Ćaća je rekao tihim glasom, a mojsijevskom mudrošću kao da upravo dijeli more – “Evo, to je taj put, idi samo mirno i ravno, i sve će biti u redu.” A ja, ja sam se okrenula osorno oko svoje osi, i s velikim nožnim palcem poput nekog kompasa zapikirala sasvim drugi smjer. Strm, sjeban, krševit, s bezbroj litica i ponora, ali i najljepših mjesta koja oduzimaju dah i čekaju te poslije svih suza i nemira da u njima odmoriš oči.
Pri svemu, uvijek isti poredak – ide mi budalasto, hipersenzibilno srce na čelu lude kolone ko neki general, zatim ovaj jezik od koprive, pa deset metara iza takozvani mozak. Nimalo pragmatično, znam. Oni sa životima ko norveška apoteka, kalkulanti koji pola sata filozofski razlučuju hoće li colu ili pepsi, grozničavi arhitekti svakog trenutka svog svijeta koji mora biti po sterilnom pe-es-u, sada negdje kolutaju očima. Jebe mi se.
Isti način vrijedio je i za odabir dosadašnjih mi poslova. Glavom u zid. I uvijek se potrefilo baš taman. Pred prvi maj nebo miriše na sve moje bivše kolege, ljude danas rasute po raznim firmama ili biroima, one osmijehe koji su punili snagom moja jutra, umorna lica koja su spajala kraj s krajem da svojoj djeci osiguraju donekle sretan život u nesretnoj zemlji, junačine koji su se borili s bolestima, uvredama, omalovažavanjima i neisplaćenim plaćama u idiotskom svijetu moderne, neobrazovane tajkunerije.
Martina Mlinarević Sopta
Moj prvi maj je teta Anka i njezinih brdo savjeta za ženske. Od kuhanja do vaginalnog iscjetka. Deset načina kako ubiti/utopiti/zadaviti svekrvu. Njen topli zagrljaj kad ti neizdrživo fali mama, jer se baš tada nebo i zemlja spoje u jedno veliko sranje. Teta Anka, baš kao i teta Radmila, bile su moje matere za „po poslu“. Koje su te znale nagrditi, nazvati kozom, reći da ličiš na ništa kad stvarno ličiš na ništa, poljubiti u čelenku, isplakati s tobom dušu. Anka je bila žena zmaj što je radila strpljivo za kredite svoje djece, dolazila na smjenu i bolesna i tužna i rastresena, ali sve to bi skrila u svojim vrijednim rukama i ništa osim poštenja vidio nisi. Trpjela bi često neumjesne seksističke komentare pijanih levata oko stolova kojima bi konobarila, no i dalje bi radila gordo i ponosno, snagom pet nabildanih muškaraca.
Moj prvi maj je Matan, generacija mog ćaće, hladnokrvni brko koji je mrzio čitav svijet, ali ja sam ga takvog voljela punim i ljubav mi je bila uzvraćena skroz. Ulazio bi u prostoriju naoružan mrgudnošću kao dinamitom kojim se brani od ljudi, ali oči pune dobrodušnosti bi ga uvijek izdale. I na kraju nisi vidio ništa osim brkova što se tresuckaju smijehom ko u SuperMarija iz igrice. Brinuo je za svoje kćerke više od ičega, sanjao je neki bolji život za njih, svakim žuljem na ruci se trudio da završe fakultete i volio ih istinskom ljubavi netipičnom za patrijarhalne krajeve. Jedna se zvala kao ja, možda sam zato u njegovoj duši imala beskamatni kredit prijateljstva.
Moj prvi maj je čika Muris, dobri div bosanski koji je preživio najgore ratne scenarije, gubitak najbližih iz obitelji i uvijek imao volje za onaj osmijeh s rupicom u obrazu, ko kad kliker uvaljaš u ropu. Radili smo u istoj firmi, a na dva kraja zemlje, svako jutro bih počinjala s pozivom njemu, jer bi mi dan i na neviđeno poprimio čudesne boje. Samo od tog glasa. Dok prepričavamo snove jedno drugome i zajebajemo se naštesrce. Muris, nikad dovoljno respektiran, a čovjek koji zna bolje od kompjutora stanje skladišta. I kad smo na putu bilo gdje u svijetu, on bi znao telepatski koliko se robe proda u BIH. Onomad kad sam zadnji put došla na taj posao, prvi je saznao za moj odlazak.Tih deset minuta u telefonskim relacijama HT-BHT operatera ostati će zauvijek zabilježeno kao deset minuta suhih i grčevitih suza, u jedinom razgovoru bez glasa između Hercegovine i Bosne.
Moj prvi maj je Ika, crnomanjasti majušni vozač viljuškara pred penzijom, za kojeg mi je kapitalistička uprava tog seljakluka od firme rekla jednom da on nije moj „nivo“ za društvo, kad su nas prvi put vidjeli da zajedno ukidamo od smijeha pokraj kutija u skladištu. Zabijte si nivo u guzicu. Jer tu, pokraj tih kutija, najbolji vicevi ikada. “Idu Rus, Englez, i još jedan, koji ono, đava ga odnija…” A viljuškar njegov crveni, kao iz crtanog, zadnje što sam vidjela prije nego sam zauvijek zatvorila vrata tog segmenta mog života, dok je trubeći pokušao nadjačati moje drhtaje, koji su mi se konačno slomili na vratu nekoliko kilometara dalje od firme.
Ono kad sam parkirala uz cestu jer nisam mogla više voziti od plakanja kao od najgoreg pljuska. Samo što nije bilo tih brisača koji bi tada mogli pomoći vjetrobranskom staklu u mojim plućima. Toliko su mi svi ušli pod kožu. Zauvijek će ostati ona felinijevska scena kad smo planirali feštu za moj rođendan, pa smo je u zadnji tren morali odgoditi za nekoliko dana jer mi je iznenada umrla neka daljnja, stara strina. U tren oka nastao je najbolji haiku kojeg smo smislili daveć’ se tortom: „Rođendan je, umrla mi strina, pička joj materina.“
Moj prvi maj nisu roštilji niti putovanja. U ublehaškoj zemlji bogatih političara i ucjenjene sirotinje koja godinama unatrag uopće ne zna šta su to prvomajski prosvjedi radnika, moj prvi maj su svi oni ljudi koji su me naučili kako biti radnik. Kako se boriti uzdignuta čela. Oni u kojima sam, svima ponaosob, u vrijeme kad nisam htjela slušati vlastitog ćaću, nepogrešivo pronašla komadiće svog ćaće i matere. Lekcije koje ću zauvijek pamtiti. Ljudskost koju nije poželjno imati u ovom sustavu goniča robova, gdje se na poslovima gazi po leševima da bi se stiglo do cilja. Ako posao uopće imaš.
Uvijek sam imala mnogo falingi. Između ostalog nikad se nisam mogla identificirati s poslom kojeg obavljam, nego s osobama koje na tom poslu upoznajem. Za pare mi se fućkalo, a teško sam se i neizlječivo uvijek zaljubljivala u ljude. Možda me zato toliko boli kad se tim i drugim ljudima događaju sranja. Nepravde. Kad ih se šikanira ili degradira. Kad čekaju plaću koja ne stiže i mirovinu koju su silno i vrijedno zaslužili. Kad ne mogu bolesnom djetetu financirati liječenje. Uspješnom djetetu naći posao bez klečanja na kukuruzu od političkih štela.
Voljela bih i ja da se probudim jedno jutro i da me više ne dira, da mi sve bude ravno ko prazan štrik, da raspalim po cajki, da zavrtim ćevap na roštilju i ožegnem selfie, da me ne brinu postratni lopovi i gnjide.
Ali ne mogu. Radi onih očiju što su me jednom prigrlili ko svoju, od svog srca izraslu. Oni su crveni karanfil moje borbe i vječnog nemirenja.
Sretan Prvi maj, radnička klaso sjebane zemlje
wpDiscuz