Negdje između poroda i onkologije, između prvog plača i prve nade, između žene koja rađa i žene koja ozdravlja – ondje su, u Splitu, zasadili park.
Ne da bi ga gledali, nego da bi ga šutjeli.
Zove se Park života. A zapravo je to prostor koji razdvaja ono što se ne može razdvojiti, i spaja ono što nitko, osim tihih i stamenih ljudi, ne bi ni pokušao spojiti: bolničke hodnike i djetinjstva koja tek dolaze, zračenja i kistove s bojama, medicinu i milostinju. I sve to, kažu, od dobrovoljnih priloga, bez ijedne kune sustavne dobrote, ako takvo što uopće postoji.
Tu, na tom uskom prostoru između boli i radosti, otvorio se predah. Prostor za udah prije nego što se proživi još jedan dan.
Tu su ljudi – oni koji pišu priopćenja i oni koji mole da ih nitko više ne pita ništa – rekli da žele da ovo bude mjesto tišine. I rekli su to naglas, pred kamerama i djecom, i nitko ih nije prekinuo. To je već samo po sebi znak da živimo u čudnom vremenu.
I ideš dalje. Jer možeš. Jer moraš.
Zamišljam Marinu. Ne nosi više maramu. Gura dvoje malih vanzemaljaca u kolicima. Ima tihu pobjedu u očima i dvije riječi na jeziku: „vrijedilo je“.
Zamišljam i onu drugu, s istog mjesta – rukama u krilu, očima u zemlji, još uvijek bez glasa.
Obje danas sjede na istoj klupi. I šute. A sve govore.
Park života, između mjesta gdje počinje život i mjesta gdje se za život grčevito držiš, nije hortikulturni ukras.
On je apsolutna poezija boli i pobjede, izrasla na kamenjaru splitske bolnice.
On je dokaz da ljudi nisu zaboravili kako izgleda solidarnost, i da se najljepše stvari ponekad sade iz tuge.
Zasađen između „čestitamo, dobili ste curicu“ i „čestitamo, ušli se u remisiju“ – ovaj park je živ dokaz da život nema liniju, nego kružni tok.
Tu će neka djevojčica prvi put nacrtati srce kredom.
Tu će neka žena prvi put isplakati dijagnozu.
Tu će neko dijete dotaknuti maslinu i pitati: “Mama, zašto je baš to drvo tu?”
Zato što maslina ne odustaje.
Zato što maslina raste i kad joj ne daš vode.Zato što maslina simbolizira ono što je svaka žena koja je prošla kroz porode i kemoterapije – živa i neuništiva.
Park života nije vijest. Nije događaj.
On je tihi udah zraka u svijetu koji se sve glasnije diže protiv kulture nervoze i beznađa.
Hvala svakome tko je dao cent, sekund ili srce za ovo mjesto.
Niste zasadili drvo. Zasadili ste svjetionik.
Stablo masline nije ovdje bez razloga. Svatko od vas koji ste sudjelovali u ovom projektu integrirao je dio sebe u svaki grm. Ti će grmovi svjedočiti naše zajedništvo i jednog dana biti tu za nas. Hvala posebno profesoru Mimici koji je shvatio značaj projekta i ustupio prostor za ‘Park života’. Još više hvala profesoru Doliću, koji nam je dao pravo, slobodu i ‘renesansu’ djelovanja. Ne možete ni zamisliti koliko je važno imati slobodu djelovanja u današnjem društvu, kako bi se ovakvi projekti mogli ostvariti – rekao je dr. Vrdoljak.
Prisjetio se i dana kada se u njemu posijalo sjeme ideje o ‘Parku života’. Okupljenima je ispričao kako je u šetnji Chicagom vidio park posvećen preživjelima od raka.
– Pomislio sam: zašto to ne bismo imali i ovdje? Onda je bilo pitanje gdje ga postaviti. Ovaj prostor bio je zapušten i činio se kao najbolja moguća lokacija. Nazvati ga ‘park preživjelih od raka’ nije imalo smisla. Zato je dobio ime ‘Park života’. S jedne strane život počinje, s druge se za njega bori. Ovo je prostor između, ali i svjedok te borbe. Ovdje će se djeca slikati, svjedočiti novom životu, a naši bolesnici imati mjesto za kontemplaciju, molitvu, prikupljanje energije – rekao je predstojnik Klinike za onkologiju i radioterapiju.
I ne, to nije park.
To je katedrala tišine, između dva svijeta.
Tu ostaviš teret.
Tu pokupiš snagu.
Maslina je u središtu. Stara sredozemna parabola. Drvo koje ništa ne traži, ali sve pamti. Ako joj nešto kažeš, neće ti odgovoriti. Ali će to, možda, nekome prenijeti.
O tome su razmišljali ljudi poput Mimice, Vrdoljaka, Dolića, liječnika koji poznaju ljudsku tugu u miligramima i kapima. 
U Parku života neće se održavati kongresi. Tu se neće širiti plakati ni snimati emisije. Ovdje će dijete nacrtati sunce, žena će zapaliti svijeću bez riječi, a netko će zaspati na klupi i probuditi se zahvalan što je još tu. To je dovoljno.
Otvaranje su povjerili obiteljima – jednoj koja je upravo donijela život, i jednoj koja ga je godinama čuvala unatoč dijagnozama, injekcijama, čekanjima, skenovima i iščekivanjima.
Park su otvorili oni koji nisu slavili sebe, nego život koji je jači i od nas i od medicine.
To je Split. To je bolnica. To je Park.
I, što je najvažnije – to je tišina koja liječi.
Svečanost otvorenja obogatio je Zbor splitskih liječnika i liječnica, Tedi Spalato i zbor Udruge Caspera.
KBC Split čestitamo na ovom potezu!
E.Zanki l Poskok