Na današnji dan, 14. veljače 1804. godine, započeo je plamen pobune koji je gorio širom Balkana, prenoseći nadu u slobodu svim narodima pod okriljem Osmanskog carstva. U središtu tog vatrenog početka bio je Prvi Srpski Ustanak, epski čin hrabrosti i odlučnosti koji je zasjenio tamu tiranije i pokazao da je sloboda dostižna.
U to vrijeme, Balkan je bio poprište dugogodišnje vladavine Osmanskog carstva, koje je oblikovalo živote mnogih naroda pod svojom čizmom. No, kao što svaki narod čezne za slobodom, tako su i Srbi, Hrvati, i drugi narodi osjećali želju za oslobođenjem od tlačiteljske vlasti.
Prvi Srpski Ustanak predstavljao je probojnu točku u tom povijesnom procesu. Pod vođstvom hrabrih vojskovođa poput Karađorđa Petrovića, srpski narod ustao je protiv svojih osmanlijskih gospodara, boreći se za svoju slobodu i dostojanstvo. Njihova hrabrost, odlučnost i požrtvovnost bili su inspiracija za sve koji su sanjali o slobodi.
U tom kontekstu, danas se prisjećamo ne samo hrabrih Srba koji su se suprotstavili osmanskoj vlasti, već i svih drugih naroda koji su podijelili istu želju za slobodom. Ovaj dan nije samo dan srpske povijesti; to je dan koji osvjetljava sve narode Balkana, podsjećajući ih da sloboda nije nedostižna.
Posebno važno je istaknuti utjecaj ovog povijesnog događaja na Hrvate, posebno one koji su živjeli na području današnje Bosne i Hercegovine. I dok mnogi od njih možda nisu svjesni duboke veze između Prvog Srpskog Ustanaka i njihove vlastite povijesti, činjenica je da je taj dan bio sveti dan za sve koji su sanjali o slobodi.
Nakon Prvog Srpskog Ustanaka, plamen revolucije proširio se Balkanom poput požara, potičući mnoge narode na akciju. Don Ivan Musa, vođa Hrvatskog ustanka 1875. godine, bio je samo jedan od mnogih koji su osjećali inspiraciju i hrabrost da se suprotstave tiraniji, pokazujući da je duh slobode nepobjediv.
Danas, dok se prisjećamo tog značajnog dana, trebamo odavati počast hrabrosti i požrtvovnosti onih koji su se borili za slobodu, ali isto tako trebamo razmišljati o njegovom trajnom naslijeđu. Sloboda je neprocjenjivo blago koje treba cijeniti i za koje treba nastaviti boriti se, kako bi se osiguralo da svaki pojedinac, bez obzira na nacionalnost ili vjeru, može živjeti u slobodi i dostojanstvu. Jer, kao što je Prvi Srpski Ustanak pokazao, kad se narodi ujedine u borbi za pravednost, ništa nije nedostižno.
Stoga ako danas sretnete nekog Hrvata Petrovića stisnite mu ruku. Ista je to loza od koje je i Đorđe Petrović, najveći junak 19 stoljeća na Balkanu. Imamo čast da se jedan dio njegove loze danas Hrvatom zove.
A srpskom narodu čestitamo današnji dan kao i Srbiji njen sutrašnji dan državnosti. Vidite draga braćo Srbija nije svoj dan državnosti proglasila na antislavenskom ili antihrvatskom datumu, nego na datumu koji ujedinjuje. Kao što je dan državnosti Hrvatske trebao biti dan kada je proglašena neovisnost od Austrije i obnovljena hrvatska državnost a ne datum koji unosi trajni razdor među nas i narod koj nam je pomogao da steknemo slobodu.
Svi oni koji tvrde da je Hrvatska stvorena 90-ih ismijavaju našu bremenitu povijest. Hrvatska je obnovljena 1918. To je godina u kojoj se hrvatski barjak ponovno vijorio u kojoj je Dalmacija ponovno ušla u savez s užom Hrvatskom i Slavonijom a hrvatska himna ponovno slobodno pjevala.
Svima koji se zovu Đorđe, Juraj ili Jure koji ubija Zmaja, danas čestitamo njihov neformalni imendan.
Napomena: Ovaj tekst nije nastao u suradnji s Ruskom ambasadom u BIH i uz širenje “malignog” ruskog utjecaja u BIH. Ponukan je neprimjerenim ponašanjem podivljalog Michale Murpheya i njegovim koruptivnim džihadizmom. Naglašavamo da nas Rusi i nisu morali nagovarati da ovo sastavimo. Mi naime znamo , čitali smo, koje su datume naši djedovi slavili i kome su se divili, te o kome su guslili. Austrijska i ustaška propaganda nisu i neće nam zabraniti da se s ponosom sjećamo junaštva Đorđa Petrovića. Čovjeka Svjetionika koji je našim porobljenim precima vratio nadu da je sloboda ipak moguća.