Sukobljene navijačke grupe na Balkanu izvan domašaja zakona

Nikola kaže da su pripadnici navijačke grupe “Komiti” samo branili svoju teritoriju.Blerim kaže da to uopće nije njihova teritorija. Nikola kaže da su bili brojno nadjačani. Blerim kaže da su se skrivali iza policije.
Nikola i Blerim su stariji tinejdžeri. Pripadaju sukobljenim grupama nogometnih navijača čiji rivalitet nema mnogo veze sa sportom.
Navijačke grupe kojima pripadaju sukobile su se prošle godine u Skoplju, makedonskoj prijestolnici, prilično daleko od stadiona i u vrijeme kada nije bilo nikakve utakmice.
Aleksandar Manasijev l BIRN
Susreli su se na srednjovjekovnoj tvrđavi koja dominira gradom, opremljeni kamenicama i noževima, riješeni da odbrane vjeru i naciju, što je na neki način i primjereno lokaciji koju su odabrali, mada je tvrđava građena za neke veće povijesne bitke.
“Ovo je rat”, kaže Blerim, pričljivi suhonjavi sedamnaestogodišnjak s prerano razvijenim interesom za politiku. On pripada “Švercerima”, navijačkoj grupi čiji se članovi regrutiraju iz redova manjinske zajednice skopskih etničkih Albanaca.
“Na stadionu ratujemo riječima”, objašnjava on. “Na ulici se tučemo pesnicama. Krvlju branimo svoj nacionalni identitet.”
Nikola, koji također ima 17 godina, pripada grupi “Komiti”, koju čine najradikalniji navijači poznati kao ultrasi. Članovi ove grupe pripadaju većinskoj, makedonskoj populaciji Skoplja.
“Kad će nas već jednom prestati ponižavati?”, pita se misleći na etničke Albance koji su spriječili pokušaj da se na tvrđavi podigne građevina u obliku crkve. “Niko neće rušiti crkve u našoj pravoslavnoj zemlji!”
Nogometni navijači su poznati po izazivačkom ponašanju i sukobima na tribinama stadiona – ali ultrasi na Balkanu svoje usluge nerijetko pružaju i svojim političkim gospodarima.
Za vrijeme ratova devedesetih godina, na tribinama stadiona vrhunskih klubova regrutirani su pripadnici paravojnih formacija širom bivše Jugoslavije. Najpoznatiji među njima bili su “Tigrovi”, milicija koju su najvećim dijelom činili “Delije”, navijači “Crvene zvezde”. Njihov komandant bio je mafijaš Željko Ražnatović, poznatiji kao Arkan.
Šefovi stare milicije su izginuli na ratištima ili završili u zatvorima zbog ratnih zločina, ali u međuvremenu je stasala nova generacija ultrasa, čiji utjecaj nije ograničen na stadionske tribine i prodire mnogo dublje u sve sfere društva i politike.
Navijači u Srbiji su organizirali prosvjede protiv održavanja parade seksualnih manjina, a nedavno su dospjeli u vijesti zbog vrijeđanja članova engleskog juniorskog tima na rasnoj osnovi.
Huliganski ispadi često prate i političke sukobe u Makedoniji, zemlji koja je prije nešto više od deset godina bila na samoj ivici građanskog rata.
Makedonijom danas upravlja svadljiva koalicija nacionalističkih stranaka čiji opstanak na vlasti zavisi od uzajamne podrške. U svemu drugom koalicioni partneri su ljuti protivnici. Etnička pripadnost dijeli političare jednako oštro kao što dijeli lokalne nogometne navijače.

Sukobi u parlamentu daju povod za sukobe na stadionima i ulicama. Naprimjer, tučnjava na tvrđavi u kojoj su sudjelovali “Komiti” i “Šverceri” uslijedila je poslije sukoba koalicijskih stranaka.
Da li su ultrasi korisno oruđe u rukama sukobljenih makedonskih političara? Ili je u pitanju samo navijačka agresivnost i etnički animozitet?
Nekoliko stručnjaka je za Balkansku istraživačku mrežu (BIRN) potvrdilo da političari i navijači žive u nekoj vrsti simbioze u kojoj jedni pružaju pokroviteljstvo, a drugi osiguravaju podršku.
Velike političke stranke su povijesno povezane sa nogometnim klubovima i njihovim navijačima. Ali predstavnici stranaka poriču da imaju bilo kakve veze s najnasilnijim grupama ultrasa. BIRN nije uspio pronaći dokaze o postojanju takvih veza.
Ipak, intervjui obavljeni s navijačima sa obje strane etničke linije podjele jasno pokazuju da oni sebe doživljavaju kao vojsku u službi nacionalističkih ciljeva koji dominiraju političkim životom.
Mada neki navijači priznaju da strahuju od sudskog gonjenja, njihovo nasilje najčešće prolazi bez ozbiljnije kazne. Dok su huligani u Europi stigmatizirani, ultrasi u Makedoniji računaju da onim što čine mogu popraviti svoj društveni status.
“Vrata organa lokalne samouprave, kompanija i političkih stranaka uvijek su nam otvorena”, izjavio je jedan dvadesetdvogodišnjak iz Tetova, inače vođa “Balista”, navijača Fudbalskog kluba “Shkendija”.
Mada je već optuživan zbog više slučajeva nasilnog ponašanja, uključujući i umiješanost u napad na policajca, vođa navijača tvrdi da nikada nije proveo u pritvoru više od deset dana.
Sljedbenici ratnika
Ratovi koji su bjesnili na Balkanu devedesetih godina zaobišli su Makedoniju. Međutim, 2001. godine je na trenutak izgledalo da bi ova zemlja mogla biti sljedeća žrtva krvavog raspada Jugoslavije.
Albanska manjina, koja čini četvrtinu stanovništva Makedonije, žalila se da je izložena diskriminaciji. Ohrabreni porazom srpskih snaga u sukobu na Kosovu, gerilci iz redova etničkih Albanaca sukobili su se s vojskom kojom je dominirala makedonska etnička većina. Došlo je do eskalacije nasilja, gradovi su podijeljeni, a na hiljade ljudi je raseljeno.
Ohridski mirovni sporazum, postignut uz posredovanje međunarodne zajednice, zaustavio je nasilje 2011. godine, nakon čega su Albanci dobili veću autonomiju i veća prava u političkom životu. Gerilci su ušli u novu vladu kao koalicioni partneri.
Ipak, tenzije su nastavile tinjati ispod površine. Najveći dio zemlje je praktično podijeljen između dviju zajednica. Mnogi Makedonci su uvjereni da su Albanci mirovnim sporazumom dobili više nego što im pripada. Etnički Albanci, s druge strane, optužuju Makedonce da uporno pokušavaju poništiti ono što je postignuto Ohridskim sporazumom.

A kada provokativna politička retorika preraste u ulične sukobe, ultrasi su u prvim redovima.
Makedonski nogometni navijači rutinski optužuju svoje protivnike da su blisko povezani s političarima. Navijači iz redova etničkih Albanaca uzvraćaju Makedoncima istom mjerom. Obje strane poriču optužbe upućene na njihov račun.
Lazar Nanev, viši sudac koji je vodio postupke protiv mnogih huligana, kaže da je teško dokazati postojanje dvosmjerne veze između političara i nasilnih navijača. Ipak, mnogi od najpoznatijih navijača nastoje zadobiti političku podršku.
“Neki od njih žele biti identificirani s političkim strankama da bi iz toga izvukli osobnu korist ili privilegije”, kaže on. “To je jedna od najopasnijih pojava u našem društvu.”
Ivan Anastasovski, akademik i bivši član uprave Fudbalskog saveza Makedonije, kaže da političke stranke s obje strane linije razgraničenja vjeruju da je održavanje dobrih odnosa s navijačima u njihovom najboljem interesu.
“U njima vide potencijalnu bazu glasača i aktivista koji će im biti od koristi kada dođu izbori”, kaže on.
Kao protuuslugu za osiguravanje podrške, vođe navijača dobivaju poželjne poslove u javnom sektoru, gdje su bliske veze s vladajućim strankama veoma korisne.
“Vođe makedonskih i albanskih navijačkih grupa dobivaju odlična mjesta u državnim institucijama, carinskoj upravi, strankama, vladi”, kaže Mitre Trajkovski, bivši policijski bojnik koji je i komesar za sigurnost u Fudbalskom savezu.
Nacionalistički stavovi ultrasa ne izazivaju javnu osudu političara. Čini se da ne smetaju mnogo ni njihovim izgledima za dobru karijeru. Mnoge grupe otvoreno slave ljude koji su uzeli učešća u sukobima što su se ovdje odigrali prije više od deset godina.
Tribine s kojih “Komiti” gledaju svoj tim, skopski “Vardar”, često su načičkane transparentima kojima se izražava podrška Johanu Tarčulovskom, nekadašnjem vođi ultrasa koji se danas nalazi na izdržavanju zatvorske kazne za počinjene ratne zločine. Tribunal u Haagu ga je osudio zbog ubojstva sedam etničkih Albanaca počinjenog 2001. godine.
Navijači iz grupe “Balisti”, s druge strane, slave albanske pobunjenike. Ovog svibnja skupina ultrasa je otputovala na susjedno Kosovo da bi tamo odali poštu Ademu Jashariju, gerilskom vođi ubijenom 1998. godine, kojeg mnogi Srbi smatraju teroristom.
Najradikalniji navijači izlaze na ulice svaki put kad narastu političke tenzije. Poslije serije svirepih ubojstava što su se odigrala ovog proljeća, a za koja se pretpostavljalo da su posljedica etničkog animoziteta, “Komiti” su organizirali prosvjed protiv islamskog radikalizma. “Balisti” su se pridružili kontraprosvjedima u albanskim četvrtima.
Prošlogodišnja tučnjava na tvrđavi odigrala se nakon što je makedonska stranka u vladajućoj koaliciji, VMRO-DPMNE, naložila da se na lokalitetu na kojem su otkriveni ostaci starije crkve sagradi nova građevina.
To mjesto se nalazi unutar skopske tvrđave, u dijelu prijestolnice za koji etnički Albanci vjeruju da im povijesno pripada. Lideri DUI-a, koalicijske stranke etničkih Albanaca, kritizirali su planove da se u njihovom dijelu grada podigne kršćanska građevina, a mlađi pripadnici zajednice su pokušali spriječiti izvođenje radova.
Makedonci su zakazali prosvjednu šetnju do tvrđave, predvođeni grupom “Komita” koji su organizirali događaj putem internetskog foruma i Facebooka. Tamo ih je dočekala skupina etničkih Albanaca, među kojima su bili i “Šverceri”.
U tučnjavi koja je uslijedila, Blerim i Nikola su sebe vidjeli kao nastavljače djela onih ljudi koji su prije više od deset godina sudjelovali u ratu.
“Neću dozvoliti da propadne ono za što se on borio”, kaže Blerim misleći na svog oca, koji je 2001. godine bio jedan od albanskih gerilaca.
Nikolin brat je u to vrijeme bio vojnik u makedonskoj vojsci. “Kažu [Albanci] da su se borili za ljudska prava – a borili su se za ‘Veliku Albaniju’”, tvrdi on.
Nemoćni sudovi
Kad se slegla prašina poslije tučnjave na tvrđavi, policija je privela osumnjičene. Pritvorena su 54 navijača – 27 “Komita” i 27 “Švercera”.
U tučnjavi je ozlijeđeno desetak navijača, kao i četvorica policajaca. Međutim, nitko nije završio u zatvoru.
Uhićeni navijači nisu morali čak ni da se pojave na sudu. Presude su bile brze i istovjetne – svi su dobili uvjetne kazne od tri mjeseca. Nitko od optuženih navijača neće završiti u zatvoru, osim ako u naredne dvije godine neko ponovo ne prekrši zakon.
Pred zakonom su obje skupine bile podjednako krive i njihovi pripadnici su snosili jednaku krivicu. Donesene presude ukazuju na znatne teškoće u utvrđivanju individualne odgovornosti u slučajevima masovnog nasilja.
Istovjetne kazne izazvale su čuđenje i navele neke komentatore da posumnjaju da je sud bio zaplašen zbog političke delikatnosti čitavog slučaja.
Jedan od makedonskih navijača, koji je zatražio da ostane anoniman, ponovio je optužbu – koju iznose pripadnici obiju navijačkih grupa – da su sudovi pristrani u korist suparničke strane.
Međutim, objašnjava on, u ovom slučaju odluka da optuženima sa obiju strana bude suđeno u isto vrijeme bila je korisna za njegovu grupu, jer su tako i “Komiti” dobili blage kazne, namijenjene “Švercerima”.
“Drago nam je što nam je suđeno u isto vrijeme kad i njima, jer bi inače kazne bile teže”, tvrdi on.
Krivični sud u Skoplju poriče da su kazne ublažene zbog političke delikatnosti slučaja. “Naše odluke nisu političke”, izjavio je za BIRN glasnogovornik suda. “Mi sudimo isključivo po zakonu.”
Komentatori kažu da nogometni klubovi za koje navijaju Makedonci i etnički Albanci imaju dugu povijest bliskih odnosa sa vodećim strankama.
To je dijelom odraz naglašene politiziranosti društva u kojem političke veze oblikuju mnoge aspekte života u gospodarstvu i kulturi.
Naprimjer, tijekom devedesetih godina pripadnici grupe “Komiti” bili su okosnica omladinskog krila VMRO-DPMNE.
Ipak, ultrasi danas tvrde da od političara ne dobivaju nikakve usluge ili novčanu pomoć. Tiskani kodeks ponašanja grupe “Komiti”, koji se dijeli svim članovima, kaže da je grupa otvorena za ljude iz svih dijelova političkog spektra – od anarhista do ultranacionalista i sve koji su između njih. Kodeks traži od članova da svoja politička opredjeljenja ostave na ulazu. Unutar grupe ne smije biti nikakvih podjela.
“U našoj grupi ima navijača iz nekoliko političkih stranaka, ali mi nismo produžetak nijedne od njih”, kaže jedan od starijih članova.
Kao i većina njegovih suboraca, odbio se predstaviti jer im kodeks strogo zabranjuje razgovor s novinarima.
Lideri grupe navijača etničkih Albanaca također se nisu željeli predstaviti, ali su bili otvoreniji u pogledu prednosti koje im donosi njihov status.
Vođa “Balista” iz Tetova izjavio je da ne vjeruje da će brojni sukobi sa zakonom ugroziti njegovu karijeru. Ipak, objasnio je, većina navijača koji upadnu u nevolje poslije toga moraju voditi računa šta rade.
“Podrška klubu može mi pomoći da dobijem dobar posao. Ali postoji i druga strana medalje – sukobi s policijom. Ako te optuže i ako dobiješ policijski dosje, to može imati teške posljedice u budućnosti.”
Drugi vođa “Balista”, koji je također tražio da ostane anoniman, kaže da mu je suđeno za fizički napad i da je platio samo malu novčanu kaznu.
“U nekoj drugoj zemlji vjerojatno bih završio u zatvoru”, kaže on.
Većina njegovih prijatelja također je dobila lakše kazne za krivična djela koja uključuju nasilje, a neki se nisu ni morali pojaviti pred sudom. Većina takvih postupaka okončava se uvjetnom ili novčanom kaznom, dodaje.
Moguće je da su veze između navijačkih grupa i političkih stranaka u najboljem slučaju neformalne prirode, ali povezanost klubova i stranaka je zato sasvim očigledna.
Jednim dijelom takve veze su dio povijesnog naslijeđa, a često su motivirane i financijskim potrebama. Za razliku od klubova na Zapadu, gotovo nijedan makedonski klub nema status uspješnog i profitabilnog poduzeća. Od prihoda koje ostvaruju ne mogu pokriti ni tekuće troškove. Karte za utakmice su jeftine, a TV stanice rijetko otkupljuju prava za prijenos.
Zbog toga opstanak klubova u velikoj mjeri zavisi od sponzora. Pored uobičajenih donacija bogatih poduzetnika, mnogi klubovi primaju financijsku pomoć i od organa lokalne samouprave.
BIRN nije došao do dokaza da sredstva koja se klubovima daju iz državnih fondova završavaju u džepovima pripadnika navijačkih grupa.
Ipak, Ivon Veličkovski, lider opozicijske Liberalne stranke, tvrdi da u nekim slučajevima postoji indirektna veza.
Poznato je da su neki klubovi subvencionirali svoje navijačke grupe nudeći im jeftinije karte ili popuste za putovanja na utakmice koje se igraju u gostima. Kako tvrdi Veličkovski, tako se uspostavlja indirektna veza između navijača i političke stranke koja kontrolira lokalne organe samouprave.
“Neke navijačke grupe ovise od lokalne uprave koju kontroliraju vladajuće stranke”, kaže on.
Navijanje umjesto nasilja
Sjeverno od Makedonije nalazi se Srbija, gdje su veze između nogometnih huligana i stranaka na vlasti znatno oslabile od vremena kada su bile na vrhuncu, devedesetih godina.
Za razliku od Skoplja, Beograd nije etnički podijeljen grad. Budući da je poslije raspada Jugoslavije opao broj nacionalistički motiviranih sukoba koji bi im mogli privući pažnju, najmoćniji lideri navijačkih grupa su se okrenuli organiziranom kriminalu, a huliganizam koriste samo kao masku.
Saša Todorović, šef beogradske policije zadužen za nasilje na sportskim terenima, kaže da kriminalne bande kopiraju hijerarhijsku organizaciju policijskih snaga. “Imaju različite činove, od komandira do promatrača, i svako ima određeno zaduženje”, kaže on.
Zidovi u centru Beograda pokriveni su grafitima “Sloboda za navijače” – misli se na navijače koji se trenutno nalaze u zatvoru zbog reketarenja, podmetanja požara, šverca droge i ubojstava.
“Oni tvrde da su motivirani patriotizmom, da sve što rade rade za dobro države ili vjere, a zapravo ih interesira samo financijska korist”, kaže Milan Stanić, šef Odjeljenja za javni red i mir.
Kao i u Makedoniji, mnogi misle da su sudovi previše popustljivi prema navijačima. Stanić je opisao slučaj navijača “Partizana” koji je navijača protivničkog kluba udario bejzbol palicom u prepone.
“Dobio je uvjetnu kaznu od godinu dana zatvora. Ne vjerujem da takva kazna ima bilo kakvu korektivnu funkciju, niti da će odvratiti druge moguće počinitelje”, kaže on.
Kao što su se osamdesetih godina najmilitantniji navijači širom svijeta ugledali na zloglasne britanske huligane, danas mnoge policijske službe svijeta u borbi s nasilnim navijačima slijede primjer moderne Britanije.
U Glasgowu postoje dva velika nogometna kluba, “Rangers” i “Celtic”. Za jedan navija protestantska, a za drugi katolička zajednica. Najzagriženiji navijači oba kluba često opisuju svoj rivalitet kao sukob dvije sekte.
Lokalna policija ima na raspolaganju niz zakona koji su usvojeni upravo da bi se riješio problem huligana. Tijekom vremena kazne su pomogle da se nasilje suzbije.
“Predviđene su ozbiljne kazne za prekršitelje”, izjavio je glasnogovornik policije u Strathclydeu. “Tražimo čak i zabrane ulaska na stadion.”
Na pitanje kako bi oni reagirali na masovnu tučnjavu poput one na skopskoj tvrđavi, glasnogovornik je odgovorio da bi policija pokušala doći do rješenja kroz suradnju s partnerima iz obje zajednice, uz konsultacije sa svima, od svećenika do političara, općinskim organima i samim klubovima.
Ipak, na stadionskim tribinama se čuju tvrdnje da je britanska policija pretjerala.
“Kriminalizirali su izražavanje nacionalnog identiteta”, kaže Jeanette Findlay, predsjednica Keltske fondacije, i nabraja mnoge tradicionalne pjesme čije je pjevanje na stadionima zabranjeno. “U Edinburghu je jedan mladić uhićen samo zato što se napadno prekrstio.”
Dougie Brimson, autor koji je pisao o huliganizmu, potvrđuje da su britanske vlasti uspjele riješiti problem najtežih oblika nasilja, ali upozorava da drakonske mjere u krajnjoj instanci mogu ugroziti građanske slobode svih nas.
“Danas je sasvim legalno da policija u Britaniji oduzme putovnicu nekome samo zbog sumnje da bi ta osoba mogla izazvati probleme na nekoj utakmici u inozemstvu”, kaže on. “Nisu im potrebni nikakvi dokazi! Tu nešto ne valja. To uopće nije u redu.”
Zbog oštrih mjera koje se primjenjuju, kaže Brimson, nasilje je na huliganskoj sceni zamijenjeno bučnim i razmetljivim navijanjem. Usprkos svemu, smatra on, navijače će uvijek privlačiti “obećanje druge obitelji” koje im huliganizam nudi.