U zemlji u kojoj se najčešće čuje rečenica „nek’ su zdravi“, paradoksalno – ima sve manje zdravih i novorođenih. Dok se političari svađaju tko će prvi obiteljima dati po 50 eura za treće dijete (ili po mogućnosti – tuđu djecu), Hrvatska klizi niz demografsku nizbrdicu bez volje da ikad povuče ručnu.
Na ulicama Zagreba prošetala je novinarska ekipa i upitala građane: „Koliko djece biste voljeli imati?“ Stariji odgovaraju očekivano – barem troje. Jer „to je bilo normalno“. Jer „djeca su bogatstvo“. Jer „mi smo tako živjeli“. Mlađi, pak, spuštaju pogled i iz džepa vade kredit za podstanarski stan. Ako imate 35 i dalje čekate „pravi posao“, teško da razmišljate o bebi. Više o daljinskom, Netflixu i kratkom roku trajanja mlijeka u hladnjaku.
Jedna mlada sugrađanka iskreno progovara:
– Danas jako puno ljudi ne želi djecu. Mislim da je to zato što se, barem ja to tako vidim na društvenim mrežama, jako puno komentiraju loše strane toga. Tipa porođaj, kroz koliko teških trenutaka žene moraju proći da bi zapravo dobile dijete. Volim djecu, htjela bih imati dijete, ali stvarno je težak odabir imati dijete, pogotovo za ženu. Imam osjećaj da kad dobiješ dijete, da se cijeli tvoj život kreće oko njega. To je slatko, ja bih to napravila, ali onda opet, bojim se da ne izgubim samu sebe u svemu tome. Tijelo ti se promijeni zauvijek. Lijepo je imati trudnički trbuščić i nakon što si rodio, ali nekako ne znam bi li se s tim osjećala sto posto lijepo. To je možda glupo razmišljanje, svjesna sam toga, ali malo sve to ostavi traga na tebi.
Dok mladi razmišljaju između straha i estetskog neprihvaćanja vlastitog tijela, stariji građani imaju ponešto klasičniju dijagnozu:
– U svakom slučaju zabrinjavajuće za našu populaciju, jer i ovako smo u minusu. Mladi žive u dugogodišnjim vezama, u brak ne ulaze i nažalost, mnogi su bez djece. Mogu, ali jednostavno ne žele. Zašto? Mladi odlaze van, a oni koji ostaju ovdje imaju jedno ili najviše dvoje djece. Trebali bi imati troje da bi to bila prava reprodukcija.
S jedne strane moral, s druge Excel
Statistika nas više ne može zavaravati. Hrvatska 2023. godine bilježi 32.170 rođenih i 51.275 umrlih. Minus na papiru, minus u narodu, minus u kolektivnoj volji da se stvari promijene. I tako iz godine u godinu.
Oni koji bi djecu – ne mogu ih priuštiti. Oni koji ih mogu – često ne žele. Između te dvije tišine, politika zijeva, a Vlada najavljuje reformu obrazovanja svake četiri godine. Tek toliko da znamo da će i ova djeca koja se rode, čim progovore, poželjeti otići. U Irsku, Njemačku, Švedsku. Ili barem na YouTube.
Ali zato imamo “nacionalnu strategiju”
I, naravno, demografsku. Pisanu fontom Times New Roman i zamišljenu da se nikad ne implementira. Uz nju idu i Facebook rasprave o tome kako „mladi danas samo bi mobitel i da putuju“. Nitko se ne pita tko im je sagradio svijet iz kojeg žele pobjeći.
Nekada se djeca rađala iz ljubavi. Danas bi se trebala rađati iz otpornosti – na stres, inflaciju i političku jalovost. U vremenu kad ti novorođenče automatski generira troškove u Excel tablici, nije ni čudo da sve češće umjesto „čestitamo“ čujemo „hrabro ste se odlučili“.
wpDiscuz
