Početkom ovog mjeseca je ruski predsjednik Vladimir Putin posjetio Ankaru, gdje je prvi dan posjete održao bilateralne razgovore s turskim predsjednikom Erdoganom i bio na svečanom otvaranju izgradnje nuklearne elektrane “Akkuyu”, a drugi dan je održao trilateralni sastanak na kojem su lideri Rusije Irana i Turske razgovarali o Siriji.
Tri dana nakon Putinovog odlaska iz Ankare, gdje su se Putin, Erdogan i Hassan Rohani, predsjednik Irana, dogovorili kako će nastaviti poticati mirno rješenje sirijske krize i vladi u Damasku u okviru procesa u Astani pomoći da pronađe zajednički jezik s “oporbom” oko novog ustava zemlje, dogodio se navodni “kemijski napad” u gradu Dumi, gdje je, prema zapadnim i izvorima zaljevskih monarhija sirijska vojska, doslovno nekoliko sati prije kapitulacije terorista skupine Jaish Al-Islam, koristila bojne otrove protiv civilnog stanovništva, piše Logično.com
Nakon toga su američki ratni brodovi pokrenuli manevre u Sredozemnom moru s ciljem napada sirijsku državu. Strasti oko navodnog incidenta u Dumi se sve više rasplamsavaju. SAD i Velika Britanija prvi su se pridružili histeričnoj kampanji, a njihovi europski, azijski i drugi tradicionalni partneri su ih pratili u stopu. Svi su ponavljali što govori State Department i citirali Donalda Trumpa, svatko dodajući malo svoga.
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je bio nešto drugačiji. Reakcija Ankare nije bila munjevita i brza, odmah nakon širenja informacija o navodnom “kemijskom napadu” i izjava o “brutalnosti barbarskog Assadovog režima”.
U početku uopće nije bilo reakcija, samo su neki lokalni mediji spomenuli što se dogodilo, izbjegavajući bilo kakva detaljnija pojašnjenja. No, tada se dogodilo nešto “iznenadno” i svi su u Turskoj počeli citirati izvješća zapadnih zemalja o krivnji Bashara Al-Assada za ovaj događaj. Na kraju je i sam predsjednik Recep Tayyip Erdogan dao izjavu o navodnom “kemijskom napadu u Dumi.
Prvo, turski čelnik nije podržao ruski stav kako uopće nije bilo kemijskog napada u Dumi, a incident je nazvao “masakrom”, očito siguran da se zločin ipak dogodio. Zatim je sasuo lavinu psovki na račun “onih koji su ga počinili”, a na kraju je Erdogan obećao da će zločinci skupo platiti svoje akcije. Nije spomenuo izravno Bashara Al-Assada, ali nema nikakve sumnje da je Ankara uskladila stav sa Zapadom, gdje se vjeruje da su sirijski predsjednik i njegovi dužnosnici odgovorni za takozvani “zločin u Dumi”.
Danas ovakvo mišljenje dominira u Turskoj, barem što se tiče državnog vrha i medija. U toj zemlji Assad nije omiljen, iako svi zaboravljaju da je prije rata u Siriji Erdogan bio u relativno dobrim odnosima sa sirijskim liderom. To znači da Turci zasigurno neće biti na strani Rusije u slučaju bilo kakvog sukoba. Oni će radije biti s druge strane barikade, unatoč bliskoj suradnji između Ankare i Moskve kojoj svjedočimo tijekom proteklih mjeseci.
Osim toga, ne zaboravimo da je Ankara vrlo iritirana zbog ruskih diplomatskih pokušaja da se Damasku vrati sjever i sjeverozapad od provincije Aleppo. Ovo područje je pod kontrolom proturskih islamističkih skupina i turskih oružanih snaga, koji se iz tih područja protjerali Kurde.
Turskoj se pogotovo nije svidjela izjavu Sergeja Lavrova kako aneksija dijelova Sirije ne može biti dio planova Ankare i da sada ne postoje nikakve prepreke da Turci predaju sav teritorij kojeg su okupirali središnjoj vladi u Damasku. Erdoganu se očito nisu svidjele ove izjave i nazvao ih je pogrešnima. Govoreći o ovoj temi, rekao je kako čak Rusija, prema njegovu mišljenju, puno griješi.
Kako će se Turska ponašati tijekom mogućeg sukoba? Hoće li se pridružiti progonu Rusije, kojeg su već pokrenule Sjedinjene Države i Velika Britanija, unatoč brojnim neslaganjima s Londonom i Washingtonom? Ili će, možda, ostati odan sporazumu koji je postignut s Rusijom?
Ender Imrek, turski vojni stručnjak, je govorio o toj temi i što ljudi u Turskoj misle o incidentu u Dumi.
“Gotovo svi su sigurni da je Assad dopustio svojoj vojsci da upotrijebi kemijsko oružje. Neki ljudi misle da je vojska to učinila sama, ali je to praktično nemoguće”, rekao je Ender Imrek, što pojašnjava kako se stav javnog mnijenja u Turskoj promijenio u samo nekoliko dana.
U slučaju sa SAD napadnu Siriju, Erdogan je uvijek pozdravljao mogućnost takve akcije. Zadnji put je hvalio SAD za granatiranje baze Al-Shayrat i sada ništa ne bi bilo drukčije. Još uvijek postoji verzija prema kojoj samo po njegovoj naredbi turska vojska može izvesti neku vrstu operacije protiv sirijskih vladinih snaga.
Rusija je poručila da će bilo kakvoj agresiji protiv vladinih snaga u Siriji uslijediti odgovor, što znači da bi se Turska, ako se uključi u sukob na strani američke koalicije, nazovimo je tako, svrstala među ruske neprijatelje.
Naravno da Rusija nije zainteresirana za velike probleme s Erdoganom i vjerojatno će mu dopustiti da učiniti nešto beznačajno, jer joj više nije potreban. Turska vojska nema namjeru ulaziti u izravan sukob sa sirijskom vojskom i njezine su zadaće ograničene na borbe protiv kurdskih YPG milicija u Siriji i Kurdistanske radničke stranke (PKK). Možda je najviše što bi Turska mogla učiniti bombardiranje nekog nevažnog objekta na sjeveru Sirije. To bi bio svojevrsni znak solidarnosti s onima koji tvrde da je Assad koristio kemijsko oružje u Dumi, ali i u nekoliko ranijih slučajeva.
To ne može nanijeti štetu ni Siriji ni Rusiji, ali u ovom slučaju Erdogan više ne bi mogao reći da je partner i prijatelj Moskve, kako voli naglašavati u svojim susretima s Putinom.
Što se tiče Sjedinjenih Država, većina komentatora vjeruje da će djelovanja Pentagona biti ograničena i nikada nećemo vidjeti velike američke snage u Siriji, kao što je bilo u Iraku.
Donald Trump je donio slabu procjenu i svjestan je da ne može ubijati ruske vojnike, stoga će oni biti obaviješteni o svim akcijama američkih snaga. Dakle, ne treba očekivati stvarne vojne posljedice. Umjesto njih, one će biti političke. Naime, puno je lakše napisati na Twitteru “Rusijo pripremi se, jer projektili sigurno stižu”, nego ih lansirati.
Turski predsjednik Erdogan igra naizgled “neobjašnjivu” igru. Prije nekoliko godina je jasno odredio prioritete vanjske politike Ankare, koja je opisana u knjizi “Strateška dubina”, što bi značilo širenje utjecaja na sve zemlje bivšeg Osmanskog carstva, a danas doslovno “luta”. Jedan dan se kune u “čvrsto prijateljstvo” s Vladimirom Putinom i Rusijom, a nekoliko dana poslije, “iznenada”, pozdravlja kažnjavanje “zločinca Assada”, bilo tko to učinio. Naravno da Moskva u slučaju sukoba ne može računati na Turski kao, na primjer, na Iran, što znači da bi Erdogan i ovaj put izdao Rusiju, što bi učinio da ni ne trepne.
Ipak, Moskvi to sigurno bolje zna od nas i Erdogan je upozoren na granice unutar kojih se može kretati u ovom trenutku. Kasnije će se već vidjeti. Uostalom, dokaz da je tomu tako je nedavna kampanja u Afrinu, kada su proturske islamističke milicije htjele zauzeti zrakoplovnu bazu “Menagh” i Tal Rifaat sjeverno od Aleppa, ali su se morali zaustaviti i ostaviti to područje sirijskoj i ruskoj vojsci.
wpDiscuz