Rukovanje je čin izražavanja dobrodošlice, naklonjenosti, i prijatne emocije prema osobi s kojom se rukuješ. U pravilu, na javnim ceremonijama, često se rukuju i oni koji se inače ne bi rukovali. Koliko puta ste na nekom eventu morali stisnuti ruku i nekom tko vas jako živcira, i skim baš i ne komunicirate?
Prekjučer je Dodik pružio ruku i nekima koji su ga do sada redovno napadali, ili je on njih. Recimo nekim članovima SDS-a ili šefu OSCE-a Mooru.
Nema razloga, ako su prepucavanja dnevnopolitička, da se na skupu koji nadilazi značaj funkcija jedne i druge osobe, ne ispruži dlan. Pogotovo ako funkcija koju nosiš, nije nevažna. Tad svoje privatno Ja, stavljaš iza svog javnog Ja.
Javnost širom Sarajeva, širom Zenice i Bihaća, pita se zašto Dodik pobogu nije Cormackovoj pružio ruku. Jer nije ona bilo tko. Ona je jako važna. I samo ludjak bi se s njom kofrčio. Oni koji BIH doživljavaju kao društvo trajno ograničenog suvereniteta ljute se na Dodika. Ta kako se samo usudio ne dotaknuti ruku koja ih hrani. Ruku koja njiše kolijevku. Prstiće prijatelja naše zemlje.
I doista, ima tu istine. Ta to je tek samo jedna gesta. Koja naočigled ništa ne košta. Niti boli. I što će Dodiku inaćenje čak i u takvoj benoignoj situaciji?
Možda bi, taj neki ljudski klik, koji se događa kod čina rukovanja ljudi i kod američke veleposlanice probudio sumnju da Dodik ipak nije monstrum koji jede malu djecu. Možda bi pomislila da je i Dodik tek jedan običan čovjek s kojim se da razgovarati. A ne ono što Sarajevo tvrdi da jest. Jer energija tijela je fluidna. I prenosi se.
No on je odbio taj čin. Zašto pobogu?
Pogledajmo kameru.
U trenutku kada se Dodik približio veleposlanici, Maureen Cormack ipak jest blago krenula rukom prema naprijed. To je taj ključni trenutak. Kada SAD pruža ruku a Srpska ignorira. Kad je Dodik prošao, Uvažena se hladno nasmijala i nešto značajno komentirala. Možda je kazala “ovo mu nije trebalo”, ili “zapamtit će me”. A možda je kazala tek “nu male voćke posle kiše”. Mi to ne znamo. No njena ruka više nije bila u zraku. Nego prebačena preko druge. Stajala je mirno. U diplomaciji to ipak jest čin poniženja. Dozvolila je da ju lokalni lider jedne male republike, na Balkanu, izignorira. Iako je trebala biti spremna i na taj potez.
Svi ostali, kako im Dodik prilazi, mahinalno pružaju ruku prema naprijed. Možda neki od njih, da su vidjeli što je Dodik uradio njemu nakon tog ne bi pružili ruku. Recimo Moore ili Wigemark.
Kod Cormackove dakle, dolazi tek do blage kretnje ruke prema naprijed i potom veleposlanica staje. Radikalno ispružene njene lijeve ruke, prije nailaska Dodika zapravo nema. Barem se to na kameri ne vidi, jer on leđima ulazi u objektiv. Je li Cormackova čekala da joj on pruži ruku prvi? Je li , s obzirom da predstavlja mega Silu podrazumijevala da će se Dodik morati rukovati pa je blago kenula prema naprijed? Je li on baš zbog tog odlučio da neće?
Ako se gleda kretnja njegovog tijela, kada naglo preskače US veleposlanicu, da se zaključiti da je on vrlo vjerojatno, pogledom koji ignorira, kako se približavao, dao do znanja Uvaženoj, da ju planira jednostavno preskočiti.
Ona je to na vrijeme primila k znanju. I potom zaustavila do pola ispruženu ruku.
Što se zapravo dogodilo u ovom iznimno važnom trenutku novije povijesti BIH znaju tek samo njih dvoje. I to će vjerojatno ostati samo njihova tajna.
Zašto je ovaj trenutak od iznimne povijesne važnosti za BIH? I njenu državnost u sporom nastajanju.
Bilo kako bilo, jedno je jasno.
Tog dana na obilježavanju jednog od rijetkih dana u BIH godini, kada Srbi imaju pravo reći da su i oni bili žrtve, i da je i njih netko masovno ubijao, SAD i Srpska javno se rukovali nisu.
A što je u opet potpuno u skladu s odlukom saraj-washingtonske administracije da Dodiku da sankcije. Jer se, drznik, i prostak, nikako nije htio nagoditi s njima što smije javno govoriti u svojoj zemlji i kakve zakone smije predlagati.
Da, dobro ste čuli. Najveća demokracija svijeta, u jednoj europskoj zemlji, kao uvjete za let preko bare, propisuje boju glasa, dress code, tok misli i širinu političke slobode. Ne misliš kao mi? Evo ti sankcije. Ne želiš igrati po našim norama? Evo ti sankcije.
Pogodan si suradnik? Super. Dobiješ stipendiju. Let preko bare. Seks sa kubanskom sobaricom na Floridi. Pa čak i službenu izjavu od US ambasade, bez obzira što si recimo u ta divna postratna vremena, bio vrijedan suradnik Bin Ladena. I što se prezivaš Alispahić.
Dodik je nepružanjem ruke, ma koliko se Sarajevo ljutilo, na neki način, povrdio da je legalist, da u tom smislu poštuje Washington i autoritet US države više od same US administracije u BIH, te sjajne ambasade bez mane, i da poštuje odluku SAD-a da se predsjednika RS-a Dodika, tj njega. ignorira.
Kao da hoće reći: Budući da ste me stavili pod sankcije na listu s dilerima, i jaranima Al Quaide, šta se imate rukovati sa mnom tako bijednim, poštujte svoje odluke i ne pružajte ruku onome kog ste sankcionirali.
Ako američka administracija u BIH traži od lidera, kojeg je sankcionirala, da joj pruža ruku, i da padne ničice pred njom onda je to poprilično nediplomatski pristup. Nadmen, pomalo i licemjeran. Kod Dodika to ne ide. I nije to samo zato što je on dobar s Rusijiom. Vjerojatno bi uradio isto i s Rusima. Da su mu uradili što i Amerikanci.
Tumačiti ovaj Dodikov čin emotivno, a ne politički, bilo bi posve glupo. Već pola sahata nakon ovog čina, američka administracija naručila je desetke tekstova protiv Dodika u kojima se upravo tako, emotivno, i neodgovorno tumači njegov čin. Pritiskli su MVP. Srbina na Srbina poslali. Snimaju se prilozi, ratuje se priopćenjima. U državi BIH. Navodnoj zemlji demokracije. Premda je stvar bila potpuno očekivana.
Povijest Dodikovih istupa, naime, povijest je kritike destruktivnog djelovanja jednog dijela međunarodne zajednice u BIH. Predvođenog SAD-om. Niz je tu njegovih poziva da se u BIH krene raditi na unutarnjoj redefiniciji odnosa. Da BIH zaživi kao sistem, u obliku koji je moguć. Takav put ima dva velika neprijatelja. Međunarodne uhljebe u BIH, kojima stabilna i redefinirana BIH znači pakovanje kofera i prestanak njihove slučajne životne važnosti, te političko Sarajevo koje ne dopušta ikome van Sarajeva da određuje politički smjer BIH. Kuda je ovu zemlju dovelo slijepo podupiranje Sarajeva, od strane uhljeba, vrijeme već pokazuje.A leđa naše djece, srpske, bošnjačke i hrvatske djece, širom europskih pečalbi najbolje osjećaju.
Dodik je prije par dana kazao: Neće doći do bilo kakvih secesija u budunosti, BIH treba novi unutarnji dogovor njenih političara, i slabiji utjecaj međunarodne administracije u samoj BIH.
Što je u ovoj rečenici antidržavno i kontrarno slici BIH kakvu svi želimo? Čovjek predlaže jačanje unutarnjeg dijaloga; jaču BIH, slabiju međunarodnu zajednicu u njoj. Nije li to isto ono što nominalno želi i međunarodna zajednica?
Jesmo li mi izgubljeni u prijevodu ili nas netko laže?
No kako ne bi nastradali od režima Najveće demokracije, zaključimo na kraju da laže Dodik. Da je on zlo i vožd. Da jede malu djecu. Da to što je učinio je skandal. I da je pljuska SAD administraciji u BIH neoprostiva. To je uvijek, tako, u fusnoti, svakog teksta o BIH, pametnije reći. Ako želiš, da te u tvojoj zemlji, ti dragi Meričani, ta raja s aviJonima i mama-bombama, prava raja koja čuva našu demokraciju od nas – pogani bosanske i hercegovačke ne zgazi.
haman konzul l poskok.info
wpDiscuz