Evo, da se odmah razumijemo – ova kolumna vam neće otkriti ništa novo. Svi već znamo da je Milorad Dodik u pravu kada upozorava na izvorni Dayton, kada tvrdi da OHR prekoračuje ustavne ovlasti i kada kaže da strani suci nemaju što tražiti u Ustavnom sudu BiH. Sve to, naravno, već dugo lebdi u zraku.
Ipak, svi se prave da to ne vide. Zašto? Zato što, zaboga, Dodik je Srbin. I kad Dodik kaže da je car gol, on nije građanin, nije lider entiteta, nego je odmah “srpski vožd”, “ruski igrač” ili “destabilizator Balkana”. Nije pristojno i, daleko bilo, “politički korektno” složiti se s njim, pogotovo u Sarajevu, gdje je nepisano pravilo da sve što dolazi s “one strane” mora nužno biti neprijateljsko.
Stvarnost, međutim, kaže da Dayton nikad nije predvidio smjenjivanje dužnosnika dekretima ili nametanje zakona na daljinski upravljač. No, OHR se svejedno postavlja iznad svake institucije, a visoki predstavnik – imenovan ili neimenovan u Vijeću sigurnosti, svejedno – leti kao nekakav superheroj nad BiH. Svatko tko se suprotstavi toj “svetinji” promptno biva etiketiran kao problematičan, retrogradan ili čak opasan.
Sviđalo se to kome ili ne, Dodikovi vapaji o suverenitetu BiH – odnosno o onome što je Daytonom potpisano – nisu neka ekscentrična opskurnost, već gorka istina koju nitko ne želi priznati. Jer, ako on ima pravo, to znači da smo godinama prihvaćali paraustavne i nametnute mjere, zadovoljavajući se čarobnom mantrom da će “Europa” sve riješiti.
I tako ćemo dalje živjeti u iluziji da je bolje šutjeti, praviti se finima i okretati glavu od očiglednih poteza OHR-a, sve dok nam netko drugi – recimo sam Schmidt – ne kaže isto što i Dodik. Ali ako to kaže “Europljanin”, onda je to gotovo pa božanska objava. Kad dolazi iz Laktaša, e onda je to neki “sumanuti srpski inat” za kojega nema razumijevanja.
Na kraju, Dodik nije ni heroj ni mesija, ali ima onu prokletu dosljednost – ili bezobrazluk, kako tko gleda – da javno kaže: “Gospodo, ovo vam je ruglo.” Što god mislili o njemu, dobro znamo da mu se u barem jednom dijelu mora priznati pravo na istinu. Ne radimo to, jer nam je lakše držati ga u kategoriji “nepodobnih” i odbaciti sve što dolazi s te strane. A možda bismo trebali, barem ponekad, pobjeći od stereotipa i promisliti – koliko bismo svih ovih godina uštedjeli vremena i živaca da smo ranije progovorili o naličju “bonskih ovlasti” i upitnom legitimitetu Visokog predstavnika.
Ali ne, nastavit ćemo šutjeti, zato što je Dodik Srbin i zato što je previše “opasno” stati na njegovu stranu. A činjenice? Neka one čekaju. Ili neka nestanu skupa s mladima koji masovno bježe iz ove priče – ravno u Europu, u koju se kunemo samo na papiru.
Emina Zanki l poskok.info
wpDiscuz
