Bihaćko prigradsko naselje Golubić ima bogatu povijest i kulturu koja datira još od vremena Japoda i Rimljana. Naselje je podijeljeno na dva podjednaka dijela.
Dio prema Bihaću, koji je nastanjen Hrvatima katolicima, i dio prema naselju Ripač, koji je nastanjen Bošnjacima muslimanima. Ta dva naroda tradicijski žive u slozi i harmoniji, a povijest nikad nije zabilježila ni jedan primjer mržnje i sukoba.
Miran život unatoč razlikama
Mjesna zajednica Golubić danas ima oko 900 žitelja. Od toga su većina Bošnjaci, a Hrvata je oko 200. U hrvatskome dijelu sela 16 kuća je prazno jer su stanovnici hrvatske nacionalnosti otišli u potrazi za boljim životom. Prema riječima Samira Derviševića (49), predsjednika mjesne zajednice Golubić, razlog zbog kojega je Hrvata danas upola manje nego što ih je u tom naselju bilo tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća su migracije koje su počele još za vrijeme rata i nastavile se poslije njega, piše Večernji list.
Mnogo se Hrvata odselilo iz Golubića. Ima ih u Republici Hrvatskoj, kamo su otišli studirati, a zatim zasnovali obitelji i ondje ostali živjeti. Neki su otišli u druge zemlje Europske unije, ali uglavnom su to razlozi zbog čega ih je danas upola manje nego prije, kaže Dervišević.
Hrvati se iseljavaju
U Golubiću su se nekad Hrvati i Bošnjaci razlikovali po mnogo čemu, kaže Luka Grgić (79), a vjerska podjela bila je najistaknutija. Tako se među Hrvatima ovdje ustalio običaj tetoviranja križeva na ruke djevojčica kako bi se razlikovale od bošnjačkih djevojki i tako sačuvale od udaje za Bošnjake.
Hrvati u potrazi za boljim životom napuštaju ovo mjesto koje je jedan od rijetkih primjera istinskoga suživota
Bilo je to vrijeme izraženih vjerskih podjela, kaže Luka, ali su te podjele nestale poslije onoga rata i počelo je doba suživota koje nisu mogli narušiti ni krvavi sukobi između Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.
Te su se tetovaže, koliko se sjećam, radile medom u koji je nešto dodavano. Ne sjećam se što točno. I bockalo se, a zatim unosilo pod kožu. Mi smo poslije Drugoga svjetskoga rata postali mnogo bliži jedni drugima. Malo je taj vjerski fanatizam počeo splašnjavati, prisjeća se Luka djetinjstva u nekad mladeži ispunjenom Golubiću.
Mnogo je primjera suživota u Golubiću, a jedan od svjetlijih je onaj između kumova Nermina Memagića i Nikole Findrika koji se bave poljoprivredom i međusobno surađuju te se potpomažu otkako su se vratili na ratom razorena ognjišta.
Te naše odnose nije ni rat mogao pokvariti i što je bila veća mržnja tamo negdje u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine, naša ljubav i poštovanje bili su sve jači. Bio sam član vijeća roditelja i nikad se nije dogodilo da su se djeca posvađala zbog nacije i vjere. I kada se dogodi svađa među djecom, to nema nikakve veze s tim, kaže Memagić.
wpDiscuz