Srbe i Hrvate usporedio je s dva bodljikava praseta, a njegov bi izbor bio kao onaj pape Franje

Srbe i Hrvate usporedio je s dva bodljikava praseta, a njegov bi izbor bio kao onaj pape Franje – Hrvatski Medijski Servis

Zagrebački profesor Hrvoje Klasić nekoliko dana prije izbora novog patrijarha Srpske pravoslavne crkve “predvidio” je rasplet i otkrio kakav je tadašnji vladika, a današnji patrijarh SPC-a Porfirije u privatnom životu.

Piše: Hrvoje Klasić, Net.hr

Upoznao sam ga na proslavi pravoslavnog Božića koju svake godine organizira Srpsko narodno vijeće i koje je s vremenom postalo “place to be” za brojne hrvatske političare, intelektualce, glumce, pjevače… Stajao je na pozornici pokraj tadašnjeg (i današnjeg) hrvatskog premijera. I dok je Plenković svim silama nastojao zadržati što ozbiljniji izraz lica i ne pokazati niti jednu emociju, on je ostavljao potpuno drugačiji dojam. Iako obučen sav u crno, s crnom kapom na glavi i dugom prosijedom bradom njegove oči su govorile da se radi o vedroj, opuštenoj i srdačnoj osobi. Razlika je bila vidljiva i u održanim govorima.

Za razliku od Plenkovića koji se prisjetio “pravednog obrambenog rata” i “žrtava velikosrpske Miloševićeve politike” naglasak njegova govora bio je na ljubavi i zajedništvu kao “jedinom ispravnom načinu življenja”. Mene je posebno dojmilo kada je odnos Hrvata i Srba stavio u kontekst Schopenhauerove priče o dva bodljikava praseta koja moraju biti dovoljno blizu da im bude toplo, ali istovremeno i dovoljno daleko da se međusobno ne izbodu. A, kako je naglasio, poanta suživota je upravo u pronalaženju te idealne udaljenosti koja će spriječiti da jedni drugima možemo nauditi, ali i omogućiti da jedni drugima i dalje možemo biti od pomoći.

Njegovo svjetovno ime je Prvoslav, a monaško Porfirije. On je pravoslavni svećenik i mitropolit zagrebačko-ljubljanski. U sljedećih nekoliko godina nakon spomenutog upoznavanja mogu se pohvaliti da sam s Porfirijem postao prijatelj. Zajedno pijemo kave u centru Zagreba i pričamo o aktualnim društvenim problemima, ali i svevremenskim temama koje opterećuju ljudski rod poput mržnje i suradnje, sukoba i solidarnosti, laži i istine. Porfirije je i veliki audiofil, sluša isključivo ploče pa našim razgovorima u njegovu stanu zvučna kulisa često budu albumi Milesa Davisa, Erica Claptona ili Bijelog dugmeta.

S Porfirijem je razgovor ugodan. Iako dolazimo iz dvaju različitih svjetova uvijek se dobro razumijemo, a ponajviše od svega uvažavamo. Nije isključiv niti tašt. Ne misli da je uvijek u pravu i uvijek ima volje i vremena poslušati mišljenja koja se razlikuju od njegova. Uostalom, prije više godina pokrenuo je u Zagrebu intelektualni kružok u kojem sudjeluju intelektualci različitih političkih uvjerenja i svjetonazora, vjernici i nevjernici, Hrvati i Srbi, oni liberalnih, ali i konzervativnih pogleda na život. U više navrata sam svjedočio kolike je poznate i ugledne pojedince iz svijeta politike, glazbe i filma rado primao kao svoje goste.

Nisu oni dolazili s namjerom da ih on prosvijetli ili otkrije tajne svemira nego prije svega kako bi bili u društvu dobrog čovjeka koji zrači pozitivnom energijom. Svakodnevnim kontaktima i odličnom suradnjom s političarima, ljudima na poziciji moći, ali i “običnim” građanima Porfirije je učinio ogroman iskorak u popravljanju hrvatsko – srpskih odnosa. Ali je uspio i u još nečemu. Svojim ležernim šetnjama po centru grada u mantiji, neobaveznim ćaskanjem sa slučajnim prolaznicima i bezrezervnom podrškom koju, kao npr. u slučaju nedavnih potresa, upućuje svim unesrećenim ljudima bez obzira na vjeru i naciju, uspio je normalizirati odnos prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi i bitno popraviti njezin imidž u hrvatskom društvu. A svi koji prate situaciju u Hrvatskoj u posljednjih trideset godina znaju da to nije bilo nimalo jednostavno.

Neposredan povod pisanju ovog teksta su izbori za patrijarha Srpske pravoslavne crkve (SPC) koji će se održati u četvrtak, 18. veljače 2021. u Beogradu. Između tridesetak episkopa koji mogu biti izabrani za vjerskog poglavara naš Porfirije kotira kao jedan od najvećih favorita. Što ustvari i ne znači puno jer od trojice kandidata koji uđu u uži izbor patrijarh će biti izabran ždrijebom, tj. izvlačenjem imena iz koverte.

Što bi Porfirijev izbor značio za SPC?

Možda ću zvučati pretenciozno, ali usporedio bih ga s izborom argentinskog biskupa Jorge Bergoglia za poglavara Katoličke crkve. Uz već spomenute ljudske kvalitete mislim da bi promjene koje bi Porfirije zagovarao velikim dijelom bile uvjetovane upravo njegovim boravkom u Hrvatskoj. Odnosno činjenicom da, za razliku od većine svojih kolega, on već godinama živi i radi u sredini u kojoj pripada nacionalnoj i vjerskoj manjini. A “manjinska” perspektiva bolje od ičega može izoštriti osjećaj za pravdu, i pomoći u boljem razumijevanju drugih i različitih. Dakle, radi se o svemu onom s čime se dobar dio pravoslavnih svećenika koji žive u Srbiji ili Bosni i Hercegovini teško može poistovjetiti. I svemu onom što svaku zajednicu i organizaciju čini još kvalitetnijom.

Što bi Porfirijev izbor značio za Hrvatsku? Bez svake sumnje našu bi sredinu (fizički) napustio velik čovjek, intelektualac, humanist i vjernik. Netko tko je gradio mostove bez obzira na dubinu i širinu rijeke, tko je otvarao vrata svima, a ni pred kime podizao zidove, tko je vlastitim primjerom dokazivao da za razgovor nikad nije prekasno, a da je za sukob uvijek prerano. Netko tko je postavio standarde u međuljudskim odnosima utemeljene isključivo na kršćanskim vrijednostima, a ne uvjetovane nacionalnim, rasnim, klasnim ili (dnevno)političkim motivima. S druge strane, njegovim odlaskom Hrvatska bi u Srbiji dobila iskrenog “ambasadora dobre volje”. Nekoga tko bi s nove i još utjecajnije pozicije nastavio razvijati dobrosusjedske odnose dvaju naroda između kojih se već dugo ne vodi rat, ali među kojima nikako da zavlada mir.

A što bi Porfirijev izbor za patrijarha značio za mene osobno? Ostao bih bez jednog dobrog prijatelja u Zagrebu. I dobio još jednog dobrog prijatelja u Beogradu./HMS/