STEVE RUKAVINA: Dijaspora u Americi do sada se bavila uglavnom Hrvatskom, no sada Hrvati BiH dobijaju sve više pažnje

Lijep pozdrav i hvala na spremnosti da s našim čitateljima podijelite vašu perspektivu o izborima u SAD i o ostalim gorućim pitanjima. Za početak, možete li nam otkriti koliko se u Americi uopće zna o Bosni i Hercegovini, a posebno o problemima Hrvata u BiH?

Žao mi je što vam moram priopćiti da političke okolnosti i cjelokupna situacija u BiH nije dobro poznata tema u SAD, niti među hrvatskim aktivistima u SAD. Ova pitanja čak nisu dobro razumljiva niti u američkom Kongresu, niti u odborima za vanjske odnose pri Zastupničkom Domu i Senatu. Tijekom rasprave u 2019. u europskom pododboru u Zastupničkom Domu bilo je jasno da je razina znanja o ustavnoj strukturi BiH i svim trenutnim pitanjima u toj zemlji na dosta niskoj razini.

Je li za BiH i Hrvate u BiH važno tko je na čelu Amerike, republikanac ili demokrat?

Najvažniji faktor je tko je predsjednik kao osoba. Novoizabrani predsjednik Joe Biden je daleko najzainteresiraniji za jugoistočnu Europu od svih dvadesetak kandidata od 2016. do 2020. kad se sagleda razina znanja i protekli angažman. Primjera radi, John Kasich je 50% Hrvat, ali do sada u svojoj karijeri nije pokazao nikakvo zanimanje niti za Hrvatsku niti za BiH. Senator Bob Dole je svojevremeno bio jako angažiran po tim pitanjima u 90im uz pomoć svoje savjetnice za vanjske poslove, Mire Radielovich Barate, čiji je otac bio iz Hercegovine. Senator McCain je također imao jak interes za regiju jugoistočne Europe, kao i za vanjsku politiku općenito, ali kao što znate, izgubio je izbore 2008. Godine 2010. tijekom blagdanske zabave u rezidenciji potpredsjednika SAD, Joe Biden mi je prepričao događaje s njegovog prvog putovanja u Hrvatsku 1979. Tada mladi senator, bio je u američkoj delegaciji, koju je predvodio slavni Averell Harriman na sprovodu Titove desne ruke, Edvarda Kardelja. Potpredsjednik Biden mi je rekao da nisu uspjeli isposlovati sastanak s Titom u Zagrebu s obzirom na broj svjetskih funkcionera koji su također bili nazočni. Nekoliko dana nakon sprovoda, otišli su u Dubrovnik na privatni sastanak s Titom, koji je tada bio u fokusu američkih strateških ciljeva. Otkrio mi je da mu je ovaj posjet pobudio zanimanje za Hrvatsku i cijelu regiju.

Senator Joe Biden je opet posjetio ovu regiju 1993. kao predsjedavajući Odbora za Vanjske Poslove američkog Senata, i tada je podnio oštar izvještaj u kojem je žestoko osudio Miloševića i srpsku agresiju. Govorio je protiv onih političara u SAD koji su sukobe karakterizirali kao „građanski rat“ i preporučivali da se SAD drži po strani. Njegov izvještaj je sadržao detaljan opis uništenja Vukovara i zatražio je odlučnu akciju SAD. Opet, u 2015. potpredsjednik Biden je posjetio Zagreb gdje je opet izrazio svoje zanimanje i potporu stabilnosti cijele regije.

Dopustite mi da vam otkrijem da je 1991-1992, fra. Ilija Živković, koji je tada djelovao u Washingtonu gdje je vodio Hrvatsku Katoličku Misiju, tada imao nekoliko sastanaka sa Senatorom Bidenom. Joe Biden je u svojoj knjizi „Obećanja za ispuniti: O životu i politici“ odao priznanje ovom franjevcu kao osobi koja ga je motivirala da se jače angažira po pitanju Slobodana Miloševića i srpske agresije.

Koliko je smjer američke politike prema BiH već zacrtan? Može li se tu uopće nešto mijenjati kroz predstavljanje hrvatske vizure, odnosno vizije za BiH, ili boljeg lobiranja?

Činjenica je da su SAD 2006. inicijativu o pitanjima BiH i onoga što nazivaju „zapadnim Balkanom“ prepustili Europskoj Uniji. Ja mislim da su u zabludi oni koji misle da „mrkva“ ulaska u EU ili NATO može riješiti kompleksne ustavne probleme i disfunkcionalnost u BiH koji drži zemlju u „luđačkoj košulji“. Vrlo teško je motivirati američki Kongres na jači angažman u BiH, pogotovo po pitanju modernizacije Daytonskog mirovnog ugovora. Mi smo podržali zadnju inicijativu kongresmena Mike Turnera (iz Daytona u državi Ohio) za raspravu i glasanje o rezoluciji 1163 u kojoj se razmatra sadašnje stanje u BiH u svjetlu Daytonskog mirovnog ugovora. Između 2018. i 2019. bh. Hrvati iz Mostara su angažirali jedan poznati odvjetnički i lobistički ured na period od 12 mjeseci kako bi promovirali probleme s kojim se Hrvati suočavaju u BiH, uključujući i činjenicu da drugi narodi biraju hrvatskog člana predsjedništva. Nažalost, ova inicijativa nije polučila poseban uspjeh, osim jedne rasprave u pododboru za europska pitanja Zastupničkog Doma, gdje su pak dominirala minorna pitanja zbog zbunjenosti kongresmena koji su sudjelovali u raspravi.

Koje su kandidate podržali američki Hrvati, Srbi i Bošnjaci na proteklim predsjedničkim izborima?

Mislim da možemo reći da su američki Hrvati, uostalom kao i cijela SAD bili vrlo podijeljeni. Međutim, s obzirom da je Demokratski kandidat, Joe Biden, pobožni katolik, i poznat kao osoba s karakterom, mogu procijeniti da je otprilike 5% Hrvata u Pennsylvaniji koji su 2016. glasali za Trumpa, ovoga puta promijenili glas. Joe Biden je popularniji i omiljeniji od Hillary Clinton i to je ovoga puta napravilo tu ključnu razliku. On je osvojio Pennsylvaniju uz prednost od 1%, odnosno nekih 60.000 glasova. Ja osobno, kao običan američki građanin sam bio podržao Joe Bidena, i bio uz njegovu kampanju na državnoj razini, kao i u državi Pennsylvania. Bivši senator, Mark Begich je bio snažno angažiran u svojoj potpori Joe Bidenu. Bivši republikanski guverner države Ohio, John Kasich je javno podržao Bidena, što je bilo neuobičajeno za tako visoko pozicioniranog Republikanca. Bivši Republikanski kongresmen George Radanovich (Kalifornija) je podržao predsjednika Trumpa. Trumpova kampanja je imala zasebnu Facebook stranicu za Hrvate, kao uostalom i stožer Biden-Harris. Važno je napomenuti da hrvatske organizacije nisu službeno podržale nijednog kandidata, jer mi za izbore ne zauzimamo jedan službeni stav.

Američki Srbi su javno bili vrlo naklonjeni opciji Trump-Pence. Američki diplomat, Richard Grenell, koji je bio posrednik tijekom nedavnog sporazuma Srbije i Kosova je bio aktivno angažiran s tom zajednicom. Posjetio je njihove zajednice u gradovima Milwaukee i Pittsburgh tijekom listopada kako bi osigurao potporu za Trumpa u te dvije vrlo važne države. Sjetite se da je 2016. podrška američkih Srba Trumpu bila još snažnija jer su htjeli podsjetiti svoju zajednicu na NATO akciju 1999. koju je predvodio Bill Clinton, pa je tada Hillary među njima bila puno manje popularna nego Biden na ovim izborima.

Američki Bošnjaci su pak snažno podržali Bidena i Harris, uključujući i izborne plakate u državi Iowa u listopadu. Bilo je dosta tweetova i Facebook poruka u toj zajednici gdje je rečeno da je tada Senator Biden odigrao ključnu ulogu u kampanji „Save Bosnia“ i zaustavljanju srpske agresije u BiH 1990ih. U toj zajednici se znalo da je Senator Biden snažno zagovarao NATO bombardiranje bh. Srba 1995 u Operaciji „Deliberate Force“.

Jesu li u američkoj administraciji svjesni štete koju je nanesena cijeloj BiH kroz projekte poput nametanja Željka Komšića bošnjačkim glasovima za hrvatskog člana Predsjedništva, pogotovo uz špekulacije da je to imalo podršku raznih administracija?

Moram reći da vrlo mali broj Amerikanaca, i čak diplomata u State Departmentu, zaduženih za srednju i jugoistočnu Europu, razumiju to pitanje nametanja hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Međutim, mislim da većina američkih diplomata koji razumiju taj koncept ipak na to ne gledaju kao veliki problem iz nekog razloga. Nekolicina njih su mi svojevremeno rekli „ne brini se o tome, neće se ponoviti“, a vidjelo smo da se ponovilo 2018.

Na kojim se adresama u Americi uopće donose odluke vezane za BiH i koliki utjecaj na te odluke mogu imati uposlenici Veleposlanstva SAD-a u Sarajevu?

Američki State Department i Ministarstvo obrane su glavni pokretači geopolitičke i vojne politike za SAD u jugoistočnoj Europi. Naravno, moguće je da će i sama Bijela kuća biti aktivnije angažirana u administraciji predsjednika Bidena. Veleposlanik SAD-a u Sarajevu ima vrlo malo utjecaja na glavne smjernice američke vanjske politike u toj regiji. Trumpova nedavna inicijativa oko Kosova i Srbije nije bila regionalna inicijativa, zapravo čudan splet okolnosti u izbornoj godini je to pitanje doveo do razine prioriteta. Činjenica je da nije bila riječ o jednom sporazumu nego o tri zasebna sporazuma koje su potpisali srpski, albanski i američki predstavnici.

Kao što sam ranije rekao, vrlo je teško zainteresirati američki Kongres za pitanja BiH nakon što je 2006. američki State Department ovo pitanje prebacio svojim europskim saveznicima. Trenutno nije na listi prioriteta. To je veliki kontrast u odnosu na 90te, kada je američki Kongres bio snažno angažiran na području jugoistočne Europe, i kada je Senator Biden bio jedan od glavnih deset Senatora koji su zagovarali američku intervenciju koja bi zaustavila srpsku agresiju.

Koliko je hrvatsko iseljeništvo u Americi zainteresirano za BiH kao „goruću temu“ i što dijaspora može učiniti kako bi se pomoglo bh. Hrvatima?

To pitanje nije goruća, čak niti sporedna tema ovdje među našom zajednicom. Općenito, zajednica američkih Hrvata nije politički aktivna. Glavna pitanja ovdje su u vezi Republike Hrvatske. Činjenica je da je naša zajednica puno više zainteresirana za poznate osobe iz Hrvatske, sport, turizam, državljanstvo i ugovor o sprječavanju dvostrukog oporezivanja. Naša organizacija nije imala puno uspjeha u prikupljanju sredstava od Hrvata rođenih u Hercegovini koji sad žive u SAD, vezano za naša nastojanja da pomognemo bh. Hrvatima u njihovoj borbi za politička prava u BiH. Moram napomenuti da ni druge organizacije američkih Hrvata nisu aktivne u američkoj političkoj areni, tako da je bilo teško tijekom ovih zadnjih 25 godina generirati neku razinu zanimanja i podrške za naš rad na pitanjima koja se tiču bh. Hrvata.

Koliko udruga kojoj ste na čelu, Nacionalna federacija američkih Hrvata (NFCA) može doprinijeti boljem razumijevanju s kojima se suočavaju Hrvati u BiH i koliko je ravnopravna hrvatska pozicija važna za opstanak države BiH?

Naša organizacija igra važnu ulogu, ali je zaista teško privući pažnju američkog Kongresa za snažniji angažman u BiH. Mi smo primili veliki broj predstavnika bh. Hrvata u Washingtonu kada su bili u posjetama glavnom gradu ili New Yorku. Tijekom zadnjih desetak godina sam održao preko četrdeset važnih sastanaka sa američkim diplomatima i kongresmenima uz Dragana Čovića, Marinka Čavaru, zamjenika vanjskih poslova Josipa Brkića, biskupa Franju Komaricu i kardinala Vinka Puljića, gdje smo razgovarali o problemima s kojim se Hrvati suočavaju u BiH. Održao sam sastanke s američkim diplomatima poput Matt Palmera i sa američkim veleposlanikom, Eric Nelsonom, prije njegovog odlaska u Sarajevo. Jedan od članova našeg odbora je održao dva sastanka s veleposlanikom Nelsonom u zadnje dvije godine. Mi smo sponzorirali dvije rezolucije u Kongresu u zadnjih deset godina gdje smo se založili za Dayton II i jednaka prava za bh. Hrvate, no nismo uspjeli privući snažniju podršku.

Uz skoru 25. obljetnicu, kako u Americi danas gledaju na Daytonski mirovni sporazum i postoje li ikakvi glasovi unutar američke politike koji se zalažu za revidiranje Daytona, odnosno za neku novu konferenciju o BiH, tzv. Dayton II?

Da, ovo je 25. obljetnica Daytonskog mirovnog sporazuma i prilika za ozbiljnu diskusiju. Naša organizacija će 21. studenog održati webinar na temu „25. obljetnica Daytonskog mirovnog sporazuma“. Na ovome surađujemo sa zastupnicom u Europskom Parlamentu, Željanom Zovko, američkim diplomatom Peter Galbraithom, hrvatskim diplomatom Matom Granićem, koji je obnašao dužnost Ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske 1995., odvjetnikom Lukom Mišetićem i profesorom Draženom Barbarićem sa Sveučilišta u Mostaru. Svi ono će prezentirati trenutne probleme s kojima se suočavaju Hrvati u BiH.

Moje mišljenje je da će bh. Hrvati nastaviti živjeti kao građani drugog reda jer su određene zaštite iz ovog mirovnog sporazuma, kao i Washingtonskog sporazuma izbrisane. Također mislim da bi BiH dugoročno profitirala i bila stabilnija država kada bi kao uzor imala uređenje Švicarske ili Belgije. Kardinal Puljić je prezentirao svoj plan šest federalnih jedinica koje bi bolje štitile status sva tri konstitutivna naroda. Richard Holbrooke nikad nije zamislio Daytonski mirovni sporazum kao dugoročno rješenje, nego kao sredstvo zaustavljanja rata. Postoji i način da se iscrta i granica za uspostavu Treće konstitutivne zajednice što bi isto imalo smisla i predstavljalo „švicarski“ pristup.

Uskoro ćemo imati administraciju predvođenu Bidenom koja će imati novu priliku za pozitivniji angažman u jugoistočnoj Europi. Mnogi od diplomata koji će uskoro biti na visokom funkcijama u State Departmentu su u prošlosti bili angažirani u ovoj regiji.

Kakve su, prema Vašem mišljenju, veze iseljene i domovinske Hrvatske?

Američki Hrvati koji su aktivni u Nacionalnoj federaciji kulturnih zaklada hrvatskih Amerikanaca, Hrvatskoj bratskoj zajednici i Asocijaciji hrvatsko američkih profesionalaca su ponosni domoljubi koji promoviraju Hrvatsku na razne načine ali nemaju tako jake veze sa zajednicom bh. Hrvata. Naša zajednica američkih Hrvata je tako ponosna na ljepote Hrvatske i sve faktore zbog kojih je Hrvatska tako popularna destinacija za Amerikance. Ponosni smo na sportske uspjehe, imamo ljude koji su se pojavili i navijali za Hrvatsku na Svjetskom prvenstvu pa onda postali aktivni članovi naše zajednice. Vrlo smo zadovoljni što je olakšana procedura stjecanja hrvatskog državljanstva.

Je li poznato iz kojih regija potječe najveći broj američkih Hrvata? Unutar hrvatskog identiteta održavaju li se i ti regionalni identiteti poput dalmatinskog, slavonskog, zagrebačkog, ličkog, bosanskog, hercegovačkog?

Hrvati iz Zagreba žive u vjerojatno četrdeset država. Nevjerojatno je koliko se Dalmatinci „drže mora“ i žive u državama Louisiana, Kalifornija i Washington. Veliki broj Hrvata iz Like žive u unutrašnjosti države, Pittsburgh, Cleveland, St. Louis, Kansas City, Chicago, sve do Minnesote gdje su mnogi Hrvati i Slovenci radili kao rudari, uključujući i moga djeda Thomasa Rukavinu iz Perušića. Veliki broj hercegovačkih Hrvata su se naselili u Clevelandu i Chicagu zbog razloga poput zaposlenja i slijedeći članove svoje obitelji koji su im prethodili.

Kakvi su odnosi američkih Hrvata s ostalim narodima iz bivše Jugoslavije?

Nema puno suradnje između naroda iz bivše Jugoslavije, mada sam ja surađivao sa Makedoncima i Albancima na raznim projektima u zadnjih 25 godina. Nismo surađivali s američkim Srbima, a američke Bošnjake vidim na mnogim događanjima gdje se razgovara o vanjskim poslovima u Washingtonu. Odnosi s njima su korektni, ali nismo pronašli inicijative na kojima bi mogli zajedno surađivati osim jednog multietničkog projekta fokusiranog na poduzetništvo gdje bi mogli dobiti neka sredstva od američkog veleposlanstva u BiH 2021. Američki Slovenci nisu aktivni u Washingtonu, mada sam posjetio njihovo glavni centar u Pittsburghu, otprilike 25km udaljenom od centra Hrvatske Bratske Zajednice u mjestu Monroeville u Pennsylvaniji.

Iako danas mnoštvo mladih napušta Hrvatsku prema EU, postoje i mnogi primjeri povratka mladih Hrvata koji su rođeni u dijaspori. Imate li spoznaje o broju povratnika iz SAD, i što mislite kako će se to razvijati?

Mladi američki Hrvati su iznimno zainteresirani za hrvatsko državljanstvo, ali zar je ta brojka od 1.000-2.000 njih toliko značajna ako u suprotnom smjeru ide 200.000 mladih Hrvata iz Hrvatske i BiH na europsko tržište rada? Pripadnost EU je mač s dvostrukom oštricom jer nam brojke pokazuju koliko mladih iz Hrvatske napuštaju još zemlju, a još poraznije je što i mnogi Hrvati iz BiH slijede njihovim stopama.

Nekoliko američkih diplomata su mi tijekom zadnjih pet godina rekli da ne razumiju zašto se bh. Hrvati žale na izborna i ustavna pitanja kada imaju Republiku Hrvatsku i EU državljanstvo. Po njima, ta pitanja nisu toliki problem.

No, kao što mi znamo, Hrvati iz Mostara, Travnika ili drugdje, čije obitelji tu žive stoljećima ne žele napustiti ta područja. Poznato je da su Amerikanci dosta mobilniji i često se sele od grada do grada i ne žive na obiteljskim imanjima, kojih je inače sve manje zbog problema za zemljoradnike u 21. stoljeću. Razni komentari od strane američkih diplomata ili bošnjačkih političara koji poručuju bh. Hrvatima da napuste zemlju nisu u skladu s obećanjima koje je garantirala američka administracija kroz Washingtonski sporazum 1994. i Daytonski mirovni sporazum iz 1995. Oba sporazuma su bh. Hrvatima garantirala jednaka prava konstitutivnih naroda u BiH.

Dnevnik.ba