Ljudi moji je li to moguće?!“, uzviknuo bi, da je živ i da stanuje u Bosni i Hercegovini, legendarni sportski komentator Mladen Delić. „Jeste, ali samo kod nas“, moglo bi mu se odgovoriti, piše Emir Imamović Pirke u kolumni za Bljesak.info
Teško da postoji još jedna, samo jedna država na svijetu u kojoj neka vlast radi za dobro građana tako što, zapravo, ne radi. Da, zvuči suludo, ali je vrijedno ravno 100.000 eura ili, prema kursu Centralne banke BiH, 195.000 maraka – slovima: sto devedeset pet hiljada! – plus nešto sitno.
Tačno toliko je gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka obećao nekakvom Semiru Ceriću koji nije Koke, „britanskom biznismenu porijeklom iz BiH“, za studiju izvodljivosti o održavanju utrke Formule E u Sarajevu. Formula E je, inače, trka bolida na struju, što je kod nas, je li tako, izuzetno popularno. Ko vjeruje u transparentnu vladavinu ili je beskrajno naivan ili je klinički slučaj. Skupštine u nas, od gradskih, preko kantonalnih, pa entitetskih i sve tako do državne, amaterske su pozorišne trupe koje izvode predstavu parlamentarne demokratije nakon što se već dogovori ili ne dogovori kako će zastupnici glasati.
Abdulah Skaka, čovjek koji se zahvaljujući SDA upisao na listu gradonačelnika glavnog grada, što je nekada bila prestižna funkcija, a kasnije postalo uljebište nepotrebnih kadrova, obećao je, dakle, tom Ceriću koji nije Koke, 100.000 eura i samo se čekalo da Gradsko vijeće nakon duže i konstruktivne rasprave kaže – da. A onda su Semira Cerića oblili hladan znoj i isti takav tuš: Skaka je svoj prijedlog povukao, pa na dnevnom redu nije bila rasprava o utrci koja bi Sarajevu donijela blokadu saobraćaja u općinama Centar i Stari Grad i, normalno, puno značila za imidž grada i Bosne i Hercegovine.
Tačno onoliko koliko su Ukrajini značili sjajni rezultati na Eurosongu, takvi da se poslije njih na pitanje s kim graniči Rusija, odgovaralo: s kim hoće. Istovremeno, na pitanje o tome kolika je površina Ukrajine, nema jedinstvenog odgovora: iz Kijeva je, naime, nešto veća nego iz Moskve. Nije, da ne bude zabune, Abdulah Skakaka pogledao kroz prozor i vidio kakvi su sarajevski tramvaji, sjetio se problema sa vodosnabdijevanjem ili ostao šokiran nakon što je kiša gradske saobraćajnice pretvorila u rijeke. I nije, treba pošteno reći, bilo potrebe, iz najmanje dva razloga: Grad Sarajevo ima ovlasti mjesne zajednice – ostalo je u nadležnosti Kantona – čiji se problemi, ne oni najveći, nego ni mnogo manji, ne mogu riješiti sa 100.000 eura.
Prvi SDA-ovac u prijestolnici je – što je zapravo ozbiljan problem, jedan od dva velika u ovoj priči – ili sam shvatio ili mu je neko rekao da će uskoro izbori u zemlji u kojoj je prosječna plata 800 maraka, iz koje se odlazi na rad u Slovačku gdje se zaradi manje-više isto, ali se i redovno prima, da ponedjeljkom štrajkuju doktori, utorkom ratni invalidi, srijedom radnici tvornica kojima je nešto isplaćeno još dok Baka Slišković bio selektor fudbalske reprezentacije BiH, četvrtkom prosvjetni radnici, petkom oni što ne idu na džumu, subotom i nedjeljom niko, dok svih sedam dana kolone nesretnika prelaze granice i završavaju po parkovima; da se u istoj toj zemlji djeca liječe preko telefona, da…ama da ima milijardu pametnijih načina za potrošiti 100.000 eura, te da je posebno nepametno u ovo vrijeme uplatiti ih za studiju izvodljivosti utrke Formule E.
Drukčije rečeno, da su izbori za koju godinu, a ne za koji mjesec, dao bi Skaka, uz astistiranje Gradskog vijeća Sarajeva, 100.000 eura bez da se počeše. Računao bi, i imao pravo, da će se to zaboraviti do početka kampanje. Male i nikakve plate, raspadajuća infrastruktura, propala privreda, grozne ceste i još gora politička situacija, nisu, da ne bude zabune, razlog da se javni novac ne ulaže u kulturu i sport, ali jesu među razlozima zbog kojih kriteriji pri dodjeli moraju biti visoki, a primatelji novca zbilja bitni za zajednicu.
Na onoj sjednici prije koje je povučen prijedlog o plaćanju studije za vozikanje auta na baterije, Gradsko vijeće Sarajeva odborilo je financijsku podršku Internacionalnom teatarskom festivali MESS u iznosu od 11.000 maraka ili, prema kursu Centralne banke BiH, 5.600 – slovima: pet hiljada i šesto! – maraka, plus nešto sitno. MESS će ove godine biti održan pedeset i osmi puta. Na istom tom MESS-u gostovali su, uz mnoge druge, Peter Brook, Giorgio Strehler, Robert Bob Wilson, Peter Schumann, Eugenio Barba, Josef Nagy, Eimuntas Nekrošius, Oscaras Koršunovas, Mark Tompkins, Arpad Schilling, Christoph Marthaler, Thomas Ostermeier, Pippo DelBono, Jiři Mencl…i svi važni režiseri iz takozvane regije.
Zahvaljujući MESS-u, u Sarajevu se svake godine može vidjeti presjek najboljeg od evropske i svjetske teatarske produkcije. Taj je MESS jedan od tri najvažnija pozorišna festivala u ovom dijelu svijeta, s tim što je u trojci i onaj nastao tako što su traženi savjeti i pomoć iz Sarajeva. Također, za sve ovo godina MESS nije podilazio ni publici ni politici, nije od svoje estetike odustajao zbog sponzora, nije mijenjao termin zbog vjerskog kalendara, niti je popuštao pod pritiscima konzervativaca kojima ionako, kao i hrđavom muškom spolnom organu, svaka dlaka smeta. Istina, MESS ne financira samo Sarajevo – kao što se i ne održava samo u Sarajevu – ali najveću korist od njega ima glavni grad i publika koja tu živi.
Njima je jednom u godini pod prozorom ono što imaju ozbiljne i puno bogatije metropole u puno uređenijim i bogatijim državama. One metropole u kojima traženje 100.000 javnih eura za studiju izvodljivosti za utrku Formule E ne zvuči kao loš vic, dok se sufinanciranje najozbiljnijeg teatarskog festivala sa dvadesetak puta manjim iznosom smatra prvorazrednim skandalom, zaključuje u kolumni za Bljesak.info Emir Imamović Pirke
wpDiscuz