SLIJEDI ŽESTOKA BORBA Ljubljana želi »smekšati« Zagreb – ne silom, nego diplomacijom

Hrvatska se od ljeta 2015. više ne smatra strankom u ovom postupku, nakon što je otkriveno kršenje arbitražnih pravila od strane slovenskog arbitra i agentice, koji su zbog toga morali odstupiti. Hrvatska se nepovratno povukla iz arbitražnog postupka, proglasivši ga u cijelosti kompromitiranim i mrtvim, iako je Slovenija, unatoč teškog kršenja arbitražnih pravila, nastavila inzistirati na nastavku arbitraže, u čemu je naposljetku i uspjela. Kompromitirani arbitražni sud presudio je da kršenja arbitražnih pravila od strane Slovenije ne opravdavaju hrvatsko povlačenje.

Potom je i Europska komisija, iako formalno nema nikakve nadležnosti nad arbitražom, najprije podržala nastavak rada arbitražnog suda, poručivši da je arbitraža dobar put za rješavanje graničnog spora, da bi potom odustala od rezolutne potpore arbitraži, priznavši kako je riječ o bilateralnom pitanju.

Bečka konvencija

Arbitražni sud, kojemu je na čelu Gilbert Guillaume iz Francuske, a u njemu su još Britanac Vaughan Lowe, Nijemac Bruno Simma te Norvežanin Rolf Einar Fife i Švicarac Nicolas Michel, nije prihvatio hrvatsku argumentaciju, jer bi to automatski značilo i samoraspuštanje tog ad hoc suda, a time i definitivnu potvrdu krivnje i priznanje odgovornosti. Zato se arbitražni sud priklonio slovenskoj argumentaciji, presudivši da slovensko kršenje arbitražnog sporazuma, koje ni sud nije dovodio u pitanje, nije bilo toliko teško da arbitraža ne bi mogla biti nastavljena, smatrajući da je problem riješen ostavkom kompromitiranog slovenskog arbitra i imenovanjem novog. Iako je s gledišta vjerodostojnosti postupka krajnje upitno što je arbitražni sud tako odlučio sam o sebi, arbitražni sud time je samo iskoristio svoje ovlasti iz arbitražnog sporazuma, koje su mu dodijelile upravo stranke u sporu, odnosno Slovenija i Hrvatska.

Stoga je, unatoč Hrvatskom istupanju iz arbitražnog postupka, arbitraža nastavljena. Hrvatska, međutim, i dalje ne priznaje arbitražni sud, niti je arbitražni sud mogao prisiliti Hrvatsku da se vrati u postupak. Hrvatska je istupila iz arbitraže pozivajući se na članak 60. Bečke konvencije, koji dopušta razvrgavanje sporazuma u slučaju da je došlo do »bitnog« kršenja sporazuma. Iako je arbitražni sud presudio da nije bilo »bitnog« kršenja arbitražnog sporazuma, postupak o tome vodi se u skladu s Bečkom konvencijom, koja predviđa jednogodišnji postupak u kojem dvije strane mogu pokušati postići rješenje dogovorom, a ako tog dogovora ne bude, što se i dogodilo, trebao je početi postupak mirenja pod okriljem UN-a. Postupak mirenja još nije počeo.

Iako Slovenija smatra da je objava arbitražne odluke predstavlja epilog dugogodišnjeg spora, tom je objavom okončana samo jedna faza u ovom sporu, s obzirom na činjenicu da tu odluku, koja je prema arbitražnom sporazumu obvezujuća, Hrvatska ne priznaje i neće po njoj postupiti, a nitko je na to neće moći natjerati.

Ufanje u EU

Hrvatska je suverena država, a međunarodno pravo ne poznaje sredstva kojima bi se jednu državu prisililo na bilo kakav arbitražni postupak nakon što je iz njega istupila, zbog čega unatoč formalnom okončanju arbitražnog postupka i objavi odluke koja bi trebala biti implementirana u roku od šest mjeseci, nema formalnog načina da se Hrvatsku prisili da tu odluku prihvati i provede.

To, međutim, ne znači da je time ova priča zaključena. Štoviše, objavom arbitražne odluke počinje borba za njezinu implementaciju, a Slovenija će se u tu svrhu koristiti ne samo međunarodnopravnim, nego i drugim mogućnostima koje joj budu stajale na raspolaganju. U Sloveniji se posljednjih dana spominje mogućnost tužbe protiv Hrvatske pred sudom Europske unije u Luksemburgu, a Hrvatska može računati i na neformalna sredstva i diplomatske pritiske kojima će, primjerice, Ljubljana upravo hrvatskim prihvaćanjem presude arbitražnog suda uvjetovati svoju suglasnost za, primjerice, ulazak Hrvatske u Schengen ili u Eurozonu. Slovenija velike nade polaže u Europsku uniju, vjerujući da će upravo Bruxelles »prisiliti« Hrvatsku da prihvati arbitražnu odluku, ukazujući na nedopustivo ponašanje hrvatske strane, koja krši međunarodne sporazume i međunarodno pravo, dok na hrvatskoj strani ukazuju na činjenicu da u ovom pitanju ne postoji jedinstven stav među članicama EU. Zato će biti ključan stav Europske unije, a znakovito je jučerašnje priopćenje njemačkog veleposlanstva u Zagrebu, koje je uoči objave arbitražne odluke poručilo da je međunarodno arbitražno sudstvo vrijedan instrument međunarodnog prava te igra važnu ulogu u rješavanju međudržavnih sporova. U ime njemačke vlade njemačko veleposlanstvo naglašava da je, neovisno o sadržaju odluke, važno načelo međunarodnog prava da se odluke arbitražnih sudova moraju poštivati te da ih stranke moraju implementirati, jer je očuvanje integriteta međunarodnog sudstva u zajedničkom interesu svih država, a članice Europske unije u tome moraju prednjačiti dobrim primjerom.

Afera Pirangate

Hrvatska, čini se, ima potporu Sjedinjenih Američkih Država u ovom slučaju, unatoč slovenskim korijenima američke prve dame, što ne treba iznenaditi s obzirom na rašireno uvjerenje da su upravo Amerikanci inicirali aferu Pirangate, nakon što su dali hrvatskoj strani audio snimke razgovora slovenskog arbitra i slovenske agentice, koje su kompromitirale arbitražni postupak. Ta je verzija potkrijepljena navodnim američkim nezadovoljstvom slovenskim poslovima s Rusijom i planom Ljubljane da Rusima ustupi koparsku luku, a uvjerljivosti te priče sigurno je pomogla i činjenica da je neposredno uoči izbijanja afere Pirangate u Sloveniji srdačno dočekan ruski premijer Dmitrij Medvedev, premda su mu posvuda u cijeloj Europi, zbog agresivne ruske politike u Ukrajini i aneksije Krima, u to vrijeme vrata bila zatvorena.

Hrvatski dužnosnici zasad uvjeravaju da pritisci na Hrvatsku neće uroditi plodom, tvrdeći da će svi takvi pokušaji biti kontraproduktivni za Sloveniju, dajući do znanja kako i Hrvatska, u slučaju potrebe, ima mehanizme kojima će zaštiti hrvatske interese. Cilj je Hrvatske ponovno dovesti Sloveniju za stol i ponovni dijalog o ovom pitanju, čime bi se fokus udaljio od arbitraže i arbitražne odluke, iako je teško povjerovati da će takav pristup uroditi plodom.

Napetosti na terenu, a možda i incidente, međutim, teško će biti izbjeći. Vlada u Ljubljani naložila je svim državnim tijelima da se pripreme za implementaciju arbitražne presude i izvršavanje suverenih prava na mjestima za koja se presudom utvrdi da su slovenska, što će, u svakom slučaju, dovesti do »bliskih susreta« slovenske i hrvatske policije na spornom području, osobito u akvatoriju Piranskog zaljeva.

Prema našim informacijama s tog područja, posljednjih nekoliko dana vidljivo je pojačano patroliranje hrvatske policije u tom akvatoriju, a nedavno je u blizini viđen i vojni brod, što bi mogao biti samo početak u odnosu na ono što će slijediti u danima koji dolaze.

Pa ipak, malo je vjerojatno da će Slovenija napraviti grešku pokušavajući na silu implementirati arbitražnu odluku, čime bi prekršila međunarodno pravo, a malo je vjerojatno i da bi takav pokušaj, s obzirom na odnos snaga, bio uspješan. Ključna bitka za arbitražnu odluku zato će se voditi na diplomatskom parketu, na kojem se slovenska diplomacija u dosadašnjim okršajima s hrvatskom diplomacijom pokazala iskusnijom, upornijom i vještijom, tako da se ne bismo trebali iznenaditi ako na koncu Hrvatska ipak popusti i prihvati odluku »kompromitiranog« arbitražnog suda.