SPRIJEČEN JE POČETAK 3. SVJETSKOG RATA! Europa zabila nož u leđa Americi: Došlo je do oštrog zaokreta, sila moćnija i od Rusije stupa na scena

Upravo je o njemu primarno i riječ pri spomenu opasnih događaja. Tako je, u noćnim satima, između 15. i 16. studenoga došlo do prvog velikog vojnog incidenta koji je ozbiljno priprijetio neposrednim vojnim sukobom Rusije i Zapada. Strasti su se na kraju smirile, ali stanje je bilo uistinu uzavrelo.

Riječ je o padu vojne rakete na poljski teritorij – preciznije, na selo nedaleko od granice s Ukrajinom – koja je pritom ubila dvije osobe.

U sadašnjoj zatrovanoj i naelektriziranoj atmosferi između Rusije i Zapada, kada su živci sve tanji, zadržati hladnu glavu političarima i medijima postaje sve teže. I baš se to nije dogodilo u ovom slučaju te je moglo imati kobne posljedice.

Odmah nakon objave vijesti o padu rakete počela je duga, vruća noć. Poljski predsjednik Andrzej Duda obavio je telefonski razgovor s ukrajinskim predsjednikom Zelenskim, nazvao glavnog tajnika NATO-saveza Stoltenberga, zatražio žurno aktiviranje članka koji se odnosi na okolnosti postojanja ugroze napada na neku od članica itd. Na noge se digao Pentagon, a mediji su, gotovo orkestrirano, počeli prenositi ekskluzivnu vijest o ruskom raketnom napadu na članicu NATO-saveza. U tome su prednjačili britanski mediji, a uskoro su im se priključili i američki, što je bio jasan znak i za sve ostale da prihvate zadani narativ – pa se spirala straha i panike opasno zavrtjela.

Nespretna konstrukcija

Službena Varšava se postavila krajnje neprofesionalno i neodgovorno s obzirom na moguće implikacije incidenta. Nije čekala ni preliminarna izvješća o pokrenutoj istrazi onoga što se dogodilo, s obzirom na to da se predsjednik Duda nekritički priklonio izjavi Zelenskog kako je riječ o ruskom raketnom napadu na Poljsku i kako NATO-savez mora vojno djelovati i spriječiti “napade terorističke države” na svoje članice.

Stanje se primirilo tek drugo jutro, nakon izjave američkog predsjednika Joea Bidena s Balija, sa summita G 20, kada je rekao kako najvjerojatnije nije riječ o ruskom napadu, nego o ukrajinskoj raketi – ispaljenoj greškom tamošnje protuzračne obrane.

Mediji su odmah utihnuli, kao po dirigentskoj palici, da bi uskoro i potpuno “promijenili ploču” i “dekriminalizirali” Rusiju.

Ali kako je za pogibiju dvojice Poljaka teško optužiti zemlju koja se brani u ratu za slobodu, makar to bilo i nehotice, ostao je narativ o ruskoj krivnji za tragediju kao najprihvatljiviji. Sve se svelo na sljedeću konstataciju zapadnih političara: da Rusija nije napala Ukrajinu, to se ne bi dogodilo.

Naravno, ovakva konstrukcija ne postoji u pravu kada je riječ o skidanju nečije odgovornosti po bilo čemu, jer bi u suprotnom dovela do kaosa. Tako bi, na primjer, netko mogao reći kako ni Hitler nije kriv za Drugi svjetski rat, jer da nije bilo nepravde iz Versajskog ugovora iz 1918., ne bi do tog rata ni došlo, a onda ni do holokausta i čega sve ne. Naravno, ovo je radikalna usporedba koja nema veze sa sadašnjim tragičnim ukrajinskim stanjem, već samo s opasnim igrama riječi u politikantske svrhe.

Međutim, koga danas još briga za pravo i pravdu, važno je samo da je spriječen Treći svjetski rat. Jer upravo je to bilo “u optjecaju” s “poljskom raketnom krizom”, kako sam je nedavno nazvao u jednom od svojih komentara aludirajući na puno poznatiju i opasniju “kubansku raketnu krizu” s početka 60-ih godina prošlog stoljeća.

Ključna pitanja

O incidentu u Poljskoj neugodna pitanja odmah je počela postavljati i poljska javnost. Kako to da poljski protuzračni i proturaketni sustavi nisu uočili raketu za koju se ispostavilo da je iz zastarjelog sustava PZO sovjetske proizvodnje S-300? Kako to da nisu djelovali američki PRO sustavi Patriot kojima Poljska raspolaže? Neugodnu spoznaju mogla je samo pojačati izjava predsjednika Dude da Patrioti čuvaju samo ključne objekte zemlje i da je poljski teritorij velik, a sustavi PRO skupi. Sve je dodatno uznemirila činjenica da je susjedna Bjelorusija već prije objavila smjer, odnosno putanju sporne rakete pale na Poljsku, koju su zabilježili njezini sustavi PRO.
Malo tko dvoji da nakon ovoga neće na vrata poljskog ministarstva obrane zakucati proizvođači skupog oružja. Jer ako zli neprijatelj nije djelovao sada, ne znači da neće uskoro.
Gledano iz kuta tko ima koristi od “poljske raketne krize”, nameću se tri odgovora.

Sjedinjene Države, koje sad mogu bez problema nastaviti jačati utjecaj u Europi, gdje su se među europskim saveznicima pojavile sve otvorenije pukotine u pogledu načina rješavanja ukrajinskog rata. Washington, tko zna koji put, sada još uvjerljivije može reći “mi smo jedini koji vam možemo pružiti zaštitu od zlih i nepredvidljivih Rusa”, a ne nikakva europska vojska i sl.

Rusija, kojoj ovaj incident ide u prilog utoliko što jača svijest i na zapadu o opasnosti nekontrolirane eskalacije ukrajinskog rata i “bespogovornog slušanja Zelenskog” koji, kako Moskva tvrdi, već dulje vrijeme “gura NATO u rat s Rusijom” jer se ne želi protiv nje boriti sam. Za razliku od Zelenskog, Moskva već dugo smatra da se u Ukrajini cijeli Zapad bori protiv Rusije i to naziva činjenicom, tvrdeći kako su sve ruske “crvene crte” odavno prijeđene. Dakle, ako Zapad već ignorira upozorenja ruskog političkog vrha, incident u Poljskoj sigurno ne može jer je ta zemlja članica NATO-saveza.

Ukrajina, stiješnjena između sebičnih geopolitičkih interesa velikih, sve je više svjesna da se sama na terenu mora boriti za svoju slobodu, ali i da, bez obzira na golemu, prije svega američku vojnu i financijsku pomoć – to neće moći još dugo. Dolazi zima, energetski sustav zemlje je pred kolapsom, nestaje struje, vode i grijanja, nedostaje benzina. Kijev je svjestan kako sve to može uzdrmati visoki moral Ukrajinaca u ovoj pravednoj borbi. Zato ne iznenađuje da je Zelenski do kraja inzistirao upravo na ruskom tragu o “poljskoj raketnoj krizi”, čak i onda kada su to već odbacili svi zapadni čelnici, NATO-savez i mediji.

Povratak recesiji

Da je stanje u Ukrajini i za vladu u Kijevu krajnje teško, svjedoči i tekst američkog The Washington Posta od 15. studenoga, autorice Katrine vanden Heuvel. “Napredovanje Kijeva na bojnom polju imalo je užasnu cijenu. U potpunosti ovisnima o zapadnoj pomoći, ukrajinskim snagama nedostaje vojnika, oružja, zračne potpore i topništva. Milijuni Ukrajinaca postali su raseljene osobe.

Rusija je razbila ukrajinsku električnu mrežu i izazvala velike nestanke struje u utorak svojim najtežim raketnim napadom na Ukrajinu dosad. Oslobođenom Hersonu, kao i većem dijelu zemlje, prijeti ‘humanitarna katastrofa’. I dok Putin mobilizira više trupa, malo je vjerojatno da će Rusija biti istjerana iz većeg dijela ruskog govornog istoka, a kamoli s Krima.”

Autorica dalje kaže kako zapadna pomoć Ukrajini nije neograničena. “Sankcije nametnute Rusiji pridonijele su onomu što sada izgleda kao teška recesija u Europi. Gnjevne demonstracije diljem kontinenta zbog rasta troškova života dokaz su rastućeg narodnog protivljenja. Kod kuće u SAD-u predsjednik Biden dosad je uživao dvostranačku potporu, ali budući predsjedavajući Zastupničkog doma Kevin McCarthy već je ispalio početni hitac. Upozorio je da Ukrajina neće dobiti ‘carte blanche’ za pomoć”, kaže se u članku.

“Bijela kuća i dalje oprezno otvara vrata pregovorima, iako to javno na sve načine demantira”, stoji dalje u tekstu WP-a. “Bidenova administracija organizirala je niz pažljivo orkestriranih curenja informacija. Među njima su izvješća da su rasprave s Rusima o uporabi nuklearnog oružja ‘smanjile intenzitet’, da je Bijela kuća ohrabrila ukrajinske čelnike da ‘signaliziraju otvorenost’ za razgovore, da je Bidenov savjetnik za nacionalnu sigurnost Sullivan bio uključen u povjerljivi razgovor s Putinovim suradnicima o Ukrajini…

Bidenova administracija hoda po žici. S jedne strane, ona ne želi potkopati ukrajinski otpor, savezničko jedinstvo i domaću potporu. Međutim, interesi Zapada jasno su drugačiji od interesa Ukrajinaca. U čisto vojnim pitanjima, jedinstvo NATO-a temeljilo se na određenim ograničenjima: ne raspoređivanju trupa na bojno polje i oprezu vezanom uz to kakvo se oružje šalje Ukrajini. Interesi Zapada i Kijeva razilaze se i u pogledu pregovora s Rusima. S obzirom na užasnu štetu nanesenu njegovoj zemlji, Zelenskom će svaki kompromis s Rusijom biti odvratan, a teritorijalne ustupke – čak i povratak na stari status quo – teško podnošljiv. Najbolje bi mu bilo uvesti Sjedinjene Države i NATO u vojni sukob kao prave zaraćene strane, ali nijedan od ovih igrača ne želi ići na bojno polje”, navodi se u članku Washington Posta.

Državnik Macron

Na marginama prošlog summita G 20 francuski predsjednik Emmanuel Macron rekao je kako će nakon povratka u domovinu odmah nazvati Vladimira Putina s ciljem poticanja na dijalog. Putin posljednjih mjeseci baš nije želio odgovarati na Macronove telefonske pozive, pri čemu često ponavlja kako ne želi trošiti vrijeme u besplodnim razgovorima s onima koji ionako ni o čemu ne odlučuju. Macron je otišao i korak dalje pa je iz Balija dao prijedlog da Zapad za svoje interese iskoristi posredovanje Kine između Moskve i Kijeva jer Peking može “pritisnuti” Moskvu. Pritom upozorava da je nužno postići sporazum s obzirom, kako je rekao, na početak ruskih velikih vojnih operacija početkom veljače.

Međutim, za rusku “februarsku ofenzivu” još nisu čuli ni ruski mediji pa će biti zanimljivo vidjeti hoće li se oni u tom smislu oglasiti. Dosad nisu.

Kad je riječ o Kini kao posredniku, Macron je potpuno u krivu. Kina je, usprkos pozivanju na mirno rješenje sukoba, u pogledu tog rata otvoreno na strani Rusije, često ponavlja da su američki potezi i ignoriranje ruske zabrinutosti uzrok rata, a i odnosi s Ukrajinom za Kinu su sve lošiji. A kada je jedna zemlja u takvom položaju u odnosu na dvije sukobljene – teško je govoriti o posredovanju.

Dovoljno je podsjetiti i da je Kina nedavno glasala protiv prijedloga rezolucije Opće skupštine UN-a o ruskim isplatama ratne odštete Ukrajini. Ali možda Macron zna nešto više, iako prije mislim da je on dovoljno egocentričan političar da ovakve prijedloge pokreće da bi kod kuće dokazao da je i on važan, da i on odlučuje o važnim svjetskim pitanjima.
A oni koji imaju stvarnu moć u njihovu rješavanju i za što im ne treba bildati ego – svakako su SAD i Rusija.

Kako je izvijestio ruski medij Kommersant, dobro obaviješteni izvori u Washingtonu i Moskvi izjavili su da bi Victoria Nuland mogla posjetiti Rusiju već ove jeseni, a možda i do kraja studenoga. To nije sigurno, ali, kako navodi WP u gore citiranom članku kada kaže da Bijela kuća “orkestrira curenja informacija”, svakako se ne treba isključiti.

Sumnjivo putovanje

Kad je riječ o sugovorniku Victorije Nuland s ruske strane, najvjerojatnije bi to trebali biti zamjenici ruskog ministra vanjskih poslova Sergej Rjabkov i Andrej Rudenko, a moguće i Putinov kurator za ukrajinska pitanja Dmitrij Kozak, navodi ruski medij. Prvi u tom resoru kurira odnose sa SAD-om, a drugi nadzire cijeli postsovjetski prostor.

Bivši američki diplomat koji dobro poznaje Victoriju Nuland, i koji je zamolio da mu se ne spominje ime, izjavio je u razgovoru za Kommersant da će biti dobar znak ako do njezina posjeta Rusiji dođe – u skladu s instalacijom suradnje između dviju zemalja gdje je to moguće, a što su odredili predsjednici Biden i Putin na summitu u Ženevi u lipnju 2021.

Da se možda ne radi o lažnoj informaciji, svjedoči vijest da su se prošlog tjedna u Ankari, posve neočekivano, sastali direktor CIA-e William Burns i čelnik ruske vanjske obavještajne službe Sergej Nariškin. Kako navodi CNN, sastanak je održan na američku inicijativu, a riječ je o naporima SAD-a da “komunicira s Rusijom o upravljanju rizikom” i “posebno nuklearnim rizikom i rizicima za stratešku stabilnost”.

Ali ako je samo to u pitanju, zašto je onda Burns nakon toga otišao u Kijev? Ukrajina nije nuklearna sila. Ili se ipak razgovaralo, možda i dominantno upravo o samoj Ukrajini? Naravno, nagađam. Ali nije li nelogično da se pitanjima nuklearne sigurnosti bave čelnici obavještajnih službi? Tom se problematikom uobičajeno bave stručnjaci iz vojnog vrha i ministarstava obrane, zaduženi za sferu nuklearnog oružja i nuklearnog detanta.

Neovisno o tome što je bila tema razgovora, ipak je najvažnije da su oni održani. Ali samo će vrijeme i konkretna djela pokazati u kojem će se smjeru razvijati američko-ruski odnosi. Ni retorika ni najave posjeta to ne mogu. Iza njih često ostaje samo praznina i neispunjene želje. Djela su uvijek jača od riječi, ma koliko slatke bile.

Združeni Zapad

Oprez u ovom pitanju krajnje je nužan jer razlike u interesima i stavovima o ključnim svjetskim problemima i pokrenutim globalnim procesima između Moskve i Washingtona su goleme i teško premostive.
Golemi ljudski potencijal, snažni gospodarski rast i propulzivnost u vremenu u kojem se ostali svijet suočava sa sve većom krizom samo su dio važnih elemenata koji jugoistočnu Aziju čine privlačnom za ulagače i biznis. A kada je to tako – i politika mora biti blizu. Tj. svi globalni igrači i oni koji nešto žele značiti u svijetu. Ali da bi biznis funkcionirao po planu, nužan preduvjet su sigurnost i stabilnost. Za njih se, slijedom logike, onda moraju i pobrinuti najveći globalni igrači.

Upravo je to, čini se, i bila intencija prošlotjednih zaredalih summita u toj regiji: istočnoazijskog summita u Kambodži, paralelnog summita država članica ASEAN-a do summita članica G 20 na indonezijskom otoku Baliju, čiji značajni dio čine baš azijske države – Kina, Indija, Indonezija, Japan, Južna Koreja, Australija, Saudijska Arabija, kao i euroazijske zemlje Rusija i Turska.

Zapad je nastupao kao jedinstvena sila, združeni front – a druga polovica zemalja zadržala je svoju samostalnost u donošenju odluka. Pritom je posve jasno da će se u onim pitanjima koja su od zajedničkog interesa te druge zemlje vrlo brzo homogenizirati u svoj front ako u vezi s tim pitanjima osjete ugrozu od združenog Zapada.

Na samom summitu svima je vrlo brzo postalo jasno kako od nametanja rješenja neće biti ništa i da je vrijeme hegemonije završilo, a na scenu je nastupio multipolarni svijet.

Niti je Rusija bila izolirana i izbačena iz G 20 niti je Kina pretvorena u “strah i trepet” svojih azijskih susjeda i gospodarskih partnera.

Oštar zaokret

Upravo suprotno, prema pisanjima brojnih svjetskih medija, Kina se prvi put nametnula kao globalni lider, dok je SAD demonstrirao svoju dominaciju i upravljanje tzv. kolektivnim Zapadom.

Neupitno je i kako Biden i Jinping žele stvoriti okvire za snošljivi odnos SAD-a i Kine, spriječiti sigurnosnu eskalaciju i osigurati nastavak gospodarske suradnje u onim pitanjima koja su od obostranog interesa – pri čemu će se nastaviti nesmiljena globalna konkurencija dviju država.

One su sada trgovinski snažno međuovisne i nije im u interesu naglo pokidati sve odnose. Tu je Kina u povoljnijem položaju s obzirom na golemi suficit u robnoj razmjeni, ali joj američko tržište nitko ne može zamijeniti. Osim, možda, upravo njezina domaćeg – čemu se Peking sada i okreće, svjestan rizika od još snažnog američkog globalnog utjecaja.

S druge strane, Biden će nastaviti postavljati prepreke Kini u pogledu suradnje u visokoj tehnologiji – i to je sfera, uz onu vojnu, u kojoj on namjerava Americi osigurati dugoročnu dominaciju. Peking, naravno, želi posve suprotno – svoju dominaciju.

Međutim, Biden u svojoj novoj politici prema Kini koju je pokrenuo ima dva velika problema: republikanci su osvojili Zastupnički dom i činit će sve da radikaliziraju američko-kineske odnose, a ne da ih poboljšavaju s ciljem ograničene suradnje.

Ključne zemlje Europske unije ne namjeravaju se, nakon Rusije, odreći i Kine.

Budući predsjednik Kongresa, republikanac Kevin McCarthy, već je rekao kako neće dopustiti nikakvo približavanje Kini. Štoviše, najavio je, u maniri svoje prethodnice Pelosi, svoj posjet Tajvanu u ljeto iduće godine. Dakle, može se očekivati, kada se to dogodi, nova kineska privremena vojna blokada Tajvana, velike vojne vježbe i sl.

Vrući dani

Republikanci će Bidenove pokušaje pomicanja odnosa s Kinom s mrtve točke na summitu G 20 tumačiti njegovom slabošću pa najavljuju svoj još oštriji smjer prema Pekingu.

Stanje u Washingtonu je takvo: republikanci su preuzeli Zastupnički dom i sprečavat će sve zakonske prijedloge Bijele kuće koji im ne budu odgovarali; odlučivat će o sudbini i iznosima predloženih financijskih sredstava, tako i onih za pomoć Ukrajini; imat će većinu u svim odborima, uključujući i onaj vrlo važan – odbor za istrage i u sklopu toga već najavljuju “vruće” dane za Bidena pokretanjem brojnih neugodnih istraga. S druge strane, demokrati su zadržali Senat pa će moći blokirati sve republikanske vanjskopolitičke prijedloge.

Drugim riječima, Ameriku i Bidena čeka krajnje složeno dvogodišnje razdoblje, u što se, kao dodatni problem za mnoge, opet uključio i Donald Trump, objavivši prošle srijede svoju kandidaturu za predsjedničke izbore 2024.

Odnosom prema Kini EU je zabio nož u leđa Americi

Nedavno je njemački kancelar Olaf Scholz javno obznanio kako Njemačka ne namjerava prekidati poslovnu suradnju s Kinom te se s golemom poslovnom delegacijom iz njemačkog krupnog biznisa uputio u Peking, što je izazvalo nezadovoljstvo i u Washingtonu i u Londonu. Nije nikakva tajna kako oni nastoje Kinu izolirati od EU-a, međutim, i Emmanuel Macron se priključio njemačkom stavu i već najavio svoj dolazak u Peking.
I jedan i drugi vrlo su ljubazno razgovarali s Xijem Jinpingom na summitu u Baliju i time “iskočili” iz smjera “kolektivnog Zapada”.

Ali ni to nije sve. I nova talijanska premijerka Georgia Meloni namjerava put Pekinga. Zanimljivo je reći, iako nema veze s EU-om, da je i japanski premijer Fumio Kishida na summitu vrlo srdačno razgovarao s Jinpingom i da su obje zemlje izrazile želju za nastavkom gospodarske suradnje.

Otvoreni je to izazov Washingtonu i Londonu. Kada su se već morali odreći jeftine i sigurne ruske energije, ključne zemlje EU-a ne žele se odreći i kineskog tržišta. I ne samo njega nego i kineskih proizvoda – puno jeftinijih od drugih, na koja su se europski kupci već odavno naviknuli.

Ključne zemlje EU-a dobro znaju što je u igri: za potpunu odanost SAD-u u pogledu Ukrajine nisu dobile ništa osim inflacije, energetske krize i – što je još opasnije – deindustrijalizacije. Europski biznis se teško nosi s enormno naraslim troškovima i traži utočište u sigurnijim lukama od onih europskih. Pritom Amerikanci donose zakon za borbu protiv inflacije i nude subvencije stranim tvrtkama ako proizvodnju prebace na njihov teritorij, što odvlači europske tvrtke i investitore preko Atlantika. Zato sada ključne velike njemačke industrijske tvrtke, poput Siemensa, BMW-a, Volkswagena, Adidasa i brojnih drugih, i žele zadržati svoju proizvodnju u Kini. Jer ono što dođe u Ameriku, to američko i postaje.

Američke sankcije i carine prema Kini ostaju iste

U troipolsatnom razgovoru između američkog predsjednika Joea Bidena i kineskog vođe Xija Jinpinga, koji je prethodio summitu, dvije su strane pokušale stvoriti određene kanale za nastavak gospodarske suradnje i stavljanja pod nadzor mogućih incidentnih situacija sigurnosnog karaktera. U tom je smislu Biden ponovio da je Tajvan nedjeljivi dio Kine, ali i da je potrebno očuvati njegov dosadašnji status i slobodu plovidbe Tajvanskim tjesnacem.
Međutim, dvije velesile nisu uspjele reaktivirati niz sporazuma o međusobnoj suradnji koje je Kina zamrznula u ljeto ove godine nakon posjeta predsjednice američkog Kongresa Nancy Pelosi Tajvanu niti je Biden ukinuo neke od američkih carinskih barijera ili sankcija koje je uvela i njegova administracija, što je jasan signal njihovih krajnje poremećenih odnosa. Ali u siječnju bi u Peking mogao doći državni tajnik Antony Blinken pa se možda nešto ipak pokrene.

Osim toga, Biden je na medijskoj konferenciji naglasio kako će Zapad nastaviti pratiti stanje ljudskih i manjinskih prava u Kini – dakle sve ono što Peking živcira i čemu se protivi, pritom navodeći kako svaka država bira svoj demokratski model koji joj najviše odgovara prema načinu života i tradicijama i da Zapad nema “monopol na demokraciju”. Upravo je o tome govorio i Xi Jinping na summitu G 20.