Iako je dio euroskeptičnih partija iz Sarajeva tvrdio kako je EU mrtav projekt i kako će se EU raspasti prije nego BIH uđe u nju prva ministrica Škotske Nicola Sturgeon poslala je prije dva dana zahtjev premijerki Velike Britanije Theresi May u kome traži odobrenje za raspisivanje novog referenduma za nezavisnost Škotske.
Ova odluka Škotske osnažena je jasnim namigom iz Brisela još ranije. Bio je to odgovor Brisela na britanski nacionalizam.
Ovaj termin “britanski nacionalizam” korišten je tijekom govora u EU parlamentu u povodu 60-godišnjice od potpisivanja Rimskih sporazuma.
Britanija , jedna od najmoćnijih država na svijetu, izlazak iz EU koji je po nekim trebao razoriti EU, mogla bi tako platiti upravo vlastitim raspadom.
Svaki put kada je EU u svojoj povijesti bila pred nekom krizom, iz nje je izišla jača. Potvrđuje to sporazum iz Nice, sporazum iz Mastrichta, i cijeli niz drugih sporazuma kojima su se uredno jačale institucionalne moći EU-a.
Čak i rat u BIH pogurao je jačanje nekih EU institucija. Federica Mogherini danas sjedi na poziciji Haviera Solane, čija je funkcija prvog zajedničkog šefa za vanjsku politiku ujedinjene Europe formirana zapravo kao odgovor i nužna potreba da EU govori jednim glasom u vrijeme rata i poraća u BiH.
Brexit, neki analitičari povezuju s pokušajem zaustavljanja ideje Europske republike. Tko je naručitelj Brexita pokazat će vrijeme. Prema nekim analizama naručitelj uopće nije u UK.
Brexit je danas vanjskopolitičko pitanje EU-a i UK-a. No od dana kada je završio Brexit postaje pitanje unutarnjeg prijepora britanskih subidentiteta.
Gordon Brown, bivši UK premijer svjestan je toga. Dok EU slavi obljetnice svojih sporazuma on spašava državu. Govori o “repatriotskom planu”. Prema njegovoj ideji, srednjim putem, repatriotizma!, Edinburg će se odvratiti od otcjepljenja DAVANJEM VEĆIH PRAVA Škotskoj. Edinburg će , ako treba postati i novi London, ako je to cijena da Škoti ostanu pod krunom.
Velikim slovima smo naglasili ono što želimo da “probosanske snage” iz Sarajeva pročitaju. Oni koji se u šali nazivaju građanima. I anacionalnima.
London dakle ne prijeti Edinburgu i Belfastu, onako kako Sarajevo prijeti BanjaLuci i Mostaru. Ne nazivaju ih izdajnicima, fašistima, neprijateljima zemlje. Ne govore im kako nemaju prava na to.
Brown je svjestan da se Škote i Sjeverne Irce u UK-u može zadržati samo ako im se pojasni da će im u Britaniji biti bolje. Drugačije, oni će zauvijek otići. Brown pri tome bira riječnik. On je uljudan.
Da je Brown u Sarajevu, umjesto nekih saraj političara, što mislite koliko bi BIH bila bolja zemlja?
Škotski i sjevernoIsrski separatisti u Britaniji znaju da im je prijepor s Englezima oko Brexita, već osigurao dodatnu prevagu na referendumu.
No vidjet ćemo što će biti. Ako London, pokaže svijetu kako se spašava zemlja s višeslojnim identitetom većinski nacionalizam u BIH bi pred sobom mogao imati lijep primjer u čemu to sam griješi.
Britanija je iznimno važan primjer za BIH. Možda najvažniji model prema kojem bi se u budućnosti mogla urediti BIH.
Iako neki raniji britanski ambasadori, u BIH jesu podržavali unitarizam, nitko kao Britanci, ne poznaje konsocijaciju, i njihova iskustva s tim bila bi jako zahvalna za nas u BIH.
Ovdje izdvajamo nama dva najvažnija primjera koja se tiču britanskih iskustava s konsocijacijom.
Haagerupov zakon
Haagerup je bio danski zastupnik u EP. 1984. g. izglasano je u Europskom parlamentu Haagerupovo izvješće/rezolucija koja je tražila da konačno Britanci/protestanci i Irci/katolici prestanu s građanskim ratom.
Zanimljivo je da je na to Haagerupovo izvješće utjecao John Hume, katolik iz Sjeverne Irske predsjednik primjetimo koje stranke – Socijaldemokratske radnicke partije. (Socijaldemokratska radnička partija, u Sj. Irskoj na strani je dakle manjine. U BIH je socijaldemokratska partija na strani većinskog nacionalizma.)
To izvješće Europskog parlamenta tražilo je da se nađe rješenje u skladu s konsocijacijom. Protestantska većina je bila protiv a katolička manjina za.
Primjetimo da je danas isto u BiH s “nebitnom i neobvezujućom” rezolucijom EP-a. Većina u FBIH je protiv federalizma, kaotlička “manjina” za.
No u Sjevernoj Irskoj sukob protestanata i irskih katolika rješen je upravo konsocijacijskim načelima koje sad nitko ne dovodi u pitanje.
Protestantska većina prihvaća suživot s katolicima na principu konsocijacije. Formira se kasnije sjevernoirski parlament. Škotski parlament već od prije postoji, dok je britanska vlada, na državnom nivou građanska.
I to je upravo model o kojem mi pišemo već dulje vrijeme a koji netko namjerno ignorira. Jer to rješenje doista jest jedino moguće rješenje za BIH. Sublimacija građanske i etničke logike. Državni nivo – građanski. Srednji nivo etnički.
Budući da su etnička pitanja rješena na srednjem nivou Britanija ima godinama posve funkcionalnu građansku vladu na državnom nivou. Vlada je programska a ne tronacionalna kao u BIH. Građanin Britanije koji se ne osjeća ni kako Škot ni kao Irac ni kao Englez predstavljen je kroz građansku vladu na državnom nivou. Građani kojima su važni subidentiteti i kolektivna škotska i irska prava imaju škotski i irski parlament. Englezi nikada nisu tražili formiranje posebnog parlamenta za sebe.
Takva Britanija već je dva i pol desetljeća sve jača i jača zemlja. Politički potpuno stabilna. S rastućom ekonomijom. Škotski referendum koji je održan prije par godina nije uspio. London je mirnim dijalogm pojasnio braći Škotima da im je bolje tu. I da britanski nacionalisti nisu izglasali BREXIT danas bi UK jednako tako bila jaka i stabilna zemlja. Konsocijacija bi i dalje jačala Britaniju, koja je prije toga bila nestabilna zemlja s unutarnjim sjevernoirskim terorizmom.
Sinn Fein se gasi nakon sporazuma s većinskim nacionalizmom. (Sporazum Velikog Petka) Nakon što je Ircima obećano da majorizacije više neće biti. I nakon što London pristaje na fair odnos prema njima.
Malo ljudi uopće zna da je u Europa 70ih bilo više terorističkih napada nego danas. Samo su bili “manje društveno neprihvatljivi”. (Baader meinchof, Ira, Baskijci, UDA itd.)
Primjer neuspjele i zloupotrebljene konsocijacije – CIPAR
Nakon što je Velika Britanija ušla u EU diplomatskim pritiskom natjerala je EU da u Ugovor o pridruživanju uvrsti članak. 5 prema kojemu grčka većina na Cipru (oko 80% njih) ne smije tlačiti i i ne smije dovoditi u pitanje političku i ekonomsku egzistenciju turske manjine (oko 20%).
Grci su pogazili konsocijaciju nego su 1974. ukinuli svaku moguću šansu pregovora s Turcima što je dovelo na koncu do toga da Turska pošalje vojsku na otok. Otok je ostao podijeljen. Pola otoka je u EU. Druga polovica fingira kao dio Cipra, u stvarnosti je dio Turske. Kada ste u Nikoziji na Cipru imate čudan osjećaj. Formalno ste na tlu EU, a onda odjedanput vidite vojne objekte, bodljikavom žicom podijeljen grad, i pitate se, što je s nama u BIH problem, ako su ovakve zemlje uveli u EU?
Danas je Cipar podijeljen otok. Da su Grci poslušali, EU pravila, da nisu proglasili grčku “Platformu” i da su proveli britanske uvjete za konsocijacijom danas bi cijeli otok vrlo vjerojatno bio u EU. Odbivši konsocijaciju, dali su Turcima međunarodno pravo na pobunu, a oni kao narod s moćnim saveznikom to su jasno i iskoristili. Posljedica za Grke je gubitak velikog dijela zemlje.
Ova dva primjera važna su za BIH iz više razloga. Kao prvo oni pokazuju da EU itako dobro zna što je to konsocijacija, jako dobro zna kako se upravlja krizama u višenacionalnim državama i ima izuzetno važno iskustvo kako se putem konsocijacije može očuvati i ojačati jedinstvo neke države.
Postavlja se pitanje, zašto su onda određene ranije britanske politike u BIH, ako su nam željele dobro, projektirale političke krize u našoj zemlji, i to na temelju antibritanskih iskustava, dovodeći BIH već nekoliko puta pred blokadu sistema?
Zaključak
Eu je iz svake krize izlazila jača nego ranije. Kriza Eura ojačala je Euro. Kriza s recesijom preporodila je neke države (Poljska). Britanski udar na EU izazvao je žestoki kontraudar Europe.
Robert Menasse , austrijski pisac, na obilježavanju 60 godina od potpisivanja Rimskih ugovora kaže:
Nadamo se da će braća Škoti uspjeti pronaći odgovor , da će se oduprijeti britanskom nacionalizmu, i ostati dio Europske obitelji, koja je osmišljena kao naddržavni oblik, kao oblik koji se bori protiv nacionalizma.
Primjetimo što je za Menassea nacionalizam, što je to nacionalizam za EU i što je nacionalizam kod nas u BIH:
Iz perspektive Europskog parlamenta nacionalizmom je označeno upravo ono što se kod nas prozvalo antinacionalističkim: državni nacionalizam iliti etatizam je za istinske lijeve Europljane i humaniste jedini pravi i jedini opasan nacionalizam koji je europske narode zavijao u crno i protiv kojeg se treba boriti.
Dakle nacionalizam zemalja država članica, ne nacionalizam pojedine etničke skupine ili političke nacije unutar neke države, koji je za EU opasan samo onda ako je antieuropski. Francuski populizam Le Penove, neke sile pokušavaju ojačati novim prijetnjama, najavama novih napada iz migrantskih zajednica, medijskim jačanjem ksenofobije itd.
Europska Unija i na to ima odgovor. Ulažu ogromne novce u sigurnosne službe u Francuskoj, milijarde dolara koje će povući iz Britanije prebacit će upravo u Francusku. Sve kako bi uništili Le Penovu.
Što je to ako nije ponašanje naddržavne institucije?
EU se neće miješati u katalonsko pitanje, niti u škotsko pitanje. EU je zainteresiranq da Škotska ostane u EU, njoj je problem etatiskiči nacionalizam Britanije, autarkičnost Mađarske i nekih članica Višegradske skupine, činjenica da neke zemlje Unije imaju različit sustav vrijednosti i da se zatvaraju, da im je od europskog važan samo europski novac no ne i europske vrijednosti.
EU, iz riječi g. Menessea ne želi doživljavati sebe tek kao crpilište moći, kao instrument koji služi hipersuverenim članicama da postanu još suverenije nego traži od članica prijenos jednog dijela suverenita na EU. Sve kako bi se u budućnosti utopija pretvorila u realnost. U Europsku republiku. U Ujedinjenje Europske Države.
Stav nove europske elite, građana koji se smatraju u prvom redu Europljanima jest da ćeš od EU dobiti određene privilegije, ali prema EU imaš i određene obveze. I sve to činiš svojom voljom i bez prisile. Pa kako odlučiš. Možes s nama. A možeš i bez nas. Pa izvoli, procjeni…
Iz te pozicije, jasno je koji nacionalizam u BIH je nacionalizam na koji EU ne gleda blagonaklono. To su isti oni koji su već krenuli s antieuropskom retorikom.
To je nacionalizam onih koji sebe u BIH zovu “probosanske snage”, koji državu uzdižu iznad građana.
Postvestfalska Europa nije Europa koja se divi državama, nego ljudskim pravima, od kojih su kolektivna prava neodvojiva, bila to prava žena, lgtb zajednice, djece, ili pojedinih etničkih skupina. Samo nepismeni politolozi, ili akademici plagijatorstva u BIH, sveprisutni lajavci koji reže po notama većinskog nacionalizma mogu tvrditi da su kolektivna prava privilegij, te da uopće nisu važna u smislu konzumiranja ljudskih prava.
Kako žena da bude žena ako se krši kolektivno pravo žene? Kako LGTB da bude gej ili lezba ako su ugrožena LGTB prava? Kako Bošnjak da bude Bošnjak ako je ugroženo kolektivno pravo Bošnjaka? Isto vrijedi i za Srbina i Hrvata.
Moderne države Europe odavno su prestale postojati kao nadgrađanski suveren i sve više postaju tek samo puki tehnički servis kulturama Europe, koje , kako reče Menasse, odavno ne poštuju granice tih država, koje se prožimaju i koje će jedan dan tvoriti modernu Europsku Republiku.
Ukratko oni koji sanjaju brz nestanak Europske Unije varaju se. Do jučer je bilo nezamislivo da će Brisel udariti na London no on je već poslao kontraudarac.
Do jučer je bilo nezamislivo da će Brisel oštro odgovoriti Washington. No jučer smo mogli čuti Junckera kako poručuje Trumpu, da će pozvati Teksas i Ohio na otcjepljenje. Ma koliko ta izjava zvučala smiješno ona je ipak odaslana.
Europska Unija odavno je postala super sila. Moć koja je nastala u teoriji danas je realna, i sada se sama brani. No prvi puta svjedočimo super sili koja se hrani idealima humanizma.
Ostaje pitanje kada će se obznaniti stvarni naručitelj BREXIT-a, je li on arhitekt i izbjegličkog vala upućenog ka EU upravo s ciljem njenog uništenja usljed porasti ksenofobije i populizma, i nije li europska reakcija zapravo dokaz njene superiornosti u svakom pa i u humanističkom smislu, budući da EU nije pucala po Siriji, no zaprimila je te ljude i postala im novi dom.
I nije li onima koji stalno upozoravaju na Rusiju kao neprijatelja zapravo osnovni cilj razbiti EU, koja bi u slučaju da se jedan dan formira kao današnja SAD, bila jedina snažnija ekonomija od SAD-a na svijetu? I jedini istinski konkurent SAD-u. Daleko humaniji i demokratičniji nego je današnji SAD.
Vratimo se u Sarajevo. Određene antieuropske snage, koje se nazivaju “probosanskima” i naprednika, iako dolaze iz kumrovačke škole izmješane s bismilah antifašistima teško da bi bez dozvole Washingtona ovako oštro nastupale protiv EU, pa čak i donosili rezolucije protiv odluka EU parlamenta. Zeleno svjetlo iz Najdraže ambasade moralo im je biti dano. Jednako kao u vrijeme paljenja državnih zgrada. Ti i takvi dans otvoreno ismijavaju EU politike i političare u BIH.
Kako je to moguće? Otkud toliki inat komunista prema EU?
Sjetimo se da je pariški sporazum 1951, nastao ne samo kao ekonomski ugovor, i ugovor oko zajedničkog upravljanja atomskom energijom, nego i kao ugovor kojim se trebalo zaustaviti širenje komunističkih ideja na tlo zapadne Europe. U tom smislu neokomunizam u Bosni, i istovremena euroskepsa preživjelih no pozicioniranih komunista, potpuno su jasna pojava.
Stoga se valja upitati nije li takvima bosanski “Brexit” odnosno sarajevska antieuropejština već odobrena i masno plaćena i prije samog ulaska BIH u EU, kao njihov budući model političkog djelovanja?
Bošnjački narod, narod koji je izuzetno puno propatio, može biti neopisivo važan element BIH na njenom putu u EU, budući da bi BIH u slučaju ulaska u EU postala most, ka zemljama Bliskog Istoka, kao prva država autentičnog europskog islama. No bošnjački narod, je za komuniste, i bismilah antifašiste, isto tako strašno zanimljiva grupa za plašenje europskom urotom. I oni to već čine. Straše Bošnjake palestinizacijom i zavađaju ih iznova s druga dva naroda u vlastitoj kući.
U film antieuropejstva, tako se ponovno ugrađuju ratne slike, i sjećanja stara 25 godina. Sve ako treba, samo da se gazda zadovolji. I da se BIH ostavi kako usamljen otočić pred zidovima Europe. Što je najgori mogući scenarij koji nam se može dogoditi. Jer takva alternativa nije nikakva alternativa.
U slučaju da Sarajevu to uspije, i da od Bošnjaka napravi euroskeptični narod, BIH bi mogla doživjeti sudbinu upravo Cipra, ili Britanije, one Britanije koja će teško zaustaviti Škote od otcjepljenja.
Premda je i drugačiji scenarij posve moguć. Budući da London, za razliku od Sarajeva, raspolaže ogromnim pregovaračkim diplomatskim i državničkim iskustvom.
Posjeta Borisa Johnsona, šefa UK diplomacije, Sarajevu, nije stoga niti malo slučajna. On točno zna zašto dolazi. A izbor sugovornika jasno će nam to i potvrditi.
Ivan Šušnjar l Poskok.info
wpDiscuz