastavnog centra u Kninu pobjegla 72 mlada vojnika. “Poduzete su mjere vraćanja u nastavni centar nakon čega ćemo izvršiti sigurnosnu procjenu slučaja, u cilju otkrivanja inicijatora i kolovođa napuštanja vojarne i predložiti poduzimanje disciplinskih i krivičnih mjera”, piše u izvještaju.

I dok je u Dalmaciji srpska vojska bila u žestokoj borbi, na istoku Hrvatske su pisani izvještaji o “visokom moralu mobiliziranih” vojnika pobunjenih srpskih područja jer je tamo bilo zatišje. U tajnosti se pak govorkalo o brojnim zločinima kao što je izvještaj kapetana Milorada Đukanovića o Zdravku Vračariću iz Iloka: “Ova osoba bavi se mnogim nedopuštenim radnjama, a Služba državne bezbednosti Srbija ga osigurava tjelohraniteljima pripadnicima “crvenih beretki”. U razgovoru sa zapovjednikom policijske postaje Ilok došli smo do informacija da pripadnici “crvenih beretki” u Iloku ne podliježu nikakvim pravnim normama te da svoje potrebe rješavaju na “hajdučki” način. Za svoje potrebe istjeruju i neke Srbe iz kuća, jer oni moraju biti zadovoljeni u svakom pogledu”, piše Đukanović.

Izvještaj od 26. siječnja spominje nove probleme vojske pobunjenih Srba: “Naše snage uporno se brane, ali osnovni problemi su u nepostojanju rezervi jačih snaga za ofenzivna djelovanja na izabranom pravcu te smo prisiljeni samo manevriranjem neznatnih snaga sprječavati dublje prodore”.

Nakon završetka operacije i oslobođenja Maslenica, srpski izvještaji su se prebacili u uobičajeni modus podcjenjivanja uspjeha hrvatske vojske.

“Neprijatelj je zbog pretrpljenih gubitaka i poljuljanog morala i snažne i uporne obrane i odlučnosti stožera i jedinica 7. K za odlučan obračun sa ustašama na slamanju agresije i izbacivanja istoga sa prostora RSK prisiljen na prelazak u obranu na dostignutoj liniji: Mala Bobija – Visoka Glava – s. Maruna – Pridraga – Kašić – isključno Gornji Zemunik – Ražovljeva Glava – Škabrnja – i dalje duž državne granice RSK”