Na Dan ustanka u Hrvatskoj, 27. srpnja, nekad najveći republički praznik, proslavio je 67. rođendan, a dočekao nas je na Svetog Iliju na Brijunima kao kakav nasmijani živahni i rastrčali mladić, s onim svojim očima neboplavim koje kao da nisu od ovog svijeta. Rade Šerbedžija, glumac, pjesnik i boem koji je sedamdesetih bio najpopularniji Jugosloven poslije Maršala Tita, uz još samo nekolicinu sportaša-olimpijaca. Samo Rade je bio lijep i mlad, a svi ostali – samo mladi. Onda su došle devedesete i Rade je otjeran iz Zagreba, pa i iz Beograda, au Sarajevu je sa sve tri strane proglašen za izdajnika. Otišao je u bijeli svijet i iz Londona, a potom iz Los Angelesa, stizale su vijesti o velikim uspjesima i velikim rolama naše jedine prave i velike holivudske zvijezde, ali su stizali i intervjui i pisma njegova, koja su zvučala kao Andrićev Ex ponto i nosila sav onaj Ovidijevim očaj izgnanstva s Crnog mora. I onda su ga privukli Brioni, gdje su kadgod, na “onim plenumima”, padale glave kao legendarne Titove mandarine i gdje su potom, u novoj državi, mnogi trbušasti hrvatski generali i političari otkrili da odjednom znaju i vole igrati tenis, jer ga je nekadašnji Titov general Tuđman vrlo volio.
Ponovno ste na moru. Jeste li zatvorili krug? Od one početne, valjda mladalačke fascinacije starim ribarima i potrebe da se bude na moru, uglavnom ljeti, u “sezoni”, kad su ljepše od mora i četinara mirisale – djevojke … Pa, meni je nekako sasvim logično da ljudi, rođeni u planinama ili ravnicama u kojima sam ja rastao – obožavaju more. A Jadransko nije teško obožavati, jer je najljepše more na svijetu. Bio sam fasciniran morem, još kad sam kao mlad glumac, sa 18 godina, odlazio na Dubrovačke ljetnje igre. To je bilo kraljevsko vrijeme za umjetnost.
Nekako su se počeci vaše karijere poklopili sa onim specijalnim statusom koji su umjetnici imali u socijalizmu. Ako ništa drugo, ono bar veliku popularnost, slavu i poštovanje, dok tadašnje poslijeratno društvo još nije stiglo da potone u potrošački mentalitet? Tih kasnih šezdesetih, Dubrovnik je bio svijetla pozornica i svjetska, i europska, i jugoslavenska … U to su se vrijeme družili glumci iz cijele bivše Jugoslavije. Iz Srbije su tu bili Ljuba Tadić, Stevo Žigon, Ružica Sokić, Mira Stupica, Branko Pleša … Svi oni su godinama radili na Ljetnjim igrama, kada se božanstveno živjelo. Poslije sam otkrio i samo more, otok Silba, gdje sam kupio plac i napravio kuću. Tad tamo nije bilo električnog svjetla. Bilo je divno i romantično. I riba je drukčije mirisala. Sve je drukčije bilo. Tamo sam išao svako ljeto poslije Dubrovnika i ostajao cio rujan. Tamo sam lovio ribu i još uvijek tamo imam prijatelje. Sjećam se da sam jednom otišao na Filmski festival u Pulu i da sam dobio Zlatnu arenu – ne sjećam se više za koji film je to bilo – i kad sam se vraćao iz Pule na brodu sam čitao u novinama da je jučer moj prijatelj Damir Galetović uhvatio velikog bucnja, imao je 56 kila …
Oprostite, ali mi “furešti”, s kontinenta, ne znamo što je “bucanj”? To je ogromna riba, ali nije jestiva. Kad bi je čovjek vidio uplašio bi se da je morski pas. Ali on ju je, ipak, ulovio i meni je namah bilo krivo što sam bio u Pulskoj areni. Inače bih je ja ulovio, zajedno s njim, jer bismo bili zajedno na brodu. I sjećam se da sam na brodu prepravio diplomu u kojoj piše da se Zlatna arena dodjeljuje meni – prekrižio sam moje i ispisao njegovo ime i dao sam mu Zlatnu arenu za bucnja! On je to zaslužio, jer je stvarno luđak. Neviđen. Ha, ha, ha ….
I od te vaše Silbe na početku do Briona sada, od onih dječačkih ribolova do impozantnog Teatra Ulisisa, koji je eto već 13 godina star, koliko i ovaj vijek? Uvijek se trgnem kad mi to netko spomene . Kažu da teatar uglavnom poslije sedme godine postojanja postaje prepoznatljiv. A mi već trajemo 13. Prošli smo sve i svašta, od ignoriranja preko ne znam kakvih sve gluposti i dezinformacija o nama – šta radimo, kako i gdje živimo – do nekompetentnih i nedobronamernih prikaza naših predstava. No, hukači su se umorili i zamorili od tog vikanja i danas smo prepoznatljivi kao dobar teatar.
Glavni koprodukcionom partner vam novosadsko Srpsko narodno kazalište. Kako teče ta suradnja? Odlično. Pa, pogledajte glavnog partnera ne mijenjamo. To je počelo prošle godine s “Odisejem” Gorana Stefanovskog. Ta predstava je zasjenila svu konkurenciju na Sterijinom pozorju i potom obišla mnoge velike gradove bivše Jugoslavije, pa i izvan nje. Predstava “Šekspir u Kremlju” je korak dalje, jer je u njoj najviše glumaca iz Novog Sada, više nego iz Zagreba i Beograda. Mislim da je urađen veliki i važan posao – za današnju teatarsku, a bogami i političku situaciju, jer je važno da se ljudi počnu povezivati ponovno, da počnu trgovati jedni s drugima, razmjenjivati iskustva. Sasvim je logično da se neko poduzeće u Zagrebu koje proizvodi metalne dijelove, ma i šarafe, poveže s nekim iz Srbije tko proizvodi nešto slično ili kompatibilno. To će doći, to je neminovno, a teatar, ovaj naš Ulisisa, je tu i da ih malo požuri.
wpDiscuz