Stepinčeve propovijedi bile su nadahnuće Hrvatima koji su bili protiv ustaških zločina | Bitno.net

SUĐENJE

Šezdeset godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata zagrebački nadbi­skup Alojzije Stepinac ostaje jedna od najneshvatljivijih i najkontroverznijih vjerskih vođa proizišlih iz te ere. U ovom će se poglavlju opisati nadbiskupove izravne propovijedi usmjerene protiv brutalnosti i terora ustaša i nacista i njegova nastojanja da pomogne i spasi hrvatske Židove. Ipak danas, kao i u Titovoj Jugoslaviji, Stepinac se promatra iz dviju različitih perspektiva: Hrvati i Rimokatolička crkva imaju jednu verziju; Srbi, Srpska pravoslavna crkva te komunisti stare garde imaju drugu. Kako bismo počeli shvaćati ta dva dijametralno suprotna prikaza Stepinčeva ponašanja u razdoblju od 1941. do 1945., mora se baciti pogled unatrag na pogled na svijet dvaju ključnih protagonista koji su se pojavili u godinama prije rata.[1]

Josip Broz Tito postao je generalni sekretar Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) u prosincu 1937., iste godine kad je Alojzije Stepinac u dobi od 39 godina, dakle iako mlađi od propisane kanonske dobi od 40 godina, postao jedan od najmlađih nadbiskupa u povijesti Crkve. Titov je moto bio »bratstvo i jedinstvo« svih jugoslavenskih građana, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili klasu.[2] U ime tog cilja KPJ promicala je odbacivanje svih vjerskih vlasti: “Kad bi Južni Slaveni odbacili vjeru i prihvatili socijalizam, onda bi pokora vjere odumrla zajedno s buržoaskim nacionalnim državama.”[3] No za Stepinca, kako je rekao 15. kolovoza 1940.: “Komunizam je najveći suvremeni neprijatelj Katoličke crkve, s komunistima se ne može surađivati dok se ne odreknu njihova učenja i njihovih zločina i tako prestanu biti ono što jesu.”[4] Ipak, unatoč tomu što je Stepinac poistovjetio komunizam sa smrtnim neprijateljem Rimokatoličke crkve, on se uskoro suočio s neposrednijom prijetnjom svojim uvjerenjima, fizičkom i duhovnom dobru svojih župljana, te autonomiji svoje Crkve, naime s brutalnom naci-ustaškom vladavinom nad Hrvatskom.

Godine 1944., kako se žestina rata u Europi smanjivala, Tito i njegovi partizani, uz pomoć zapadnih snaga suprotstavljenih nacizmu i njihovih sa­veznika Sovjeta, stekli su vodstvo u nečemu što će biti nova, opet ujedinjena Jugoslavija. Titov je najhitniji zadatak bio ujediniti mnoge zaraćene etničke i vjerske skupine.[5] Djelujući u ime “bratstva i jedinstva”, on je istodobno identificirao one pojedince i tijela koji stvaraju podjele i predstavljaju ideološku prijetnju njegovu režimu. Tito je na metu prvo uzeo Dražu Mihajlovića i njegove četnike, ostatke Srpske kraljevske vojske. Četnici su zatvarani, a Mihajlović je nakon ad hoc suđenja optužen za veleizdaju i smaknut.

Unatoč njegovu mišljenju o Rimokatoličkoj crkvi kao neprijatelju komunističke Jugoslavije, Tito je u početku izbjegavao konfrontaciju. Štoviše, opetovano je govorio: “Volio bih u Hrvatskoj vidjeti neovisnu Katoličku crkvu.”[6] Što je shvaćao pod tim »neovisnim« postalo je jasno u lipnju 1945. kad se Tito sastao s katoličkim izaslanstvom kako bi “ih uvjerio” da se Katolička crkva treba odijeliti od Rima. Stepinac, koji se žestoko suprotstavljao svim sugestijama o odvajanju hrvatskih katolika od univerzalne Crkve u Rimu, bio je zamjetljivo odsutan s tih razgovora. Nije bilo iznenađenje da su razgovori završili neuspjehom.

Stepinac je nastavio javno prigovarati konfiskaciji crkvenog zemljišta koju je provodila nova jugoslavenska država, zatvaranju katoličkih škola i klubova mladih, te zahtjevu da katolici moraju sklapati građanski brak. Tito je priznao kako ustaše nisu ponajprije bili katolički pokret; umjesto toga Crkvu su smatrali differentia specifica od srpskog pravoslavlja.[7] Unatoč tomu on je ustaše povezivao s Crkvom i koristio se na­vodnom Stepinčevom suradnjom s ustašama kako bi ga uzeo na metu. No oni koji su priznali da su ustaše kršili svako pravilo Crkve, poput Milovana Đilasa, bivšeg Titova sekretara za propagandu i medije, napominjali su: “Problem koji je Stepinac imao s Titom nije bila njegova politika prema ustašama, nego njegova politika prema komunistima, a ponajviše njegova vjernost Rimu.” [8] Izrečeno Titovim vlastitim riječima: “Nije istina da progonimo Crkvu. Jednostavno ne toleriramo da određeni ljudi nekažnjeno služe tuđim interesima umjesto interesima vlastitoga naroda.” [9]

Federativna Narodna Republika Jugoslavija uhitila je Stepinca 30. ruj­na 1946. godine. Dr. Ivo Politeo bio je odvjetnik obrane nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca pred Posebnim vijećem Vrhovnog suda na suđenju 8. listopada 1946. u Zagrebu. Stepincu se sudilo po šest točaka optužnice, uključujući izdaju i pomoć ustašama u vrijeme rata, a 11. listopada proglašen je krivim po svim točkama optužbe i osuđen na 16 godina zatvora i teškog rada. Po mišljenju Miroslava Akmadže, komunisti su se koristili svojim kaznenim pravosudnim sustavom kao “sredstvom za rješavanje političkih problema, kao što je Stepinac”.[10]

Depeša br. 536 od 9. studenog 1946. iz američkog veleposlanstva u Beogradu obavještavala je američki State Department: “Svatko u Jugoslaviji zna da je nadbiskupa Stepinca uhitila i osudila Komunistička partija te da je njegova kazna utvrđena izvan suda i mnogo prije samog suđenja. Dok je suđenje još bilo u tijeku, visokopozicionirani komunist u izvršnoj vlasti rekao je: ‘Ne možemo ga ustrijeliti kao što bismo željeli jer je nadbi­skup; dobit će zatvorsku kaznu.’”[11]

Godine 1950. skupina američkih senatora postavila je Jugoslaviji kao jedan od uvjeta za dobivanje američke pomoći oslobađanje nadbiskupa Stepinca. Tito, želeći poboljšati odnose sa Zapadom, složio se s dogovorom uz jedan uvjet: Stepinac mora otići iz Jugoslavije. Vatikan je u konzultacijama s nadbiskupom poništio bilo kakav dogovor, citirajući Stepinčevu izjavu: “Nikad me neće natjerati da odem osim ako me na silu ne stave na avion i odvedu preko granice. Moja je dužnost da u ovim teškim vremenima ostanem s narodom.” [12] Konačno, u prosincu 1951., Tito je naredio da se Stepinca pusti, no osudio ga je na kućni pritvor u njegovu rodnom Krašiću, gdje je ostao do smrti 1960. godine. Zbog onog što mu je Tito učinio, Stepinac je postao i hrvatski mučenik i katolička ikona; u siječnju papa Pio XII. uzdigao je Stepinca u rang kardinala, a 3. listopada 1998. papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim.

Tijekom razgovora s preživjelim Židovima 2002. i 2003. u Zagrebu i Izraelu, te 2007. godine u Sjedinjenim Američkim Državama, čula sam priče o Stepinčevoj pomoći i spašavanju Židova tijekom rata. Drugi vrlo vrijedan izvor o Stepinčevoj ulozi u ratu bila je diplomatska korespondencija SAD-a tijekom njegova suđenja, u kojoj se potanko izvještavalo o obrani dr. Ive Politea te optužbama Jakova Blaževića.[13] Posebno su vri­jedne bile spoznaje dobivene iz dnevnih izvješća američkom State Departmentu koja su slali američki, francuski i britanski diplomati na službi u NDH, ili diplomati stacionirani u Turskoj koji su imali pristup raznim agentima. Većina tih informacija postala je dostupna nakon raspada druge jugoslavenske države 90-ih godina 20. stoljeća i skidanja oznake tajnosti s američke obavještajne dokumentacije prema odredbama Zakona o otkrivanju nacističkih ratnih zločina iz 1998. godine, nakon čega se nanovo razmatraju i ispravljaju mnoga jednostrana viđenja rata i okupacije.

DIPLOMATSKA POŠTA

Nacistička izvješća Berlinu i depeše zapadnih diplomata pružaju ključnu perspektivu za shvaćanje uloge nadbiskupa Stepinca tijekom Drugoga svjetskog rata. Oni isto tako rasvjetljavaju vezu između njegove osobne sudbine i stavova o djelovanju Crkve tijekom rata. Hans Helm, njemački policijski izaslanik u Zagrebu, 29. prosinca 1941. obavijestio je ured SS-Sturmbahnführera Hankea, Einsatzgruppen Sipo i SD (Sigurnosna policija i Sigurnosna služba), u Berlinu o nadbiskupu koji stvara probleme:

Cijelo vrijeme dobivamo informacije o političkom miješanju tog svećeni­ka [Stepinca] u unutarnje poslove zemlje. On ima veze u svakom ministarstvu; većina crkava u Hrvatskoj ima kontakte s Londonom i vladom u izbjeglištvu. Takav pristup Crkve može se smatrati suprotan interesi­ma Trećeg Reicha i NDH. Naš je cilj eliminirati utjecaj tog svećenika.[14]

Devet mjeseci poslije, 28. kolovoza 1942., Helm je obavijestio Berlin o Stepinčevu neprijateljstvu prema nacionalsocijalizmu i napose naglasio njegov slogan »Mir«, za koji su nacisti smatrali da potkopava ratni napor i demoralizira ustaške postrojbe.[15]

U listopadu 1942., jedan je doušnik otkrio Glaiseu von Horstenauu, njemačkome opunomoćenom poslaniku u Zagrebu, da su “hrvatski nadbiskup Stepinac i njegova svita „judenfreundlich“ [prijatelji Židova], te kao takvi neprijatelji nacionalsocijalizma. Isti je nadbiskup bio zaštitnik židovskih političkih iseljenika pod jugoslavenskim režimom, iako nije posvećivao pozornost jadu svoga vlastita naroda.”[16] Iako je Stepinac zaista pomagao Židovima u bijegu, to nikad nije bilo na uštrb njegova vlastita naroda. Smisao te primjedbe bio je da bi Nijemci više pozornosti trebali posvećivati Stepinčevim aktivnostima i možda i implicirati kako Stepinac nema potpore naroda ako bi Nijemci nešto poduzeli protiv njega.

Kao dokaz da je nevjerojatno da bi većina Hrvata odbacila Stepinca, prvi tajnik talijanskog veleposlanstva u Zagrebu izvijestio je 1942. da većina naroda u Hrvatskoj ne može vjerovati svojoj vlasti i da se nalazi na milosti trenutnih aktivnosti ustaša. Naznačio je kako se većina naroda u Hrvatskoj protivi politici ustaša, koja se nepravedno okomila na Židove te da su Hrvati sumnjičavi što se tiče budućnosti. Čak su i oni koji su prvotno podupirali režim, postali cinični.[17]

Stepinčeve su propovijedi davale nadahnuće, a otpor je dolazio iz svih društvenih slojeva, od pripadnika redovne vojske i domobranstva, od Katoličke crkve te od običnih građana koji su u tisućama bježali u hrvatske partizane.

Diplomate SAD-a i njegovih saveznika naveliko su zanimale nadbisku­pove direktne vatrene propovijedi. Primjerice, 23. studenog 1943., američki konzulat u švicarskom Bernu poslao je telegram državnom tajniku citirajući naslov iz Zagreba od 20. studenog “Kontroverza između rimokatoličkog primasa i državnih vlasti”. Isti je konzulat Washingtonu također poslao sažetak uvodnika u dnevnom listu Hrvatski narod, u kojemu je Julije Makanec, ministar narodne prosvjete NDH, krenuo u napad na Stepinca zbog propovijedi u kojoj je Stepinac rekao: “Katolička crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj, koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako Crnac iz Central­ne Afrike kao i Evropejac.” [18] Makanec je izrijekom tvrdio kako su katolički svećenici sluge Božje s vjerskim zadaćama koje nisu od ovoga svijeta; za ovosvjetske zadatke Hrvati imaju svjetovne vođe. Pogrešno je kad muškarci koji ovosvjetske probleme ne poznaju i ne osjećaju, koji se u krutosti ovoga svijeta ne mogu snaći, šire politički zabunu i defetizam među borcima koji svojim životima brane ne samo temelje hrvatske države nego i Katoličku crkvu. Najveća politička pogreška jest sjeći granu na kojoj se sjedi. To važi i za onoga visokog crkvenog dostojanstvenika koji je nedavno u svome govoru prešao granice svoga poziva i počeo se uplitati u stvari za koje nije pozvan. Vlasti NDH stavile su Stepinca u kratak kućni pritvor i izvrgnule ga javnom ruglu, te ga upozorile da može očekivati tešku kaznu bude li se petljao u politiku.[19]

Saveznici su Stepinca i njegovu Crkvu željeli iskoristiti u vlastite svrhe kad su, 1943., dijelove Stepinčeve propovijedi o “rasama” emitirali Europi pod njemačkom okupacijom. Te su emisije dodatno pogoršale Stepinčev odnos s nacistima i ustaškim režimom te ga dovele u opasnost.

Primjerice, 5. kolovoza 1944., američko je veleposlanstvo u Kairu State Departmentu poslalo povjerljivu depešu “O politici Katoličke crkve u Jugoslaviji”. U njoj je pisalo:

Dostupno je dovoljno informacija koje mogu dočarati, prije svega, vladavinu terora koja je zasigurno postojala prema njemačkom planu za samouništenje Jugoslavije dolaskom Pavelićeva režima… Palo je na Katoličku crkvu u Hrvatskoj da ju se u inozemnom mnijenju često okrivljuje za hrvatske zločine nad Srbima. Crkva je bila optužena za suradnju s neprijateljem, za prisiljavanje Srba na obraćenje na katolicizam na na­čin inkvizicije, za pasivno držanje prema žrtvama terora, te za to da nije trubila budnice u znak prosvjeda protiv tog nasilja.[20]

JUGOSLAVENSKA DRŽAVA PROTIV STEPINCA – KAKO TO PRIKAZUJU DIPLOMATSKA IZVJEŠĆA

Američki je State Department primao dnevna izvješća i sažetke diplomata koji su pratili Stepinčevo suđenje i procjenjivali dokaze i sažetke nadbiskupova branitelja, dr. Ive Politea, kao i sam tijek suđenja. Kad su ti dokumenti postali dostupni 90-ih godina 20. stoljeća, pomogli su povjesničarima da promijene mišljenje o nadbiskupu. Dokumenti napose otkrivaju ključnu ulogu koju je za nadbiskupovu obranu imalo svjedočenje Stanislava Rapoteca, Slovenca i bivšeg kapetana jugoslavenske vojske.

Rapotec je svjedočio kako ga je šest poduljih sastanaka sa Stepincem tijekom rata uvjerilo da je nadbiskup istinoljubiv i da su neosnovane op­tužbe protiv njega i Crkve.[21] To, opet, pokreće pitanje vjerodostojnosti Rapotecova svjedočanstva s obzirom na dokaze koji govore o Stepinčevoj podršci ustašama, kao što je okružnica objavljena 29. travnja 1941. u tjedniku Katolički list, u kojem je Stepinac izrazio ushićenost slobodom koju je Hrvatska stekla nakon propasti onog što je nazvao “Kraljevina Srbija”:

Nema nikoga među vama, koji u ovo posljednje vrijeme nije bio svjedokom najzamašnijih događaja u životu hrvatskog naroda… Nitko pametan toga osuditi ne može i nitko pošten toga zamjeriti ne može, jer je ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja je zapovijed.[22]

Zapravo, Stepinac je na početku bio presretan što je njegov narod oslobođen onoga što je smatrao robovanje Srbiji. No već idućeg mjeseca, Stepinac se distancirao od ustaškog režima, s obrazloženjem da djelovanje njemačkih okupatora i ustaša škodi težnjama hrvatskog naroda.[23]

Sam Rapotec nije imao motiva štititi Stepinca. Nakon što je otišao iz vojske i pobjegao iz Jugoslavije, sredinom 1942. sastao se s nadbiskupom dok je, u ime jugoslavenske vlade u izbjeglištvu, bio na tajnom zadatku na okupiranim područjima. Na tom su mu zadatku pomagale britanske vojne vlasti i tajna mreža specijalaca za špijunažu u podzemlju. Rapotec je prvo trebao zamoliti nadbiskupa da intervenira kod Pavelića u korist srpskog stanovništva koje je gladovalo te da upita zna li on za financijski mehanizam uz pomoć kojega bi London mogao doznačiti novac za pomoć. Po svemu sudeći vlada u izbjeglištvu bila je uvjerena da će, ako je to moguće, Stepinac pomoći. Rapotec je isto tako zamoljen da istraži kakvo je Stepinčevo viđenje budućnosti Jugoslavije.[24]

Nakon što je organizirao drugi sastanak, Rapotec je nadbiskupa izvijestio da je mišljenje svijeta o ponašanju katoličke hijerarhije u Hrvatskoj negativno: »Kler je bio mlitav u svom moralnom vodstvu usred krvoprolića u Bosni, Hrvatskoj i Hercegovini koja su potakli Nijemci.«[25] Iako ožalošćen tom viješću, Stepinac je citirao vlastite propovijedi i propovijedi drugog svećenstva usmjerene protiv nacističkih okupatora i kvislinškog ustaškog režima. Štoviše, zabranio je određenom broju svećenika koji su počinili strašne zločine, među njima Ivi Guberini i Zvonku Brekalu, da obavljaju svećeničke dužnosti kao što su propovijedanje i davanje sakramenata.[26] No nije mogao spriječiti sve hrvatske svećenike da odu u ustaše, unatoč zazivanju riječi apostola Pavla: »Nijedan se vojnik u službi ne zapleće u poslove svakidašnjega života kako bi ugodio vojskovođi« (2 Tim, 2,4). U istom duhu Stepinac je demantirao ustaške optužbe da Crkva, pod njegovim utjecajem, duhovno postaje komunistička. Stepinac nikad nije odobravao razvlašćivanje seljaka kojima je oduzimana zemlja, industrijalaca kojima su oduzimane tvornice, niti radnika kojima su oduzimane duše, niti je odobravao bilo koji politički sustav koji uništava obitelji oduzimajući roditeljima djecu i oskvrnjujući brakove.[27] Razmišljajući o promjenama nastalim ratom, tijekom razgovora s Rapotecom, Stepinac je s boli žalio nad štetom koju su Nijemci i ustaše nanijeli njegovu narodu:

Nijemci i ustaše uništili su dušu i tijelo našeg naroda. Njihov su krvav posao olakšali oni iz naše sredine koji imaju podmuklo srce. Među tim podmuklima, na našu se sramotu, nalaze katolički svećenici na izoliranim mjestima, koji su kao pojedinci koristili svoje svete halje za izdajničke političke svrhe. Oni nisu više bili ljudi od Boga koji djeluju po ovlasti Crkve.Oni nisu predstavljali ništa i nikoga nego samo vlastite iskvarene želje, nabrušene onim što su njihove bolesne oči vidjele od njemačke moći i slave.[28]

Na jednom od sastanaka s Rapotecom, nadbiskup je otkrio svoju osobnu dilemu suočen s nesrećom koja je zadesila njegovu zemlju. Naime, Vatikan mu je ponudio sklonište na svom teritoriju, odakle bi mogao emitirati prosvjede putem radija i upućivati apele slušateljima širom svijeta. Stepinac je priznao da bi si odlaskom iz NDH prištedio žalost i zadobio odobravanje svijeta, ali to bi bilo uz cijenu izdaje vlastita naroda. Imao je izbor. Mogao je ostati u Hrvatskoj i dići svoj glas protiv ustaša, koji će ga – tako je predviđao – ili protjerati u samostan ili ga zatvoriti, ili čak smaknuti. Stepinac se nije bojao za vlastiti život, no bilo koja od tih kazni udaljila bi ga od javnog života. Umjesto toga, odabrao je treći put: »Ostati i dnevno se ponižavati kako bi praktično pomogao svom narodu. Moj glas nije bio ušutkan: umjesto toga, dizao sam ga u svakoj prigodi.«[29]

Početna je tolerancija nacista Stepincu nehotice olakšala da digne svoj glas u znak ogorčenja protiv njih i ustaša. Kako Stepinac više nije kontroli­rao katoličke medije, konkretno Katolički list, te je tako do naroda mogao doprijeti samo u granicama svoje katedrale, vjerovali su da ne predstavlja nikakvu opasnost za njemačku stvar.[30] Tijekom suđenja Stepinčev je branitelj, Ivo Politeo, opisao moć Stepinčevih propovijedi u kojima je osuđivao rasne zakone i zvjerstva te branio ljudska prava:

[Na propovijedi] su masovno dolazili ne samo katolici nego čak i oni koji inače nisu išli u crkvu. Te su se propovijedi širile, prepričavale, kopirale i distribuirale u tisućama i tisućama primjeraka među narodom te su čak prodrle i na oslobođeni teritorij… Postale su tisak podzemlja, sredstvo uspješne propagande protiv ustaša, djelomični supstitut za oporbeni tisak?[31]

U svom je svjedočanstvu Rapotec rekao kako je tijekom vlastitih puto­vanja među Srbima i Hrvatima utvrdio da je Stepinac bio vjerodostojan u pogledu svojih dobrih djela; zaista, nadbiskup je spasio tisuće života, uključujući veliki broj Židova. Osigurao je hranu i medicinsku pomoć za progonjene, skrivao ih i štitio na druge načine.[32] Za jedan blagdan na zagrebačkome glavnom trgu, Rapotec je osobno čuo kako je nadbiskup održao »oštru tiradu« protiv zvjerstava koja su počinili ustaše.

Unatoč tomu što je Stepinac odbio ponudu Vatikana da se skloni, pokušao je proširiti glas o zvjerstvima u Hrvatskoj i svojim naporima da ublaži patnje potlačenih. Tako je na nadbiskupov zahtjev monsinjor Augustin Juretić otišao iz NDH u Švicarsku u rujnu 1942. godine. U lipnju 1943. pribavio je primjerke izlaganja na francuskom na 15 stranica »Katolički episkopat u Hrvatskoj« koordinatoru za informiranje u američkom Uredu za strateške službe (U.S. Office of Strategic Services – OSS) kao i drugim saveznicima. U Juretićevu je izvješću stajalo da je Katolički list postao glasilo ustaške vlasti, te da više nije glas Crkve. Novi su urednici često iskrivljavali Stepinčeve riječi pa čak i kritizirali papinske enciklike i proglase kad je to bilo njima u korist.[33] Tog je prosinca Juretić OSS-u proslijedio druge materijale, s namjerom da dođe do Allena Dullesa, tadašnjega šefa operacija.[34] Po svemu sudeći Juretić je vjerovao kako će Dulles znati kakvo je stanje u NDH i zaštititi ugled nadbiskupa Stepinca zbog njegova visokoga moralnog ugleda, unatoč zlobnim i pogrešnim optužbama na njegov račun. Nije poznato jesu li te Juretićeve informacije OSS uopće zanimale.

Bilo kako bilo, trebalo je Stepincu suditi da bi se ljude širom svijeta uvjerilo kako je on nevin i kako nije surađivao s okupatorom.

Juretićeva misija za Stepinca barem je djelomično bila projekt odnosa s javnošću. Uzrok toga bila je slika o Katoličkoj crkvi koja je dopirala u vanjski svijet. Primjerice, 5. kolovoza 1944., američko veleposlanstvo u Kairu poslalo je State Departmentu povjerljivu avionsku depešu, »O politici Katoličke crkve u Jugoslaviji«. U njoj je stajalo: »Crkvu se optužuje za suradnju s neprijateljem, za prisiljavanje Srba na obraćenje na katolicizam na način inkvizicije, za pasivno držanje prema žrtvama terora, te za to da nije trubila budnice u znak prosvjeda protiv tog nasilja.« Tako je moć Juretićeve poruke potkopala stvarnost tako da su – unatoč njihovim najboljim naporima da ublaže patnje – Stepinac i drugo svećenstvo mogli tvrditi tek ograničeni uspjeh. Na taj način Stepinčevo iskustvo ilustrira zapažanje Raula Hilberga, povjesničara koji se bavio holokaustom, da su crkve, nekoć moćne institucije u Europi, najdublju točku svog utjecaja dostigle tijekom Drugoga svjetskog rata, nesposobne da održe svoju neovisnost naspram političkog poretka.[35] Te ogromne razlike moći odražavaju se u Stepinčevim pismima upućenima Paveliću, kao u ovome koje citira Juretić:

Poglavniče,

Siguran sam da ovakve nepravedne mjere ne dolaze od Vas, nego od ne­odgovornih osoba koje vodi strast i osobna pohlepa. Ali ako se ovdje radi o miješanju strane sile [nacista] u naš unutarnji i politički život, ne bojim se ako moj glas i moj prosvjed dođu čak i do vođa te sile, ma što ona bila, kad se radi o obrani najtemeljitijih prava ljudi… No ta sreća i blagostanje ovise o našem poštivanju prirodnih i pozitivnih zakona Boga, o poštivanju tog zakona od strane vlasti države kao i naroda.[36]

Ostale dijelove pronađite ovdje

[1] Opće informacije o Stepincu tijekom rata i o poslijeratnoj kontroverzi mogu se naći u ovim knjigama: Ivo i Slavko GOLDSTEIN, Holokaust u Zagrebu, Novi liber i Židovska općina Zagreb, Zagreb, 2001., str. 559-578; Jure KRIŠTO, Sukob simbola. Politika, vjere i ideologije u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2001.; Michael PHAYER, The Catholic Church and the Holocaust, 1930-1965, Indiana University Press, Bloomington i Indianapolis, 2000., str. 31-40; Stella ALEXANDER, The Triple Myth: A Life of Archbishop Stepinac, East European Monographs, Boulder, CO, 1987.; Menachem SHELAH, »Christian Confrontations with the Holocaust: The Catholic Church in Croatia, the Vatican and the Murder of the Croatian Jews«, Holocaust and Genocide Studies 4, br. 3, 1989., str. 323-339; Aleksa BENIGAR, Alojzije Stepinac: Hrvatski kardinal, Zajednica izdanja »Ranje­ni labud«, Rim, 1974.; Jonathan STEINBERG, Ali or Nothing: The Axis aml the Holocaust, 1941-1943, Rudedge Taylor and Francis, New York, 1990.; Martin Mark BIONDICH, »Religion and Nation in Wartime Croatia: Reflections on the Ustaša Роlicy of Forced Religious Conversions, 1941-1942«, The Slavonic and East European Review 83, br. 1, 2005., str. 71-116; Stan GRANIC, »Representations of the Other: The Ustaše and the Demonization of the Croats«, Journal of Croatian Studies, br. 34, 1998., str. 3-56; Ronald J. RYCHLAK, Hitler, the War, and the Pope, Genesis Press, Columbus, MO, 2000.; Richard PATTEE, The Case of Cardinal Aloysius Stepinac, The Bruce Publishing Company, Milwaukee, 1953.; Vladimir DEDIJER, The Yugoslav Auschwitz and the Vatican, Prometheus Books, Buffalo, NY, 1992.

[2] Alexander DJILAS, The Contested Country: Yugoslav Unity and Communist Revolution, 1919-1953, Harvard University Press, Cambridge, MA, 1991., str. 92.

[3] Patricia A. KLUCK, »Yugoslavia: A Country Study«, Government Printing Offi­ce, Department of the Army, Washington, DC, 1982., 2E poglavlje, Religion.

[4] Alojzije STEPINAC, Prepoznat ćete ih po njihovim plodovima, pretisak, Chicago, 1980.

[5] Jakov BLAZEVIC, Mač a ne mir: Za pravnu sigurnost građana, Mladost, Zagreb, 1980., str. 161. Blažević je bio glavni tužitelj u procesu protiv Stepinca.

[6] Jasper RIDLEY, Tito: Biografija, Prometej, Zagreb, 2000., str. 302.

[7] Fikreta JELIĆ-BUTIĆ, »Uloga Katoličke crkve«, Ustaše i NDH, 1941-1945, Sve­učilišna naklada Liber, Zagreb, 1977.

[8] Neil BARNETT, Tito, Haus Publishing, London, 2006., str. 79.

[9] Anthony H. O’BRIEN, Archbishop Stepinac: The Man and His Case, The Newman Bookshop, Westminster, MD, 1947., str. 5.

[10] Miroslav AKMADŽA, »The Position of the Catholic Church in Croatia, 1945- 1970«, Review of Croatian Histotj 2, br. 1, 2006., str. 96.

[11] NARA, RG 59, mikrofilm, 860H.00/11-2746, 10.

[12] »The Silent Voice,« Time, 22. veljače 1960.

[13] NARA, (National Archive II), RG 59 [U.S. State Dept.], serija dosjea br. 62 D33, Legal Adviser Relating to War Crimes, kutija 33, (mjesto 250/49/25/7), 12-13.

[14] HDA, dosje Hans Helm, kutija 33, str. 5-7, knjiga XIII. U istom se izvoru nalaze druga pisma koja govore o Stepinčevim čvrstim kontaktima s partizanima.

[15] HDA, dosje Hans Helm, kutija 33, str. 5-7, knjiga XIII, 17-34.

[16] Jonathan STEINBERG, Ali orNothing: The Axis and the Holocaust, 1941-1943, Rudedge Taylor and Francis, New York, 1990., str. 80. Tisuće izbjeglica koji su bježali iz nacističke Njemačke i Austrije počeli su 1936. dolaziti u Jugoslaviju. Vidjevši njihovu patnju Stepinac je napisao pismo župljanima moleći za materijalnu pomoć za Zidove i druge izbjeglice.

[17] Josip Kolanović, (izvor): HDA, Rim, ASAE, AG Croazia 35.

[18] NARA, RG. 59, mikrofilm 860H.404/79, telegram br. 7382, 23. studenog 1943. Vidi i RG 59 [State Dept.] serija dosjea br. 61 D33, Legal Adviser Relating to War Crimes, kutija 33, mjesto: 250/49/25/7, 14. Vidi i: PHAYER, The Catholic Church, str. 38.

[19] Hans Helm je 11. listopada 1943. obavijestio svoje nadređene u Berlinu o novom i otvorenom raskolu između ustaškog režima i nadbiskupa Stepinca. HDA, dosje Hans Helm, kutija 33, str. 5, knjiga XIII.

[20] NARA, mikrofilm 860H.40416/59, prilog br. 181, iz američkog veleposlanstva, Kairo, 5. kolovoza 1944., o politici Katoličke crkve u Jugoslaviji, naslovnica.

[21] NARA, mikrofilm 860H.40416/79, prilog br. 181. Svjedočanstvo je dobiveno od J. Jukića, bivšeg podtajnika za vanjske poslove u jugoslavenskoj vladi.

[22] Taj je katolički tjednik preuzela vlada kad je Pavelić došao na vlast. Engleski prijevod vidi u: PATTEE, The Case of Cardinal Aloysius Stepinac, str. 258-260.

[23] PHAYER, The Catholic Church, str. 35. Kako ne spominje Rapoteca, mora da je tu informacija dobio iz nekog drugog izvora.

[24] Steven K. PAVLOWITCH, Unconventioml Perceptions of Yugoslavia, 1940- 1945, Columbia University Press, New York, 1985. ALEXANDER, The Triple Myth, str. 92-93. Pavlowitch je nakon rata osobno razgovarao s Rapotecom.

[25] GODA, »The Ustaše«, str. 206. Stepinčevo razočaranje bilo je razumljivo. Diplomatska izvješća pokazuju da je u rujnu 1942., na inzistiranje nadbiskupa Stepinca, Augustin Juretić, hrvatski svećenik otišao iz NDH i naselio se u Švicarskoj. Preko vatikanske pošte, Stepinac je obavještavao Juretića o svom radu u korist žrtava.

[26] ALEXANDER, The Triple Myth, str. 102.

[27] NARA, RG 59 [U.S. State Dept.], serija dosjea br. 61 D33, Legal Adviser Relating to War Crimes, kutija 33, mjesto: 250/49/25/7, 3.

[28] NARA, svitak mikrofilma 25, 860H.404/79, prilog 181, str. 2. Vidi i: PHAYER,

The Catholic  Church, str. 38. Stepinac je snažno inzistirao kod svojih svećenika da se u sukobu ne opredjeljuju ni za jednu stranu.

[29] NARA, RG 59 [State Dept.], serija dosjea br. 61 D33, Legal Adviser Relating to War Crimes, kutija 33, mjesto: 250/49/25/7, 15.

[30] GODA, »The Ustaše,« str. 207.

[31] NARA (National Archirves II) RG 59 [U. S. State Dept.], serija dosjea br. 62 D33, Legal Adviser Relating to War Crimes, kutija 33, (mjesto 250/49/25/7), str. 12–13.

[32] NARA, mikrofilm 860H.404/79, telegram br. 7382, 23., prilog depeši br. 181 iz američkog veleposlanstva u Kairu, 5. kolovoza 1944., o politici Katoličke crkve u [Hrvatskoj] Jugoslaviji.

[33] ALEXANDER, The Triple Myth, str. 82. O kritici papinskih proglasa, vidi »The Catholic Episcopate,« str. 8-10. Vidi i: GODA, »The Ustaše«, str. 207.

[34] NARA, RG 226, natuknica 210, kutija 94, 974345.

[35] Raul HILBERG, Perpretrators, Victims, Bystanders: the Jewish Catastrophe, 1933-1945, Harper Perennial edition, New York, 1993., str. 260.

[36] PATTEE, Th e Case of Cardinal Aloysius Stepinac, str. 311. Vidi i izvješće Kaschea, mikr., T-120, svitak 5787.Frs. H302, str. 156–157.