ŠOJA: BIH se pretvara u tri nacionalna i obostrano teško dostupna otoka, na pola puta je do raspada

Optimizam o kojem govorite – a kojeg bih tako volio osjećati unutar sebe – prije bi se mogao nazvati svjesno i svrsishodno bježanje od pesimizma i očajanja. Lažni optimizam je ponekad poželjan i neophodan da se mase ne obeshrabre jer decenijama poslije rata bosanskohercegovačka stvarnost i dalje je deprimirajuća i beznadežna. Što se više hvalimo našim etničkim raznolikostima – koje istinski čine potencijalni izvor snage zemlje i najljepše slike o njoj – međureligijska mržnja je toliko sveprisutna da naš ponos odmah potone. Ključnim životnim pitanjima niko se ne bavi, a niko ih i ne pominje jer ratne, nacionalne i religijske teme apsolutno prevlađuju u javnom životu. Pandemija korupcije hara već decenijama posvuda, uključujući privatna ognjišta. U društvu dominiraju pljačka, nepravda, neznanje, neodgovornost, zluradost, zlo, primitivizam… Svaki dan neko odlazi iz zemlje, neko fizički neko mentalno…

– Kako mislite mentalno?

Najsposobniji iz svih nacija bježe fizički zbog legalizacije nepravde i pljačke u zemlji. Međutim, među onima koji ostaju smanjuje se broj ljudi koji u svojim glavama, odnosno mentalno, grle ideju pripadnosti Bosni i Hercegovini i koji vjeruju u mogućnost zajedničkog života. Oni su fizički prisutni u BiH, ali kao da nisu jer su izgubljeni za ideju BiH. Proces stalnog otuđenja od BiH kao domovine prisutan je mahom kod hrišćanskog stanovništva, ali je opasno što je prisutan naročito kod djece i omladine. Mnogi su, u najboljem slučaju, apsolutno ravnodušni prema BiH. Teži slučajevi u sebi nose nezdravu mržnju prema svojoj otadžbini i priželjkuju njen raspad. Ovdje ne govorim o političarima i njihovim neiskrenim riječima koji ne zaslužuju ozbiljnu pažnju jer oni se bave unosnim biznisom. Govorim o običnom stanovništvu koje je skeptično, zatrovano i ostrašćeno. Zemlja se pretvara u tri nacionalna i međusobno teško pristupačna ostrva. Sve ove pojave su beskrajno važne ali niko to nije dijagnosticirao kao veliki državni problem pa se naravno time niko i ne bavi. A zemlja se raspada iznutra, prešla je već pola puta do raspada i juri ka svom cilju.

U takvim uslovima pesimizam kao sinonim za defetizam je grijeh i zločin prema jednom teško bolesnom, nesrećnom, nemoćnom i nepokretnom biću na postelji. Na to mi biće liči cijela država. Bolesno biće koje niko ne liječi, jer domaći političari koji glume doktore tom nesrećniku svjesno daju pogrešnu dijagnozu i omamljujuću terapiju da ne bi primijetio da su isključivo oni odgovorni za njegovu bolest. Strani doktori kriju lijek koji bi bolesniku pomogao da prizdravi, ali još nisu odlučili da li će mu ga uopšte dati. BiH je zaista teški bolesnik koga su svi izdali pa mu ne preostaje ništa osim nade i vjere da će biti bolje.

Mučni odgovor na ovo pitanje završio bih riječima Zdravka Grebe iz septembra 1992. godine. Grebi je ovih dana peta godišnjica smrti: „Iako još dugo nećemo imati pretpostavke za građansko društvo ni za tolerantan odnos među ljudima koji žive u multikulturnoj i multikonfesionalnoj zajednici, iako se prepreke čine nesavladivim, to jeste ideja za koju se vrijedi i dalje boriti.“ Tužno je što se tri decenije poslije ove izjave nismo ni milimetra pomakli naprijed. Ali važno je barem da je izjava optimistična i da poziva na borbu, bez obzira na to što još nemamo ni boraca ni vođa koje bi vrijedilo slijediti.

Pisali ste da i duh ZAVNOBiH-a i Daytona može od BiH napraviti uspješnu državu. Kako je moguće napraviti uspješnu Bosnu i Hercegovinu?

Ne možemo napraviti uspješnu državu sve dok BiH bježi od sebe, ako je uostalom ikad bila svoja. Od srednjeg vijeka na zajedničkoj rasnoj osnovi stvarane su u svijesti našeg stanovništva oprečne političke i druge težnje koje su se međusobno paralisale i krhale. Tokom svoje četrnaestogodišnje vladavine koncem XIV vijeka, kralj Bosne Stefan Tvrtko I Kotromanić uspio je, jedini, objediniti i uvezati apsolutno sve žitelje i cijelu zemlju, uvećati je i ogromnu narodnu energiju kanalisati u istom pravcu. Porazno je i znakovito da od Tvrtkove smrti 1391. do 1945. godine sve pojedinačne snage u državi nikad više nisu bile zajedno uvezane u jedan moćni zajednički snop za snagu i napredak zemlje. A i taj se snop iza 1945. godine brzo razmrsio i polomio. Danas ga nemamo od čega splesti.

Istorijsko iskustvo nam govori da se čvrsta BiH može izgraditi samo na dva temelja. Treći ne postoji, a mi baš na tom temelju navalili graditi ovu našu kulu od karata. Prva, idealna BiH, počiva i gradi se na duhu Mlade Bosne i na duhu ZAVNOBiH-a. Vjerovati u takvu državu je dužnost svakog žitelja, dužnost koja je zbog naše političke, kulturološke i ljudske iščašenosti pretvorena u snove. Mlada Bosna nam je ostavila u nasljeđe duh bratske ljubavi te kult znanja, slobode i pravde, a ZAVNOBiH duh vezanosti za zemlju i kult bratstva i jedinstva. Šta se, na kraju, dogodilo sa svim tim najjačim integracionim elementima za postavljanje najčvršćih temelja državne sreće? Neko ih je jednostavno ubio, uništio ili obesmislio. Ljubav i bratstvo smo sa zadovoljstvom ubili prije više od pola stoljeća. Znanje je ugušeno od strane neznanja. Sloboda koja nam je tobože stigla s padom komunizma ne služi ničemu osim da se slobodnije nego ranije otima od naroda. Pravde već četiri decenije nema. Proračunato i radosno izgubili smo jedinstvo devedesetih godina prošlog vijeka. Stoga je o slobodi, pravdi, znanju, ljubavi, bratstvu i jedinstvu u BiH nažalost odavno nemoguće govoriti.

Vidjeli su to predstavnici velikih sila pa su nam u dejtonskoj vojnoj bazi, poslije surovog rata, u novembru 1995. godine, ostavili na polomljenom poslužavniku samo dvije preostale vrste materijala za izgradnju zajedničke kuće sa tri ulaza: poštovanje i kompromis. Ovo jest materijal slabijeg kvaliteta, ali dio je opšte kulture (poštovanje) i državne odgovornosti (kompromis). Poruka i nauk iz Dejtona su jednostavni: vidimo da se ne volite, ali nije važno. Važnije je da se kulturno poštujete i da se iskreno dogovorite u kakvoj zemlji želite živjeti. Ako to ne znate ili ne želite, ponudićemo vam neko drugo, mnogo gore, rješenje! Pa izvolite, birajte šta želite!

Od tog dana daleke 1995. godine mi smo kompromise zamijenili različitim snovima o nemogućem. Svako je sanjao na svoj način i u tri pravca koja se nisu dodirivala. Opijeni snovima, umjesto međusobnog poštovanja i neophodnog dogovaranja, izbjegavajući kompromise mi faktički svjedočimo da više volimo prevariti drugoga nego se s njim dogovoriti. Ukratko, zlo i tragediju koje živimo lako je objasniti: pobjegli smo i od mladobosanskog duha ZAVNOBiH-ali i od jadnobosanskog duha Dejtona, a odabrali treći duh, crnobosanski duh pljačke, zlonamjernosti, mržnje, nepravde, osrednjosti, improvizacije i haosa. Nećemo ni idealno ni moguće već ostajemo vjerni jedino duhu kriminala, podvala, nametanja i prevara. Na tim se temeljima država ne može izgraditi jer je to pravljenje državnih temelja na živom blatu. Zato smo se duboko zaglibili. Sami smo tražili.

Ne govorite ništa o ponuđenom pravnom okviru na tom, kako rekoste, „polomljenom poslužavniku“. Znači li to da problemi koji zemlju pogađaju nisu plod njenog političkog sistema i pravnog okvira, kako tvrde demagozi i maksimalisti na svim stranama, već prije svega nesavjesnih političara?

Potpuno ste u pravu. Zato sam i kazao da naši doktori, odnosno politički lideri, svjesno daju lažnu dijagnozu i terapiju za glavnu državnu bolest. Najčešće se tvrdi da je naš ustav izvor svih problema te da bi BiH oživjela čim se promijeni ustav, odnosno čim se ukine Republika Srpska – što je glavni cilj promjena ustava. Kao da će, kad se promijeni ustav, preko noći nestati mržnja, korupcija, kriminal i neodgovornost koji sistemski rastaču zemlju. I kao da bi Srbi jedva dočekali da se ukine njihov entitet pa bi pomogli onima koji su opsjednuti rušenjem da zajednički razvale Republiku Srpsku. Zanimljivo bi bilo kad bi nam neka zlatna ribica ponudila da biramo šta bismo željeli da nestane preko noći: mržnja, korupcija i kriminal, na jednoj, ili Republika Srpska, na drugoj strani? Uopšte ne sumnjam da bi ogroman broj stanovništva birao ovo drugo!

Ustav sigurno nije problem, priča o promjeni ustava kao najvažnijoj reformi u zemlji je uporište neodgovornih neradnika i pokvarenih demagoga. Da prepustimo boljim ljudima bosanskohercegovački ustav oni bi čuda napravili, a kad bismo ljudima koji trenutno vladaju u BiH ponudili najbolji ustav na svijetu država se ne bi ni milimetra pomjerila naprijed. Nije problem u hartijama i paragrafima već u ljudima i njihovoj beskarakternosti. Njih treba mijenjati a ne ustav.

Sreten Stojanović u svojim memoarima groteskno opisuje kavanske tuče 1905. između Srba koji su u ratu na drugoj strani svijeta navijali za Rusiju i bosanskih muslimana koji su u inat podržavali – Japan. A koju deceniju prije branili su BiH zajedno i bili dio onog zajedničkog snopa o kojem ste govorili i gdje je nedostajala treća grančica?

Da, i iskreno su se borili. Kad je u avgustu 1878. godine dolazila Austro-Ugarska da okupira BiH, naš snop ponovo je ostao neispleten. Hrvati su bili lojalni novom okupatoru, a Srbi i bosanski muslimani su zajednički napravili pokret otpora. Zato je Beč od prvih dana gledao kako da razjedini i posvađa srpske i muslimanske političke pokrete koji su iza 1878. godine u principu bili bliski po svojim programskim i taktičkim ciljevima. Tako da se tuče o kojima govori Stojanović poklapaju otprilike s vremenom kad je Beč uspio ubaciti frakcije koje su se protivile saradnji glavne srpske i glavne muslimanske partije. Krug oko lista Bošnjak stvarao je koncepciju drukčijeg opšteg života muslimanske zajednice u odnosu na Srbe i na tome se predano radilo, uz pomoć onih kojima je odgovaralo odvajanje zajedničkih interesa muslimana i pravoslavnih.

Malo uoči Aneksije BiH, iznenada je počelo doba prizivanja povratka osmanskog orijentalnog duha u nekadašnju najzapadniju osmansku provinciju. Slično će se dogoditi osam decenija kasnije. Preko noći se intenzivnije uče orijentalni jezici, objavljuju se vjerske knjige „arapskom azbukom na bosanskom jeziku“. Prevodi se mnogo knjiga o islamu, a u posebnom prilogu Bošnjaku, aprila 1908. godine, branjen je cilj da se, uz latinicu i ćirilicu te hrvatski i srpski jezik, arapska azbuka i bosanski jezik priznaju kao kulturna osnova lokalnih muslimana. Ako se tome doda da je muslimanskom političkom vodstvu rješavanje agrarnog pitanja u muslimansku korist a na srpsku štetu smatrano osnovnim političkim zadatkom, onda je razumljivo zašto je saradnja dva pokreta sve više slabila. Nekadašnja braća po otporu razišla su se kad je izbio Balkanski rat, u jesen 1912. godine. Srbi iz BiH su odlazili u dobrovoljce u srpsku vojsku, a muslimani iz BiH u tursku vojsku. Dvije godine kasnije počeo je njihov direktni ratni sukob koji u drukčijem obliku i danas traje.

Kako sa pozamašnim diplomatskim iskustvom gledate na identificiranje naše javnosti sa velikim silama u nadi da će vezivanje čamca za pravu lađu riješiti sva naša pitanja?

Vezivanja naših raznobojnih čamčića za velike svjetske lađe datira tek odnedavno, točnije od početka agonije Jugoslavije. Naš svijet u prošlosti nije mnogo mario za strance i velike sile. Mi smo se vijekovima molili Bogu da nas zaštiti od „visokih gostiju i velikih događaja“. Čak smo se trudili pokazati koliko nam veliki nisu bitni pa smo s njima zbijali šale ili provocirali.

U francuskim arhivima našao sam izvještaj jednog kapetana Napoleonove vojske koji je sa grupom vojnika početkom 19. vijeka krenuo iz Dalmacije preko Bosne u vojnu misiju u Stambol. Imao je ferman sa sultanovom tugrom. Kad je osmanski oficir na granici ugledao tugru sultana pao je ničice i poljubio je s poštovanjem. Onda je šeretski se smijući ustao, pocijepao „propusnicu“, opljačkao Francuze i vratio ih natrag.

Nije ovo primjer kojim se mi u BiH možemo ponositi, ali ne možemo se ponositi ni time što smo danas otišli u drugu krajnost i neukusnu snishodljivost u odnosu na velike sile. Nije to ulizništvo nezdravo samo zato što je odraz duhovne bijede i sluganstva, ima toga posvuda. To dodvoravanje i slijepo vezivanje za neku veliku silu je prije svega u službi podvale i nanošenja štete čovjeku druge vjere, onom s kim u državi dijelite hljeb i sudbinu, ali ne smatrate ga bliskim i svojim. Tako smo srećni kad podvaljujemo bratu! Zato se i vezujemo za različite sile. Hrvati su mudriji od Srba i Bošnjaka pa se vezuju za onoga ko im je koristan. Pošto su Srbi tobože vezani za Ruse, Bošnjaci se drže Amerike, dijelom i Velike Britanije, i čekaju kad će bilo ko ukinuti Republiku Srpsku. Očekivati i lobirati da babice Republike Srpske, Vašington i London, ukinu Republiku Srpsku nije samo naivno već i pogubno jer stvara potpuno nepovjerenje i truje međunacionalne odnose više nego bilo šta drugo kod nas. Nažalost, ni Srbi ni Bošnjaci još dugo neće shvatiti dvije ključne stvari.

Prvo, velike, a naročito hiper sile su potpuno ravnodušne da li ih neko od naših naroda voli ili mrzi, a ulizice niko niti voli niti cijeni. Tragikomično, sramotno neozbiljno i veoma štetno izgledaju masovni izlivi mržnje Srba prema Zapadu, kao i Bošnjaka prema Rusiji i Rusima. Misle da će se time dodvoriti jednoj ili drugoj sili! To je tako bijedno! Posljednji dokaz ovom što govorim je posjeta Sarajevu Džejmsa O’Brajena, američkog pomoćnika ministra spoljnih poslova, 2. februrara 2024. godine. Dok se srpska politika utrkivala ko će jače i primitivnije obesmisliti ili uvrijediti gosta iz Amerike, druga strana ga je posmatrala kao neko božanstvo, gledajući u njemu savremenog Omer-pašu Latasa, uoči neke kaznene ekspedicije. Velika pompa, velika pažnja i velika očekivanja. A on je samo kazao svoje, ono što je bitno Amerikancima, i ostavio nas sa našim svađama, bez najmanje namjere da u njima učestvuju.

Drugo, BiH nema prijatelja u svijetu i bilo kom narodu u BiH najpametnije bi bilo da to shvate, da se prestanu svađati i da se konačno okrenu jedni drugima i pokušaju nešto zajednički izgraditi. Drugih i boljih prijatelja nemaju niti mogu imati.

U suštini velike sile se poigravaju sa nama, kao uostalom i sa cijelim svijetom. Oni koji malo trezvenije posmatraju stvari, znaju da je za velike sile u BiH važniji bezbjednosni i ekonomski nego politički aspekt. Sačuvati privremeni mir i izvući bogatstvo iz BiH pomoću korumpiranih političara i pretjeranim zaduživanjem zemlje su ključni ciljevi moćnika planete u BiH. Stoga je naše čvrsto vezivanje za bilo koju veliku silu od koje očekujemo ono što nećemo dobiti znak naivnosti te štetnog i fatalnog prokletstva. A ne bi se trebalo čuditi ako tu ima i inata kao prije sto godina kad smo naizmjenično navijali za daleke Rusiju i Japan.

Smatra se da su Srbima i Hrvatima u Habzburškom carstvu davane onakve privilegije kakve bi im se po potrebi lako mogle uskratiti. Nemate li utisak da se i politika EU slično ophodi prema BiH i drugim zemljama kandidatima u regionu?

Čuvaj se Danajaca i kad darove nose! Svaka privilegija koju dobijete od nekog Carstva uvijek se skupo plati. Sa osnivanjem Vojne krajine u 16. stoljeću, privilegije su dobijali uglavnom Srbi koji su sačuvali slobodu i nisu plaćali porez, ali su vijekovima živjeli od danas do sutra s oružjem pod krevetom. Valjalo je stalno biti u pripravnosti jer nikad se nije znalo kad će Osmanlije udariti, a Srbi su za svoju slobodu stavljali život kao ulog. Sloboda i neplaćanje poreza iznjedrili su animozitet između slobodnih Srba i neslobodnih Hrvata. Privilegije su uskraćene nakon trista godina, ali se početna ljubomora, s kojom se nekako moglo zajednički živjeti, pretvorila u nataloženu mržnju koja će se u danima pomračenja uma pretvoriti u Jasenovac i Oluju.

Politika Evropske unije zaista liči na nekadašnju habzburšku politiku. Brisel ima veću moć nego nekada Beč. Austriju i Ugarsku, kao najjače države Carstva, zamijenile su Njemačka i Francuska, ostali su ravnopravni na papiru. EU od Mastrihta ima svoju aristokratiju, potpuno odvojenu od plebsa. Neke zemlje i narodi su im dragi, neki im nisu baš tako mili; jedni imaju privilegije, drugi nemaju. Povrh svega, rigidni paternalistički odnos danas je prenaglašen, a protivljenje ili neposlušnost se ne praštaju. Ni nalik duhu nekadašnje Evrope, počev od osnivanja Evropske zajednice za ugalj i čelik, 1951. godine koja će prerasti u Evropsku ekonomsku zajednicu 1957. godine i na kraju dobija današnje ime 1993. godine u Mastrihtu.

Do kraja osamdesetih godina bila je to njin-njin interesna zajednica gdje je ekonomija potpuno nadvladala politiku a svaka država profitirala. Od Mastrihta do danas Evropska unija – koja uprkos svemu predstavlja najbolje trajno rješenje za BiH – se pretvara u prosvijećenog i strogog apsolutistu i sve više postaje jedno oholo birokratsko i tehnokratsko tijelo jednoumlja u kojem desetine hiljada činovnika u dokolici izmišljaju pravila kojih se svi, bez izuzetka, moraju pridržavati pa to sve pomalo liči na tehnokraturu, diktaturu tehnokrata. Ni sjedišta za traktor se ne smiju proizvoditi ako se ne poštuju dimenzije koje su propisale evropske birokrate koje ne shvataju da veličina sjedala ne zavisi od propisa već od veličine stražnjice.

General Šarl de Gol koji je od početka bio sumnjičav prema evropskoj ideji bi kazao da se neko u Evropi zanio pa je umjesto Evrope kestenova gdje svaki kesten predstavlja suverenu zemlju napravio kesten pire. Sve je to tako daleko od ideje „Sjedinjenih evropskih država“ koje je 1849. najavio Viktor Igo: „Doći će dan kada će se sve nacije ovog kontinenta, ne gubeći svoje raznolike kvalitete, ni svoju slavnu posebnost, spojiti u višu cjelinu i formirati evropsko bratstvo. Doći će dan kada neće biti drugih bojnih polja osim trgova koji se otvaraju trgovini i ljudskog uma koji se otvara za ideje. Doći će dan kada će metke i bombe zamijeniti glasovi na opštim izborima.”

Taj dan je došao, ali je brzo prošao. Sa svakim prijemom novih članica mijenjali su se kriteriji i od nekadašnjih striktno ekonomskih ili pravnih pretvaraju se u političke ili bezbjednosne kriterije za ulazak u EU. Sa mijenjanjem prirode kriterija mijenjao se i intelektualni i moralni profil evropskih vođa. Velikane kao što su Konrad Adenauer, Rober Šuman, Žan Mone, Alčide de Gasperi… zamijenile su marionete krupnog kapitala i sitnog morala koje godinama ponavljaju zemljama kandidatima fraze o „punoj podršci na evropskom putu“, a ni oni više ne znaju kako će se proširenje razvijati i da li će ga biti. Htjeli, ne htjeli, evropski visoki dužnosnici su prinuđeni poigravati se sa zemljama kandidatima, biti licemjerni i lagati bez treptanja. Proširenje sve manje zavisi od ispunjavanja uslova, a sve više od politike i (geo)političkih kretanja. Glavne odluke ubuduće će se donositi u trenucima krupnih globalnih promjena a ne po pripremljenom scenariju u Briselu. Briselska oligarhija nije više ni u stanju praviti precizne scenarije jer politika, uključujući ekonomsku, koju vodi posljednje dvije decenije vodi EU u nestanak.

Bez obzira na sve to, za BiH, kao i za druge malobrojne uboge balkanske kandidate koji kao loši đaci strijepe od strogih profesora i čekaju njihovu milost, ulazak u Evropsku uniju donosi veliku mogućnost da pronađu barem malo mira i sreće jer EU ima naravno svoje izuzetno pozitivne stvari. Za BiH je posebno važno ne toliko članstvo koliko stvaranje ozbiljne pravne države. Ako uspijemo kroz pregovore uspješno zatvoriti pravna poglavlja 23 i 24, sasvim je svejedno da li ćemo ikad ući u Evropsku uniju i da li će se ona raspasti. Mi to moramo uraditi ne zbog Evrope nego zbog nas jer predugo sanjamo kad će u našoj državi početi da caruje pravednost i pravda.

Da li je mirna promjena granica na Balkanu oksimoron?

Vrlo je malo primjera u istoriji gdje su se granice na Balkanu mijenjale na miran način. U nedostatku istinskih državnikâ odnosi između bivših jugoslovenskih republika godinama su veoma loši. Balkan je postao zajednica čangrizavih i razdražljivih država, ugašeni vulkan koji može izroditi novu erupciju. Jedini koji mogu spriječiti tu erupciju su velike sile, s tim što ne smijemo nikad zaboraviti da one češće izazivaju nego sprečavaju sukobe. Južnoslovenski svijet koji se svakim danom sve više moralno i kulturološki urušava živi u procijepu između loše i korumpirane unutrašnje uprave i rđavih i grabežljivih namjera izvana.

Gdje je budućnost Republike Srpske – u obrani nadležnosti i ravnopravnosti unutar bh. institucija ili nacionalnoj homogenizaciji i samostalnosti putem secesije?

Republika Srpska mora znati između redova čitati politiku velikih sila koje su je stvorile i ništa više. U ovom trenutku ona je entitet države BiH i toga se treba držati. Da li će i kad će velike sile smisliti nešto drugo ne zna se, ali kad se sazna valjaće se tome prilagoditi. Svak mora imati u vidu jednu fundamentalnu činjenicu: Republiku Srpsku nisu u Dejtonu stvorili Srbi već Amerikanci i Britanci. Srbi su to naravno htjeli, ali to im ne bi bilo dovoljno jer ni o čemu nisu mogli odlučivati. Ta savremena Vojna krajina ima svoju svrhu postojanja i obavezu koje su Srbima ostavile velike sile. Raison d’être je onemogućiti centralizaciju i unitarizaciju BiH, kao i još nešto što se nije javno pominjalo ali se može pretpostaviti šta je posrijedi. Obaveza je jednostavna: ne tražiti više od onoga što je podareno u Dejtonu. Drugim riječima od Srba se traži da budu lojalni svojoj državi BiH i grade obostrani odnos poštovanja sa Sarajevom, kako god to nekad izgledalo teško. Očekuje se da ne proizvode krize i da Srbi nipošto ne ulaze ni u kakve političke avanture s Beogradom. Ako se tako budu ponašali, mogu mirno spavati. Ako se, pak, žele igrati i ulaziti u avanture, skupo će to platiti. Ali ko može Srbe smiriti i zaustaviti ih da rade protiv sebe i svojih interesa!?

Nimalo slučajan teritorijalni omjer 51:49 je jasna poruka Srbima: dobili ste skoro pola zemlje, ali ne zaboravite da niste većinski vlasnici! Srbi još nisu shvatili kakav su poklon dobili. Vlasti Republike Srpske, međutim, kriju od naroda da Srbi nisu stvorili Republiku Srpsku kako bi mogli plašiti narod pričom da je one svjetske sile koje su je stvorile žele ukinuti! To je potpuna besmislica. Uz to, uvjeravaju narod da će „patriotska“ vlast herojski odbraniti Republiku Srpsku i pred najjačim silama! Taj neko ko sanja ukidanje zaista postoji, ali tih oko milion ljudi unutar BiH koji su opsjednuti ukidanjem Republike Srpske to ne mogu uraditi već nastaviti sanjati. To mogu uraditi samo velike sile, ali one to ne žele, barem zasad. Mržnja i ljubomora braće ne može uništiti Republiku Srpsku, ali mogu kriminal bez granica, snažno zaštićen od vrha srpskih vlasti, te bakterijsko razmnožavanje krimogenih i sebičnih mediokriteta na svim važnim nivoima izvršne vlasti u Republici Srpskoj. A i jedno i drugo su se baš zahuktali i snažno drmaju temelje potpuno zapuštene i stihiji predate Republike na putu ka samouništenju.

Odgovorna vlast u Republici Srpskoj mogla bi s lakoćom ne samo odagnati svaku vrstu opasnosti po postojanje Republike, već bi mogla trajno učvrstiti njen položaj. Dovoljno je samo uljuditi se u skladu s nekadašnjom srpskom političkom tradicijom, promijeniti retoriku, izbjegavati jalove polemike i ne praviti ishitrene poteze. Vrijeme radi za Srbe. Nacionalna homogenizacja je već ostvarena po pitanju postojanja Republike Srpske. Ubijeđen sam da najmanje 95 posto Srba ne želi ni u kakvom slučaju ukidanje Republike Srpske i ne sumnjam da bi veoma burno reagovali na svaki pokušaj ukidanja. Znaju to velike sile i poštovaće to.

Stoga je jedino rješenje odbrana nadležnosti i ravnopravnosti unutar bosanskohercegovačkih institucija u pomenutom duhu Dejtona. Politika koja to može postići mora biti mudra, miroljubiva, puna poštovanja i razumijevanja prema drugoj i trećoj strani. Samo tako može se očekivati da se na isti način i drugi ponašaju prema Republici Srpskoj.

Što se secesije tiče, to je najgori i najopasniji mogući politički potez, naprosto jer je to suprotno duhu Dejtona koga velike sile moraju braniti. Zato je aspolutno neodgovorno pominjati otcjepljenje Republike Srpske jer bi posljedice mogle biti katastrofalne bez mogućnosti popravke. Ponavljam i insistiram da treba samo osluškivati politiku velikih sila. Ona će prema Republici Srpskoj biti ista onakva kakva bude politika Republike Srpske prema njima.

Za kraj: u socijalističkoj Jugoslaviji govorilo se da je BiH minijatura SFRJ. S obzirom na tenzije i trvenja koja prate višeetnička i postkonfliktna društva, stranačke mahinacije i kombinacije u državnim organima, monopolizaciju ratnih trauma kod bošnjačkih lidera i atmosferu koju je diktiralo pitanje majorizacije Hrvata, pristaje li dejtonskom tronošcu bolje istorijska analogija sa Kraljevinom SHS u malom?

Odlično ste to primijetili. Nacionalna političke trouglove najbolje je porediti na primjerima Kraljevine SHS i „Države BHS“ (BiH), u kojima su nekad zvanično postojala ili danas postoje tri naroda. Na našoj istorijsko-političkoj pozornici u doba Kraljevine i danas, odigrava se isti politički komad samo sa drugim glumicima i sa drugačijom podjelom uloga. Kazaću ukratko nekoliko riječi o položaju i htijenjima tri glavna naroda u Kraljevini SHS. Tokom čitanja umjesto Jugoslavija stavite BiH, umjesto Srbi stavite Bošnjaci, umjesto Hrvati ubacite Srbi, a umjesto Slovenci Hrvati, i dobićete sliku politike u BiH iza 1990. godine!

U zajedničku zemlju Srbi su 1918. godine ušli kao najbrojniji narod sa velikim ratnim traumama izgubivši čak trećinu stanovništva. Zbog toga su smatrali da je prirodno da, kao centralni i najbrojniji narod koji je najviše krvario, imaju glavnu i odlučujuću riječ u svemu. Državu su ustrojili onako kako je njima najviše odgovaralo pa je država ustavom iz 1921. godine centralizovana. Dok je bilo Kraljevine, Srbi nikad nisu dovoljno razumjeli da ne žive sami u državi pa su htjeli da sve bude prije svega po njihovoj volji. Takvim ponašanjem i nametanjima volje izazvali su nezadovoljstvo i prezir kod drugih.

Hrvati su ušli u zajedničku državu sa manje entuzijazma od svih drugih. Znatan dio bio je skeptičan prema Jugoslaviji, a i oni koji su je htjeli očekivali su najmanje federalno uređenje. Sa Beogradom, ali ne pod Beogradom, ponavljali su godinama. Od dana kad je na prevaru izglasan ustav na sjednici Narodne skupštine, koju su Hrvati bez izuzetka bojkotovali, pa sve do 1939. godine kad su Srbi konačno shvatili da se moraju dogovoriti s drugim najbrojnijim narodom i stvoriti Banovinu Hrvatsku, Hrvati su bili nepomirljiva opozicija i nisu imali nikakav osjećaj prema Jugoslaviji kao njihovoj zemlji. Zato su od harmonične države pravili državu netrpeljivosti, ali od svojih viđenja i namjera nisu nikad odustajali, po bilo koju cijenu.

Slovenci su vješto igrali između dvije vatre. Ideološki i mentalno mnogo bliži Hrvatima, oni su ipak na političkom planu bili lojalni jačima, Srbima i Beogradu. Njihov odnos prema državi bio je pragmatičan i u suštini su stalno gledali isključivo vlastite interese. Kad god je Srbima zbog sukoba s Hrvatima bila neophodna slovenačka podrška oni bi je dobili, ali su tu lojalnost veoma dobro znali naplatili. Slovenački lider, inače katolički svećenik, koji je za „ljubav saradnje“ sa Srbima postao i prvi državni policajac nije krio da će Slovenci uzeti dobrog i jakog konja a vratiti jednog dana isluženu ragu.

Od 1918. do 1941. godine ni na jednoj strani nije bilo previše iskrenosti i topline. Godine poslije ujedinjenja 1918. koje su trebale služiti za zbližavanje jugoslovenske braće ne samo što su protraćene u moru nesporazuma koji su narode udaljili jedne od drugih već su i posijale klice bratske mržnje. Kad je izbio Drugi svjetski rat bilo je manje Jugoslovena na sve tri strane nego 1918. godine. Oni koji su vjerovali u jugoslovenstvo pokušali su iza 1945. godine napraviti novu državu na novim osnovama. Unijelo se nešto više iskrenosti i topline ali rezultat je na kraju prošlog vijeka bio isti. Ljudi su se fatalno podijelili po nacionalnim i religijskim šavovima i ne posustaju u toj nesrećnoj nakani ni u 21. vijeku.

U savremenoj BiH nije slučajno što postoje sličnosti s Kraljevinom Jugoslavijom, naročito one vezane za dva najbrojnija naroda. To je istorijsko prokletstvo dominantnog naroda kome je istorija dodijelila bijele šahovske figure. Malo koji narod na svijetu ih ne zloupotreblja. Danas Bošnjaci sa bijelim figurama ponavljaju davne greške i grijehe Srba. Doduše, nisu uspjeli političkim manevrima obezbijediti centralizam u državi što samo stvara dodatne nemire i frustracije, kao i stalnu borbu za centralizam koji ne želi niko osim njih.

Dva malobrojnija naroda, nekad Hrvati i Slovenci, a danas Srbi i Hrvati, ponašaju se kao neko ko igra šah crnim figurama, pokušavajući se odbraniti ili obezbijediti remi. Poput nekad Slovenaca, Hrvati iz BiH danas igraju mudru igru na obje strane, a pragmatično gledaju kako da uz bilo čiju podršku ostvare isključivo vlastite interese. Kao što su nekad Hrvati i Slovenci formalno bili u državi koja im nikad nije prirasla k srcu, slično se danas ponašaju Srbi i Hrvati u BiH.

Ulogu Hrvata od prije sto godina sa istim žarom i odlučnošću danas igraju Srbi. Čekajući kad će oni sami dobiti istinske lidere koji se odlikuju znanjem, poštenjem i odgovornosti, Srbi takođe čekaju kad će se kod Bošnjaka pojaviti neko kao Ljuba Davidović, predsjednik Demokratske stranke i najveći i najpošteniji čovjek među političarima u doba Kraljevine. Iako je bio unitarista, stalno je ponavljao da zbog mira u kući Srbi moraju razumjeti Hrvate i poštovati njihove federalističke stavove. Naročito onda kad se s njima ni u čemu ne slažete, kao što se ni on nije slagao. Ovu činjenicu je potvrdio hrvatski lider Vladko Maček tokom svog govora na sahrani Ljube Davidovića u februaru 1940. godine. Taj iskreni govor bilo je svjedočanstvo da su se avgusta 1939. godine Sporazumom Cvetković-Maček srpsko-hrvatski odnosi konačno stabilizovali i sredili. Duh tog Sporazuma je veoma važan, ne toliko po njegovom sadržaju koji je porazan po BiH, već zbog nužnosti velikog dogovora dva najbrojnija naroda.

Centralna nit istorije Kraljevine Jugoslavije vrtjela se oko dvodecenijskog srpsko-hrvatskog nesporazuma i iščekivanja sporazuma. Istorija savremene BiH vrti oko trodecenijskog bošnjačko-srpskog nesporazuma i iščekivanja sporazuma. Prvi kompromis nije bio nimalo jednostavan. Trebalo je pristati na stvaranje jednog posebnog hrvatskog entiteta unutar Kraljevine pri čemu se ne bi pravio poseban srpski ili slovenački entitet niti pominjalo ni srpsko ni slovenačko ime. Bilo je potrebno razumijevanje i popuštanje brojnijeg naroda. Poslije 18 godina Srbi su popustili i došlo je do sporazuma, na obostrano zadovoljstvo.

Naš bosanskohercegovački kompromis je mnogo jednostavniji: prihvatimo status quo i mirna Bosna! Treba samo pristati na ono što već postoji: jedan poseban, većinom srpski, entitet unutar BiH. Ubi nas stanje duha u kojem više od milion ljudi snažno i nezaustavljivo traži da se ukine nešto što milion ljudi snažno ne želi da se ukine. Ukoliko se na našem brvnu ne bude nešto značajno promijenilo uskoro neće biti milion ni na jednoj ni na drugoj strani. Iz ove se zemlje tako brzo odlazi da će se narodi uskoro brojati u stotinama hiljada. Naroda od milion duša više neće biti. Jedino će svaki narod imati svoje pojedince milionere i milijardere, iste one koji su ih vodili i koji su bogatstvo stekli unesrećivanjem, uništavanjem i demografskim pustošenjem vlastite zemlje i društva.

Razgovarao: Vojislav Durmanović l zurnal.me