Ako bismo bez rukavica čitali što SDA kroz svoje posljednje istupe poručuje, stvar postaje gotovo banalno jasna. Novi poredak kojem teže nije unitarna BiH, nego BiH bez Srba. Odnosno, Federacija kao okvir u kojem nestaju i Hrvati. Jer kad ode Srpska – odu i sve ustavne kočnice. Ostaje federalno tijelo, de facto svedeno na bošnjački prostor, u kojem se pluralizam tolerira samo ako ne ugrožava dominaciju SDA-ovog koncepta “građanskog društva” koje misteriozno uvijek završava kao bošnjačka hegemonija.
Taj model ima teorijsku podlogu. Alija Izetbegović je u Islamskoj deklaraciji jasno formulirao sumnju u koegzistenciju islamskog i neislamskog društva. SDA se tog nasljeđa nije odrekla. Bakirove izjave da “članovi Predsjedništva predstavljaju građane, a ne narode” nisu zalet. To je strategija. Jer ako član Predsjedništva ne predstavlja narod, već građane, onda se većinska volja jednog naroda može formalno predstavljati kao univerzalna volja svih. Tako funkcioniraju svi moderni autoritarni režimi – samo što se kod nas to još upisuje u rubriku “europske vrijednosti”.
No, što ako se Srpska doista otcijepi? Što ako dođe do onoga čemu SDA nesvjesno stremi – eliminacije jedne trećine ustavne strukture države? Hoće li tada u bošnjačkom društvu postojati kapacitet za istinski pluralizam, slobodu govora, sekularnost, ravnopravnost različitih političkih koncepata? Hoće li Hrvati tada biti stvarni partneri ili će postati tiha manjina u unitarnoj formi pod reflektorima “građanskog” poretka? Nema znaka da se SDA, ni u ovom trenutku, ni u projekcijama budućnosti, želi ili zna nositi s istinskim pluralizmom.
I zato je sav ovaj povik o otcjepljenju Srpske zapravo performans. Srpska se neće otcijepiti – ne zato što to ne želi, nego zato što SDA-u još uvijek treba neprijatelj. Jer kad nestane Dodik, kad nestane Banja Luka, kad nestane RS, ostaje prostor u kojem više ne vrijedi narativ o ugroženosti. A tada dolazi na red istina. Ona koju SDA i dalje sustavno odgađa.
Jer, sve do tada – može se i dalje sanjati. I po potrebi viknuti “Tekbir”. Da se zna tko je u pravu.
SDA više nije u stanju nametnuti hegemonijsku viziju društva jer su se Bošnjaci – kao najbrojniji narod – ipak odmakli od ideologije Islamske deklaracije. Taj narod želi posao, slobodu, odlazak na more, europski pasoš i Netflix, a ne partijsku sablju, šerijatski moral i političko tutorstvo koje, osim što ne razumije svijet, još misli da ga treba preodgajati.
Alija je vjerovao da će Bošnjaci, oslobođeni vanjskih prijetnji, sami oblikovati “islamsko društvo”. Bakir je vjerovao da će mu narod ostati lojalan samo zato što se zove Izetbegović.
Ali došlo je vrijeme kad ni prezime ni otac više nisu dovoljni. Pokušaj da se cijela jedna nacija reducira na “umet” koji čeka kalifa – propao je. SDA više ne drži ni vjernike, ni radnike, ni srednju klasu, ni migrante koji žele bolji život.
U političkom smislu, SDA je sve više karikatura sama sebe – zatvorena, isključiva, umorna i gnjevna. Koalicijski potencijal joj se suzio na vjerske nostalgičare i administrativni aparat koji preživljava od državnih tendera.
S druge strane, bošnjačko društvo evoluira. Neki žele liberalizam, neki patriotizam, ali sve manje njih želi SDA.
U tom smislu, SDA je već prošlost. Još je formalno živa, ali politički – već je u izlogu povijesti, između Komunističke partije i MBO-a i JMO. A povijest, kako znamo, ne trpi one koji pokušavaju zadržati vrijeme.
Emina Zanki l poskok.info
wpDiscuz
