Kada pristojan ili čak i nepristojan politički diskurs, ali diskurs visprenosti i borbe političkim argumentima zamijeni prizemna kultura mahale, tada nastupa početak kraja nekog političkog društva. Osim ako to društvo ne kazni one koji to čine od politike.
Onaj tko pristane ići u političku raspravu sa svojim oponentom, a potom izigra i medij koji ga je u dobroj volji ugostio ali i samog sugovornika, te se ne služi snagom argumenata nego plasira ad hominem laži, za publiku koja ga sluša, i koju takvim lažima potcjenjuje, ali od nje i dalje traži potporu i glas, takav pristup, složit ćete se, nije gospodski, nije ni barunski, niti plemićki a najmanje je politički.
Međutim ako tu mahalizaciju kulture javne polemike, čini ministar vanjskih poslova neke zemlje, čovjek pozicioniran na jedno od najelitnijih mjesta neke države, onda je krajnje vrijeme da se zapitate što je uopće ta država planirala ne samo s tim čovjekom na toj poziciji nego i sa samom sobom.
Vrijem je da se upitate koje su to retoričke vještine dotičnog u poslovima vanjske politike ako se on, naš barun, naša važna pojavnost na domaćem terenu, na domaćeg kritičara obrušava kao raspamećena mamina princeza koju ste probudili iz zimskog sna.
HDZ već nekoliko tjedana udara nisko. Nikad nisu išli tako nisko na ljude.
Ta stranka baruna i wannabe baruna, ta kuća lordova, kultna stranka, stranka nekoliko kultova okupljena oko kulta Savršenog. Baruna nad barunima.
Toliko su se odvojili od realnosti u Hrvata da ne misle kako će za tu vrstu retorike biti kažnjeni.
Smatraju da postoji dovoljno publike u Hrvatskoj, i van nje, koja će se zadovoljavati pretvaranjem političke pozornice u mahalski sokak. U bilten Tračerice.
Barunija je time dokazala koliko je stvarna njena plemenitost i koliko su tek samo profesionalni nosači nezasluženih odijela. Dizači ruku. Imači kada. Zauzimači pozicija.
Lavinu nesuvslih reakcija izazvali su Milanović i Raspudić tražeći od Vlade RH odgovor na pitanje do kada misle biti brusselski batleri , isporučitelji hrvatskih nacionalnih interesa, dostavljači hrvatskog ustavnog prava iz BIH na eurobrusselske i stambolske trpeze.
Milanović i Raspudić su napali vladajuće isključivo na razini politike i razini političkog argumenta očekujući od istih, isti takav odgovor.
A onda je uslijedio šok. Ti isti, ne samo da nisu u stanju voditi vanjskopolitički boj. Oni nisu u stanju uopće politički komunicirati. A državu vode. Slučajne vođe slučajne države.
Na kritiku da ne čine ništa i da nisu uradili ništa, te da je priča o njihovom navodno vanserijskom uspjehu u vanjskoj politici tek samo napuhani spinm dobili su sljedeće:
Barun nad barunima, najkultniji u kultu, odgovorio je , nit manje nit više, nego citatom Bakira Izetbegovića! Čovjeka koji je toliko politički moćan da upravlja hrvatskom vanjskom i unutarnjom politikom. Izjavo čovjeka koji je prije nekog vremena, putem svog džepnog političkog i praktičnog teroriste pokušao zaustaviti gradnju Pelješkog mosta. Nešto što se nekom Dodiku ili bilo kojem drugom Srbinu nikad ne bi moglo oprostiti. Ali džihadu da.
Šef vlade jedne europske države, prilično narisoidan učenik Mate Granića, koji jako ulaže u vlastiti rejting njegujući dogmu gotovo papinske nepogrješivosti o sebi, citirao je, ponavljamo doslovce stav vođe jedine proterorističke partije na tlu Europe. Usvojivši ga kao svoj vlastiti.
“Ne možemo učiniti ništa jer je Milanović (kojeg je nazvao štetotičnom) ispucao onu rečenicu s parfemom i sapunom”.
Ta izjava g. Plenkovića, taj u suštini uvezeni citat unešen u Sabor direktno iz sarajevske tvornice propagande, znak je slabog, nedoraslog vođe usred teškog vremena.
Ona ne samo da je demaskirala hrvatsku servilnu i udvorničku poziciju u odnosu na Erdoganovog bošnjačkog akindžiju, nego je i označila konačno priznanje HDZ-a RH da oni zapravo nemaju nikakvu vanjsku politiku niti utjecaj na bilo kog ili bilo što. Jer ako ne možeš natjerati niti uz gotovu presudu Ustavnog suda, da makne prste s tuđeg ustavnog vlasništva, onda je poštenije bilo da si se makao i da nisi smetao. Da nisi držao u lažnoj nadi poslušni HDZBIH da ti nešto eto kao radiš po tom pitanju.
Plenkoviću su, sudeći po tome čije agitprop forme citira u Saboru, i kog voda po Vukovaru, čak i majorizatori Hrvata van RH, partneri, na unutarnjem bojnom polju Hrvatske, u borbi hrvatske Vlade protiv hrvatskog predsjednika. Zapravo jedina je to borba koju je ova vlada iskreno ikada , i sa srcem vodila. Sve ostalo što rade, ispunjavanje je dostavljene im agende.
A vlada neke zemlje koja se bori protiv predsjednika iste te zemlje i napada ga argumentima Bakira Izetbegovića, neprijatelja hrvatskog naroda, sina masovnog ubojice istog tog naroda, te ga zove “štetočinom”, dok se bori za prava glasača HDZ-a u BIH, čija je to vlada?
Hrvatska? Nekakvoj “hrvatskoj vladi”, pa i onoj hipotetski sastavljenoj od čiste ljevice, nikada neće biti valjan argument nekog tko se zove Bakir Izetbegović. Hrvatska vlada nikad ne bi mogla prihvatiti argument nekog tko toliko mrzi Hrvate u BIH da im i pored žive naredbe Ustavnog suda BIH, da se izmakne s hrvatske “ustavne imovine”, i dalje nastavlja gaziti po pravima.
Dakle ovo “hrvatska vlada” sigurno nije.
No mogla bi biti SDA-ova vlada u Hrvatskoj. Recimo vlada koju iz pozadine nadziru SDA sive eminencije.
Putem zastrašivanja i ucjene.
.
Zapitajmo se, poostoje li ljudi u HDZ-u RH koje Sarajevo ucjenjuje mogućim optužbama za sudjelovanje u ratnom zločinu, i to na osnovu već postojećih presuda u Haagu?
Da pitamo Matu Granića poznaje li on nekog takvog?
Nama je naime samo ta logika, logika ucijenjenosti, jedina koja pojašnjava ovako servilan odnos RH Vlade prema SDA-u u BIH. Niti jednog povišenog tona, niti jedne najave sankcija Izetbegovićima, niti jedne packe ikome ikad u Sarajevu.
A izbor ministara vanjskih poslova, sve redom barunija. Hodajuće bezopasnosti, ljudi slabe rečenice koji drže tek do vlastite pojavnosti, rejtinga, karijere, imidža. Burićka i Radman. Kompletić i odijela.
Šetnja s Džaferovićem, trčkaranje za Biserom i slatke pomirbene poruke “našim federalnim partnerima”.
I sve to dok njihovi mediji tvoj narod u BIH nazivaju ustašama a tvoju stranku u RH agresorskom. I dok traje medijski izlov Hrvata u BIH pod kontrolom SDA duboke države. Izlov uz zastrašivanje, pozive na iseljenje. Uz ponavljajući sirenu upozorenja u kojem te se označava greškom, viškom 7% manjinskog “antidržavnog” postojanja. Uz konstatno brisanje svega pozitivnog što su HV, HVO, Hrvati učinili u BIH.
Sve ide u prilog toj hipotezi ucijenjenog vodstva HDZ-a u RH. Tezi da je netko u HDZ-u, možda neki gospodin Mate, jako prepadnut za kraj svoje politike biografije, da ne želi da ona završi optužnicom i da je Plenkoviću s te neke adrese rečeno da ne talasa, da izvoli pomoći Bakiru u odugovlačenju dogovora, da dovrši posao do kraja, pritisne Čovića i HNS na ustupke, i podredi hrvatsku priču u BIH “globalnim interesima”.
Ili je to posrijedi ili su oni naprosto kukavice, slučajno zalutali iz diplomacije u konkretnu politiku. I kojima je preseljenje iz komfort zone diplomatskog nezamjeranja na bojno polje političkog ratišta, naprosto nešto što je pregrubo njihovoj nježnoj kulturi. Kulturi antipolitike.
Vratimo se na početak i naslov ovog teksta.
Panika u ponašanju, rafalanje po cijelim divizijama, egzaltiranost i gubitak samokontrole, kaotični argumenti, denunciranja neistomišljenika, svi ti simptomi javljaju se kad manipulator shvati da je raskrinkan. Ako je manipulator na čelu nekog velikog sustava onda takvo ponašanje najavljuje početak kraja tog sustava. Te uspon novog. Onog koji mu se suprotstavlja.
Je li moža sada jasnije zašto taj gotovo nedodirljivi, osjetljivi kult hrvatskih barunića tako panično, tako tračerski, tako nedostojno i ispod pojasa, udara po glasnicima njihove prevare – denuncijacijom i tračevima?
Jer ako kritičar nerada neke vlasti, ili pak glasnik izdaje neke vlade, nosi jaku i neoborivu kritiku, ako je njegov argument jako opasan i prijeti slomom dugo kovanog plana, “kojeg smo obećali provesti našim dragim naručiteljima”, ako se argumenti kritičara, oponenta, ne mogu demantirati ni logično obraniti, jedini preostali oblik otpora je da pokušaš uništiti imidž samog glasonoše.
A to je ono što je Radman jučer pokušao uraditi. Niskim udarcima.
Barun naš duvanjski.
No hvala mu , barem je bio tolio pristojan pa da nije citirao Bakira. Ipak ne ide tako nisko, kao šef mu.
Radman je jedna od tih brojnih karijernih krznenih političkih životinjica iz Plenkovićeve plejade slučajnih ministara koje ćemo jako brzo zaboraviti. Netko tko nije došao ostaviti trag nego ostvariti nešto malo karijere koju će kasnije pisati u CV. Čan je vlade koju smo tako naivno prozvali “vladom”. Kao što smo naivno i u dobroj volji vjerovali istome i istima da se oni bore za nas. Da poštuju Ustav RH. I da nas smatraju jednako vrijednim pripadnicima našeg naroda.
Sve dok Milanovićev zahtjev, točnije džentlmensku nagodbu, da se u BIH ima natjerati Bakira, da ispoštuje američki ustav, ako se Finska želi priključiti američkom sustavu NATO vrijednosti, ta ista Vlada, vlada ljudi koji bulje u semafore satima, nije proglasila “kontroverznim i štetočinskim”.
Kontroverzno je i štetočinski, prema Radmanu i Plenkoviću, zaštitnicima svojih posh karijera, kazati Amerikancima da i mi imamo svoje Fince u BiH i da ih želimo zaštiti od bošnjačkog Putina, te samo tražimo da se ispoštuje američki ustav nad njima.
Od napada na Milanovića jednako niskim udarcem kojim su jučer napali i na Raspudića, mi ih više ne smatramo hrvatskom vladom.
Nečija vlada jesu, hrvatska sigurno nisu.
Od tog napada, na prvog predsjednika RH koji Hrvate u BIH ne smatra K+ Hrvatima, mi im želimo što brži politički kraj. I neki novi početak negdje. Ali daleko od politike. I naročito daleko od vanjske politike.
I što dalje od nas.
poskok.info