Svako društvo ima svoju Severinu i turbo folk. Zašto bi naše bilo drugačije?

 
Među zanimljivijim knjigama koje su svojom pojavom obilježile proteklu godinu svakako je bila i studija “Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj – zašto ih (ne) volimo” HTV-ova urednika Alekseja Gotthardija Pavlovskog. Studija je inače priredba doktorske disertacije čiji je podnaslov glasio “Trendovi i razlozi popularnosti”, a koju je autor obranio na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i nastala je na osnovu intervjua koje je vodio tijekom druge polovice 2005. i početkom 2006. godine u više mjesta na području Hrvatske, kao i u Beogradu i Münchenu. Kuriozitet je da je samo od snimljenih izjava napravljen i prijepis s oko 500 kartica teksta, navodi forum.tm.
Autor ste TV-serije “Narodnjaci” iz 2005. godine koja je u to vrijeme pratila fenomen koji se razvijao dinamikom moralne i kulturne panike… Ne zaboravimo da je dan žalosti proglašen u povodu smrti Ivana Pavla II. svega godinu ranije za izravnu posljedicu imao otkazivanje velikoga koncerta Indire, koji je menadžer i vlasnik zaštitarske agencije Alen Borbaš naumio organizirati u Domu sportova, čime je i simbolički zaustavljen prodor u mainstream…
Koncert je samo odgođen. Nešto kasnije se i održao, 28. travnja 2005. godine, tako da je “prodor u mainstream” ipak napravljen. Bio sam na tom koncertu, s kamerom i ekipom HRT-a snimajući s redateljem Ivom Kuzmanićem dokumentarni serijal o fenomenu “narodnjaka” i turbofolka u Hrvatskoj i tom smo prigodom napravili i intervju s Indirom i njezinim pratećim bendom. Seriju smo počeli snimati, zamislite, neposredno nakon smrti pape Ivana Pavla II., tako da su tri dana žalosti pala upravo u naše snimanje. Ukupno, snimali smo u četiri navrata – u Slavoniji, Istri i Hrvatskom primorju, Dalmaciji i u Zagrebu tijekom 2005. i 2006. godine te još ponešto sporadično 2006. i 2007.; nešto i s ekipama HRT-ovih TV-centara iz Slavonskog Broda i Osijeka, ali većinu toga samo redatelj Kuzmanić i ja njegovom privatnom kamerom. Eto kakvi smo entuzijasti… Međutim, snimajući sve više, sve smo i bolje počeli shvaćati u što smo ušli, tj. to da smo tek samo malo zagrebli – s vrha sante. Tadašnji šef produkcije programa u kojem smo bili smatrao je, međutim, da smo puno toga snimili i kako je vrijeme da nešto i montiramo. I na tome je ostalo. Prekinuli smo snimanje znajući da još nemamo dovoljno – ne količinski, nego sadržajno. E, ali onda sam ja lijepo – uz dozvolu HRT-a, na čemu sam vrlo zahvalan – iskoristio tu građu, snimljenih masu intervjua s različitim osobama, da na tome doktoriram 2012. godine. I eto, lani u studenom Naklada Ljevak objavila mi je doktorat kao knjigu “Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj: Zašto ih (ne) volimo?”. Serija još čeka svoj dovršetak i, dapače, budući da je na HRT-u u tijeku prikupljanje ideja i tema za nove proizvode, redatelj Kuzmanić i ja napravili smo prijedlog kako to sve “zapakirati” i dovršiti. I to bi trebao biti boom, ako prođe… Ako i ne prođe, dovršit ćemo je na “klasičan” način, uz nešto malo dosnimavanja iz redovnog budžeta. Uglavnom, to smo još ostali dužni napraviti, ali, u međuvremenu (i za sva vremena), tu je knjiga nastala upravo na tom materijalu…
Dizajner Bojan Krištofić i autor izložbe “(Est)etika nacionalizma – dizajn za turbofolk” održane u Zagrebu i u Beogradu, konstatira kako je “primarna svrha turbofolk pjesme i svega što je prati da se brzo proizvede, proda i konzumira, a ostala značenja i nijanse dolaze poslije”. Je li u tom sudu uistinu sadržano sve bitno?

Da, sve je bitno time rečeno. Dapače, čestitam autoru na jednostavnosti i jezgrovitosti misli kojom je pogodio suštinu. Turbofolk nije sredstvo progovaranja, nego je sredstvo zarade. Ali, mislim da većina njegove publike to tako i doživljava – konzumeristički…
Supkulturni mozaik alternative u kojem ste se i sami kretali 1980/1990-ih sastojao se od šminkera, frikova, punkera i zemljaka… Zanimljivo je da unutar te podjele izostavljate metalce, koji su s obzirom na autoidentifikaciju i jasnu grupnu hijerarhizaciju vrlo “čista” skupina. Istodobno, to je razdoblje inkubacije turbofolka s Lepom Brenom i Južnim vetrom, koji su bili medijski itekako popraćeni. Mislite li da su bili mainstream i kako objašnjavate reteriranje turbofolka u supkulturu 1990-ih?
Ja sam bio riječki srednjoškolac od 1979. do 1983. Ne sjećam se da smo u tom razdoblju metalce posebno vidjeli i prepoznavali kao samosvojnu skupinu, barem ja nisam… Mislim da je do toga došlo tek kasnije, kad je heavy/trash metal postao u nas popularniji, a budući da ga ni prije ni tada nisam slušao, nije mi bilo ni bitno. O.K., AC/DC su mi uvijek bili i ostali dragi, ali to su tek začeci heavy metala.
Što se Lepe Brene, Južnog vetra, turbofolka i supkultura tiče, stvari stoje ovako – ni Lepa Brena, ni Južni vetar nisu izvodili turbofolk, tj. ono što se pod tim imenom izvodilo od sredine ’90-ih. Njihova je glazba ipak bila drukčija. Brenu možemo smatrati začetnicom turbofolka, ali samo u smislu glazbenog pomaka koji je napravila (tj. autora koji su za nju pisali pjesme) u odnosu na starije “narodnjake”, unoseći u njih elemente zabavne/pop-glazbe. Onda se to nazivalo – diskofolkom… Južni vetar je, pak, napravio pomak prema orijentalizaciji te glazbe, ali je, zapravo, više ostao u “zvuku” starijih “narodnjaka”, pri čemu nije bio ni jedini, jer se, otprilike u isto vrijeme, to zbivalo i u BiH; Halid Bešlić, na primjer. Iz jednog i drugog, s onime što se još između događalo – miksanjem “narodnjaka” s dance-, techno- i house-ritmovima DJ Wicea – nastao je turbofolk, tijekom 1990-ih.
Što se supkultura tiče, ja sam generalno skeptičan prema njihovu definiranju. Naime, simptomatično je da su predstavnici/sudionici supkultura mahom mladi ljudi, tj. oni koji se nalaze u formativnoj životnoj dobi, kad je želja za samosvojnošću, posebnošću, a onda i buntovništvom/neprilagođenošću najjača. Možemo li nešto što je tek prolazna faza u nečijem odrastanju uopće nazivati sub/kulturom? Ali, ako se složimo oko toga da ipak, unutar te mlade populacije, postoje određene društvene formacije sa svojom životnom filozofijom, tj. deklariranim životnim vrijednostima, stilom života i određenim simbolima identiteta, onda O.K., ‘ajmo reć da su to subkulture… U tom smislu riječi mogli bismo možda reći i da je u samim svojim počecima, tijekom 1990-ih turbofolk bio supkultura, ali i to možda samo u Beogradu. No, s obzirom na to da se vrlo brzo i naveliko omasovio, mislim da ga, prema tim i takvim navedenim kriterijima, ne bismo mogli smatrati supkulturom – prevelik je to broj ljudi, a da bi svi bili isti, tj. iz iste prepoznatljive skupine – tj. jedva da je ikad to i bio. On je ponajprije potrošna, komercijalna glazba… Hoću reći da je on prije svega samo glazba, a ne neki definiran i prepoznatljiv stil života, bez obzira što to njegovi tekstovi i ikonografija možda sugeriraju. Da, i Brena i Južni vetar i turbofolk bili su trendovi u mainstreamu. Tako se barem meni čini.
Može li se antagonizam urbanog i ruralnog u pop-kulturi okarakterizirati kao projekcija Drugoga i kako to da se takva metoda drži odrednicom jedne estetske refleksije? Meni je tu zanimljiva autoidentifikacija s “ne slušam, ali volim čut”…
Antagonizmi generalno postoje jer proizlaze iz “ljudske prirode” u smislu da svako društvo/zajednica ima svoje Druge – kao Druge bolje od “nas” i Druge gore od “nas” – kako unutar sebe same, tako i u odnosu na druga društva/zajednice. U tom smislu riječi postojao je i do neke mjere još postoji antagonizam “urbanog” i “ruralnog”. Dakako, ti se antagonizmi nalaze upravo u projekcijama, koje su simplifikacija stvarnosti… No, rekao bih da baš pop-kultura briše te razlike, pa tako i taj konkretni urbano-ruralni antagonizam, čak već i na polju projekcija, a pogotovo u stvarnosti, u kojoj je ista preslojila i selo i grad. No, projekcije Drugog uvijek će postojati, pa će tako onima koji kritiziraju “narodnjake”, odnosno turbofolk, Drugi biti oni koji ga slušaju, dok dotični “Drugi” sami sebe ne doživljavaju kao identificiranu skupinu, niti su za njih oni koji ne slušaju tu glazbu Drugi. Turbofolkeri bi, dakle, u našem društvu (ali, rekao bih, i u svim društvima koja ga konzumiraju) bili oni – “gori od ‘nas’ Drugi”. Premda, mislim da ni to još neće dugo trajati. Jer, kako, na primjer, da netko svoje dijete koje sluša tu glazbu, ili brata, ili sestru, smatra “gorim od ‘nas’, Drugim” – ili je “naš” ili je Drugi – ne može istodobno biti oboje!
Što biste rekli o fenomenu Severine, koja je od miljenice Gojka Šuška i pjevačice s HDZ-ovih skupova te plasmana kućnog videa, dakle, jednog seksploatacijskog simbola, prerasla u performericu društvenog aktivizma koja na brošu figurira s brojem nezaposlenih? Vidite li u njezinu “poslanju” neke šire implikacije vezane uz političko djelovanje krugova koji je otpočetka podržavaju, kao konotaciju bih naveo Marka Brecelja, koji se uz glazbeni put i neospornu umjetničku vrijednost bavi i “mekim terorizmom”?
Ako me pitate je li sve što se u hrvatskom javnom doživljaju pripisuje Severini, a i ona sama, naš turbofolk, odgovorit ću Vam s da, ali u smislu da povučemo znak jednakosti između turbofolka i pop-kulture. Svugdje na svijetu, pogotovo onom tehnološki razvijenijem i bogatijem, postoje danas razni celebrityji u čije živote mediji, odnosno javnost vrlo rado zabadaju nos, u dobroj mjeri i zato jer dotičnim celebritiyjima to, u većini slučajeva, odgovara. Politički krugovi često tu budu upleteni, jer, vežući se uz već postojeću popularnost popularnih osoba i društvenih pojava, nastoje postići ili povećati vlastitu, koja im je potrebna za postizanje njihovih ciljeva – političari trebaju masu. U cijelu priču lako se upetlja i kriminal, jer popularnost potiče masovnu potrošnju, a ona pak uprihođuje masu novca. U tom smislu riječi, svako društvo ima svoju Severinu i svoj turbofolk. Zajednički nazivnik svega toga je – pop-kultura. Zbog čega mislimo da bi naše društvo bilo u tome iznimka?