Svijet se sjeća jednog od najvećih genocida u povijesti. Dugo je zataškavan

Jedna od najvećih masovnih tragedija u povijesti

Jedna od najvećih masovnih tragedija, a koja se relativno rijetko spominje, je Holodomor, ljudski izazvana masovna glad u Ukrajini koja je trajala od 1932. do 1933. Iako se radi o jednoj od najvećih masovnih tragedija 20. stoljeća, ta tragična epizoda ljudske povijesti je relativno slabo poznata široj javnosti.

Red je prvo navesti gole brojeve, da bi se prikazao razmjer masovne tragedije. Oni sami po sebi prikazuju o kolikoj se tragediji i kakvom zločinu radi. Ali priče iz njih prikazuju razmjere izdaje, tragedije, nesposobnosti, osvete, kukavičluka i ljudske indiferentnosti prema patnji drugih ljudi, bili bližnji ili stranci.

Ogroman broj umrlih

Zavisno o procjenama, u Holodomoru je umrlo od tri do deset milijuna ljudi. Nitko ne zna točan broj jer su vlasti u Savezu Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) zabranjivale ikakav spomen o tome, sve do pred sam raspad te države. Sama riječ Holodomor znači “ubiti izgladnjivanjem”.

Ujedinjeni narodi u zajedničkoj izjavi 25 država, među kojima su osim Ukrajine i SAD te Rusija, spominju od sedam do deset milijuna žrtava Holodomora. Procjene modernih povjesničara se kreću od tri do sedam milijuna. Hrvatska još nije priznala Holodomor kao genocid, iako su to (uz Ukrajinu) učinili Poljska, Estonija, Litva, Latvija, Mađarska, Kanada, Vatikan, SAD i drugi. EU još uvijek Holodomor karakterizira kao zločin protiv čovječnosti, a ne genocid.

Iako nije moguće točno pobrojati sve žrtve, jer se evidencija nije ni vodila, demografski udar se jasno vidi iz podatka da je rast stanovništva Ukrajine od 1926. do 1939. bio 6.6%, a Rusije i Bjelorusije 16.9% i 11.7%.  To je bilo doba demografskog rasta u cijeloj Europi, a Ukrajina je kao žitnica Europe imala posebno dobre uvjete za rast stanovništva.

Glad nije bila ograničena samo na ukrajinski dio SSSR-a, i južna područja Rusije su gladovala. Ali glad u Ukrajini nosi obilježja genocida.

Žitnica Europe

Popularno se misli da je Rusko Carstvo, kojeg je Ukrajina bila dio, bilo nerazvijeno prije dolaska socijalista na vlast. Ipak, povijesni podaci prikazuju bitno drugačiju sliku.

Činjenica je kako industrijalizacija dolazi relativno kasno, ali do 1913. Rusko Carstvo postaje peto najveće gospodarstvo na svijetu, sa sve većim udjelom svjetske industrijske proizvodnje. Od 1913. do 1917. se proizvodnja industrijske opreme utrostručila. Da nije izbila revolucija 1917., postalo bi četvrto najveće gospodarstvo, ako je suditi po trendovima.

Rusko Carstvo je bilo najveći svjetski izvoznik žitarica, prinosi zasađene površine po hektaru su kontinuirano rasli, a predvodnik tih uspjeha je bila upravo Ukrajina, zbog iznimno podnog tla i klime pogodne za uzgoj žitarica nazvana “žitnica Europe”.

Nakon raspada Ruskog Carstva i početka revolucije, u Ukrajini se osim socijalista pojavljuju i nacionalne snage koje se bore za uspostavu nezavisne Ukrajine odvojene od Rusije. Započinje Ukrajinski građanski rat u kojem međusobno ratuju nacionalisti, imperijalisti, anarhisti itd., ali na kraju pobjeđuju socijalisti i 1921. preuzimaju vlast.

Kako je Staljin otjerao Ukrajinu u masovnu glad

1929. počinje program kolektivizacije diljem SSSR-a, pa tako i u Ukrajini. Iako je formalno bio dobrovoljan, seljake se na različite načine prisiljavalo da se pridruže “kolhozima” (kolektivne farme) i “sovhozima” (državne farme).

Prvi petogodišnji plan (petoljetka), program ekonomskih ciljeva smišljenih u Moskvi, od seljaka je, kolhoza i sovhoza zahtijevao da uvedu nove kulture, s kojima seljaci često nisu bili upoznati i uopće nisu imali iskustva u njihovom uzgoju.

One za koje se procijenilo da su kulaci, tj. bogati seljaci, posebno se prisiljavalo. U to vrijeme je biti bogati seljak značilo ne imati slamnati krov, nego cigleni. U isto vrijeme kada se počela provoditi kolektivizacija, provodila se i dekulakizacija, prisilno otimanje zemlje i drugog vlasništva “bogatim” seljacima. Oduzimane su životinje, koje su u to vrijeme bile glavna imovina seljaka, pa su mnogi umjesto da krave i druge domaće životinje predaju socijalistima krenuli te životinje ubijati. S vremenom je eliminacija kulaka postala državna politika.

Sama procjena što je i tko je kulak je bila nejasna pa se često koristila subjektivna procjena koja je služila za eliminaciju bilo koga tko se usprotivio novoj socijalističkoj vlasti.

Izvozila se hrana dok je Ukrajina gladovala

Učinci kolektivizacije su bili katastrofalni, vremenske prilike su bile loše, a seljaci (ne samo bogati kulaci) su se opirali. Otpor seljaka je često prelazio u oružane pobune, koje su bivale brzo ugušene. Skrivanje pšenice i druge hrane se strogo kažnjavalo, a selima su patrolirali članovi partije, tražeći i otimajući hranu da bi ispunili kvote koje su im zadane.

U godinama prije gladi članovi komunističke stranke su oduzimali hranu od seljaka da bi se ona izvozila izvan SSSR-a. Razlog je bio politički – trebalo je pokazati svijetu da komunizam funkcionira i proizvodi viškove hrane.

Otimanje hrane za izvoz se nastavilo i u godinama najveće gladi, pa makar su ljudi diljem Ukrajine i drugih dijelova SSSR-a umirali od gladi. Percepcija u inozemstvu da socijalistički SSSR proizvodi višak hrane se morala održavati. Glad se nije smjela priznati.

Zatvaranje granica i propagandni rat

Seljacima je prvo bilo zabranjeno putovati u gradove, da bi se pravo stanje skrilo od urbanog stanovništva. Kasnije nitko nije smio putovati izvan svog sela, a za vrijeme najveće gladi se nije smjelo putovati ni izvan Ukrajine. Cijela zemlja je bila izolirana od ostatka svijeta, granice zatvorene, a sve informacije koje su izlazile strogo kontrolirane.

Novinarima, diplomatima i drugim stranim dužnosnicima je bilo zabranjeno govoriti i pisati o tome što se događa u Ukrajini. Neki od njih su čak i znali za golemu ljudsku tragediju koja se odvijala, ali su šutjeli da ne izgube svoj posao i naklonost socijalističkih vlasti. Dopisnik američkog New York Timesa Walter Duranty je odmah nakon revolucije došao u Moskvu, gdje je 14 godina radio a da nikada nije spomenuo bilo što vezano za masovnu glad.

Dapače, za vrijeme najteže gladi 1933. je u New York Timesu zanijekao bilo kakvu glad i drugog novinara, koji je pisao o gladi u Ukrajini, optužio za laži. Taj drugi novinar je kasnije ubijen od strane sovjetske tajne policije NKVD, a Duranty je dobio Pulitzerovu nagradu za posebna novinarska postignuća prilikom izvještavanja iz SSSR-a.

Opća masovna glad

Razmjeri gladi su bili zastrašujući. Kako im je sva hrana bila oteta, a hrana iz kolektivnih i državnih farmi je odlazila u Moskvu za izvoz, seljaci su bili primorani krasti ili gladovati. Ironično, krali su sa zemlje koja je samo nekoliko godina prije bila njihova.

Ali kada su vlasti primijetile da kvote neće moći ispuniti ni uz otimačinu od seljaka, a sami seljaci nisu bili zainteresirani da na zemlji koja nije njihova rade istim intenzitetom kao prije na svojoj zemlji, uvedene su stroge kazne. Sakrivanje hrane od partijskih službenika i krađa makar jednog sjemena su se kažnjavali smrću ili desetogodišnjim zatvorom. Bez obzira na spol i dob, isto je vrijedilo za muškarce kao i za djecu i žene.

Ljudi su bili očajni. Kore stabala i prokuhavane kosti su se mljele u prah koji se jeo pomiješan s malo vode, jeli su se mravi i crvi. Štakori, miševi i vrapci su postali delikatesa.

Zastrašujući prizori

Oni novinari koji su uspjeli putovati Ukrajinom u to vrijeme, najčešće simpatizeri komunističkih vlasti, izvještavali su o izgladnjeloj djeci, nabreknutih trbuha, s rukama i nogama poput grančica, koju su majke podizale na prozore vlakova na tramvajskim stanicama u nadi da ih netko od putnika uzme i spasi.

Groblja su bila puna trupala, više polukostura. To su bili oni koji su umrli od gladi, a vlasti u svakom selu su bile dužne pokupiti ih i zakopati na groblju. Nekada bi same obitelji odvele umrle na groblje. Razlog zbog kojega nisu bili pokapani nije bio taj što je ponestalo mjesta na grobljima, nego oni koji su ih doveli do groblja nisu imali snage da otkopaju rupu. Oni koji nisu umrli od gladi su bili na rubu, a trošenje energije na pokapanje umrlih bi ih samo približilo istoj sudbini.

Koliko god sve to zvučalo strašno, nije bilo ni izbliza najgore od onoga što se događalo.

Kanibalizam

Pojavili su se i slučajevi kanibalizma. Što je još gore, izgleda da je bio dosta raširen. Više od 2500 ljudi je osuđeno za kanibalizam, a koliko je bio raširen svjedoči podatak da su vlasti izradile plakate na kojima je pisalo: “Jesti svoje dijete je barbarski čin!”

U trenucima masovne gladi, dobrota umire, prevladava instinkt preživljavanja, a nezamislivo postaje normalno.

Prvo su umirali oni koji nisu krali, koji su dijelili hranu, koji nisu htjeli jesti trupla, koji nisu htjeli ubijati. Uobičajeno je bilo da se jedan supružnik izgladni do smrti kako bi ostalo više hrane za drugog supružnika i djecu. Nažalost, nužno je bilo i da se preživjeli supružnik i djeca nahrane truplom preminulog. Ma koliko groteskno to zvučalo, nije najgore.

Roditelji su nekada bili primorani zamijeniti jedno svoje dijete s drugom obitelji. Odvijala se razmjena, dijete za dijete. Ni jedan roditelj nije htio ubiti jedno od svoje djece da bi nahranio ostalu – lakše je bilo ubiti tuđe dijete.

Infanticid

No čak ni to nije bilo najstrašnije. Nekada su roditelji morali birati koje dijete žrtvovati tj. ubiti da bi ostala preživjela, baš kao i oni sami jer ostala su ostala djeca ovisila o njima. Zbog toga su spomenuti plakati i postojali.

Iz Moskve je naređena čistka partijskih ljudi zbog toga što nisu mogli ispuniti tražene kvote. 37.797 članova Komunističke partije je uhićeno, od čega je 719 pogubljeno, a 8003 osobe poslane su u gulage (koncentracijske logore u SSSR-u).

Staljin je tijekom gladi citirao Lenjina: “Onaj tko ne radi, neće ni jesti!” Prema procjenama, mnogi dijelovi Ukrajine su u dvije godine gladi izgubili i četvrtinu stanovništva. Mihail Gorbačov, posljednji predsjednik SSSR-a, rođen u Ukrajini, u svojim je memoarima napisao da je 1933. pomrlo pola sela u kojem je rođen.

Genocidna namjera

Povjesničari se spore je li se radilo o genocidu. Naime, da bi nešto bilo genocid mora postojati nakana, planiranje s krajnjom svrhom masovnog umiranja određene nacionalne, etničke i vjerske skupine ljudi.

Po pitanju Holodomora to znači da postoje sporovi o tome je li glad nastala samo zbog katastrofalnog neuspjeha komunističkih politika kao što su kolektivizacija, prisilno oduzimanje zemlje i životinja seljacima, apsurdan petogodišnji plan kojim su birokrati iz Moskve nametali seljacima koje kulture trebaju saditi i izvoz hrane da bi se pokazao navodni prosperitet komunističkog sustava.

Postoji osnovana sumnja na to da je Staljin namjerno pogoršao glad da bi kaznio Ukrajince zbog nacionalnog pokreta koji se sukobio s komunistima tijekom revolucije, ali zbog Staljinove želje da Ukrajince kazni zbog neispunjavanja traženih kvota poljoprivredne proizvodnje, jer je Ukrajina u doba Ruskog Carstva bila žitnica Europe.

S obzirom na zabranu putovanja među selima i izvan sela, a kasnije i putovanja izvan Ukrajine, većina povjesničara se slaže oko toga da Holodomor ispunjava sve uvjete genocida. Vijesti o gladi se nisu mogle potpuno zadržati unutar granica Ukrajine pa su neke države i organizacije bile spremne poslati pomoć u obliku hrane, što su vlasti SSSR-a odbile pod argumentom da u državi ima viška hrane. I zaista, za vrijeme gladi je iz SSSR-a izvezeno milijun tona pšenice.

Sela diljem Ukrajine su ostala prazna, a da bi se država ponovo naselila, vlasti u Moskvi su ondje naselile stanovništvo iz Rusije.

Zavjet šutnje

Nakon što je glad završila, ljudi su se trebali ponašati kao da se ništa nije događalo. Istraživanje gladi i bilo kakav javni spomen o tome bili su zabranjeni. Tek se osamdesetih otvaraju arhivi i istina polako izlazi na vidjelo, ali Holodomor nije dobro poznat ni do danas te se ne spominje u većini školskih udžbenika iz povijesti.

Jedini razlog zbog čega se masovna glad u SSSR-u tretira kao genocid samo u Ukrajini, iako je glad bila raširena i u ruskim djelovima, je taj što genocid po definiciji obuhvaća planirano masovno ubojstvo na nacionalnoj, etničkoj i vjerskoj osnovi.

Kada bi se u definicju genocida uključila i politička osnova onda bi se radilo o genocidu na razini SSSR-a od strane komunističkih vlasti prema onima za koje se smatralo da nisu ideološki čisti, posebice seljacima koji su se opirali kolektivizaciji i drugim politikama koje je provodila komunistička vlast.

Branimir Perković l Index.hr