Sjećate li se kultne priče “Crvenkapica”?

Bila jednom jedna djevojčica. Dobra i umiljata, draga svima, a svojoj baki najdraža. Baka joj od baršuna crvenog kapicu napravila, dijete ju je od radosti i ljubavi stalno nosilo pa su je prozvali Crvenkapicom.

Crvenkapica je s majkom živjela u kućici pored velike šume. A na drugom kraju šume, u maloj usamljenoj kući, stanovala je baka.

Jednog jutra majka reče Crvenkapici:
– Baka se razboljela. Sama je i leži. Odnesi joj košaricu sa hranom i popričaj malo sa njom. Budi dobra, ne šetaj po šumi, ne zaviruj po bakinoj kući i dođi do večere.

– Ne brini, majčice! Biću dobra i sve ću napraviti kako si mi kazala! – nasmija se Crvenkapica, uze košaru s jelom i krenu u šumu.
U šumi je bilo svijetlo i mirno, a do bakine kuće daleko.

Odjedanput, pred Crvenkapicu stupi vuk.

Djevojčica nije znala da je to zla, opasna zvijer, pa mu bez imalo straha odvrati pozdrav.
– Kuda ideš tako rano? – umiljato je upita vuk.

– Idem baki! – odgovori Crvenkapica.
– Šta to nosiš u košarici? – raspitivao se vuk.

Ne sumnjajući ništa, Crvenkapica ispriča da je baka bolesna i da joj nosi vina i kolača da se okrijepi i ojača.

– Gdje stanuje tvoja baka?
– Na kraju šume, ispod tri hrasta, uz ljeskovu živicu.

Nije je teško naći – mirno je pripovijedalo dijete. Smišljajući zlo, vuk je mirno išao uz djevojčicu, a onda joj reče:
– Pogledaj, Crvenkapice, ovo divno cvijeće, poslušaj ptice. Zašto žuriš? Stići ćeš i do bake. Odmori se, uživaj.

Crvenkapica podiže glavu, pogleda oko sebe i pomisli: “Zaista je lijepo. Znam da je baka bolesna i sama. Ubrati ću joj koji stručak cvijeća. Neka se raduje, neka i njoj bude mirisno i radosno. A još je i rano, pa se mogu malo zadržati.”

I Crvenkapica, zaboravljajući na obećanje koje je dala majci, odskakuta sa staze u šumu i počne brati cvijeće.

Kako bi koji cvijet ubrala, učinilo bi joj se da je ona drugi još ljepši, potrčala bi za njim i, tako, zalazila sve dublje u šumu. A vuk se dade u trk i prečicom požuri bakinoj kući. Kad stiže tamo, on proviri kroz prozor, pa kad vidje da je starica sama, zakuca na vrata.

– Ko je? – javi se baka s postelje.
– Ja sam, Crvenkapica! – utanji vuk glasom. – Nosim ti, bakice, malo kolača. Otvori mi!
– Pritisni samo kvaku! Vrata nisu zaključana! – odgovori baka.

Kad vuk to ču, naglo otvori vrata, baci se na uplašenu staricu i proguta je. Zatim obuče njezine haljine, stavi na glavu njezinu kapu, legne u krevet i povuče pokrivač sve do njuške kako ga Crvenkapica ne bi odmah prepoznala.

I stade čekati. A Crvenkapica je trčala za cvijećem i kada ga je nabrala toliko da ga gotovo više nije mogla nositi, sjeti se bake i krene prema njenoj kući. Šuma je bivala sve gušća, korijenje drveća smetalo nozi da ide brže. Nestade i Sunčeve svjetlosti. Ptice zašutješe. Crvenkapica osjeti strah i nemir uđe u njeno malo tijelo. Kad napokon izbi pred bakinu kućicu, začudi se otvorenim vratima.
– Bako, bakice! – zvala je Crvenkapica, ali joj niko ne odgovori.
– Dobro jutro! – reče dijete, pređe preko praga i priđe krevetu.

Pred njom je ležala njena baka sa kapicom navučenom duboko na lice i njen izgled uplaši djevojčicu.

– Jao, bakice! – uzviknu Crvenkapica – Zašto imaš tako velike uši?
– Da te bolje čujem!
– A zašto imaš tako velike oči?
– Da te bolje vidim!
– A zašto imaš tako dugačke ruke?
– Da te lakše zgrabim!
– A zašto su ti, bakice, tako velika usta?
– Da te lakše progutam! – uzviknu vuk, skoči iz postelje i proguta malu Crvenkapicu. Zatim, sit i zadovoljan, leže opet u bakinu postelju.

Spavao je i glasno hrkao. Pored bakine kuće prolazio je lovac.

Kad je čuo vukovo glasno hrkanje, uplašio se da se starici nije šta desilo i brzo je ušao u kućicu. Na svoje veliko iznenađenje, u bakinom je krevetu vidio vuka.

Iako je imao spremnu i napunjenu pušku, nije pucao. Uzeo je velike škare i, cak, cak, po vukovom trbuhu. Odatle, prva, iskoči Crvenkapica:
– Uh, kako me bilo strah. U vukovom trbuhu je sami mrak.

Zatim lovac izvuče baku, koja je jedva disala od straha i uzbuđenja. Onda su vukov trbuh napunili kamenjem i čekali da se probudi. I nisu dugo čekali. A kad ovaj ugleda lovca i pušku, htjedne pobjeći, ali nije stigao dalje od praga.

Tu uginu što od straha, što od kamenja koga mu je bio pun trbuh.

Tako su sad svi bili zadovoljni. Lovac je vuku oderao kožu i s njom otišao kući.

Baka je pojela nešto kolača i popila čašu vina pa se brzo oporavila.

A Crvenkapica je razmišljala:

“Dok sam živa, neću više skretati s puta i sama trčati po šumi.” Vratila se kući. Tamo ju je čekala majka i nije se ljutila na svoje dijete. Znala je da njezina Crvenkapica sada zna i što je vuk, što je šuma i što je put kojim treba ići.