Nekad je trebalo više od desetljeća, nekoliko odluka Ustavnog suda i čitav niz perfidnih pokušaja da se iznova proda priča o „građanskoj BiH“, pa da netko iz HDZ-a – pa makar to bila i Marina Pendeš – jasno kaže ono što je već odavno trebao reći i Predsjednik Federacije i član Predsjedništva HNS-a i svaki lokalni HDZ-ov načelnik koji je ikada otvorio usta pred kamerom:
Ako netko smatra da Hrvati nemaju pravo birati svog člana Predsjedništva, onda imamo ozbiljan problem.
Malo je reći jebačka rečenica. Nakon tri desetljeća “na jedan posebnog načina” i “izazovi koji su pred nama”, prostinambože ovo zvuči ko poziv na ustanak.
I ne samo to – Pendeš sada ide i korak dalje, pa podsjeća da je Ustavni sud BiH već presudio da “nije prihvatljivo da jedan narod drugome bira člana Predsjedništva”. Presuda postoji, kršenje traje, i nikome ništa. A Pendeš se sada čudi što je „šteta da nije bilo političke volje“ za izmjene Zakona u Domu naroda.
Pa kako će biti političke volje, Marina, kad ti isti koji te gledaju u oči dok pričaš o pravima Hrvata, nakon sjednice piju kafu s onima koji godinama priželjkuju nestanak tvoje nacije s političke scene?
Hrvatski politički predstavnici godinama su se trudili biti fini, uljuđeni, europski, proeuroatlantski. A rezultat?
Srbi imaju člana Predsjedništva – uvijek svog. Bošnjaci također. Hrvati – zahvaljujući komšićizaciji Izbornog zakona kojeg je donio OSCE/OHR stajaći handžar zdrug – imaju ukradenog. I to već četiri puta.
Pa ako je to demokracija, onda je i Schmidt fotelja. U Parlamentu BIH.
Pendeš govori o dijalogu, povjerenju, stabilnosti. Lijepo zvuči. Ali ljudi koji vjeruju u brojčanu dominaciju, a ne u politički konsenzus, s takvima se ne gradi država. S takvima se pregovara u prisustvu svjedoka, snima se svaki razgovor i uzima se potpis.
Jer ako je nešto naučeno iz 25 godina post-Daytonske BiH, onda je to da nema dobre volje tamo gdje postoji oportunitet za unitarizam.
Zato bi ova izjava Pendeš trebala biti početak, a ne kraj. Ne smije ostati samo jedna od onih izjava koje se završe u arhivi FENA-e ili na marginama nekog propalog izvješća o stanju ljudskih prava.
U trenutku kad se ozbiljno pregovara o ustavnim promjenama i kada strane ambasade ponovno fantaziraju o „funkcionalnijoj BiH“, Hrvati konačno moraju – bez srama, ali i bez iluzija – reći: Sarajevo, we have a problem.
Ili kako bi rekla Marina Pendeš, problem s poštivanjem osnovnih ustavnih prava jednog naroda. Samim time i ljudskih prava.
A ŠTO KAŽU BOŠNJAČKI GRAĐANISTI?
Naravno, ova vijest neće odjeknuti u redovima onih koji i dalje sveto vjeruju u “građansku BiH” – onih kojima je Komšić idealan Hrvat, jer ne zna hrvatski, nema domovnicu, nikad nije dobio glas u većinskim hrvatskim sredinama i – kao šlag na tortu – svoje ratne zasluge crta na račun zarobljavanja Hrvata.
Kad god se spomene pravo Hrvata da biraju svog člana Predsjedništva, građulnisti se pozivaju na onu jednu presudu Ustavnog suda BiH koja kaže da članovi Predsjedništva “predstavljaju sve građane BiH”. Pa naravno da predstavljaju – a koga bi trebali predstavljati? Marsovce? Samo što se zaboravlja da građani BiH nisu samo sarajevski anacionalni intelektualci, već i oni što se zovu Marko, Nikola, fra Ante i Marija iz Gruda, Livna i Usore.
I tu pada cijela konstrukcija. Jer, ako već priznaju da Klub Hrvata u Domu naroda moraju činiti Hrvati, otkud ideja da član Predsjedništva, koji u najvažnijim pitanjima mora tražiti suglasnost upravo tog kluba, može biti izabran voljom drugog naroda?
Da je logika vozni red, građanisti bi stalno čekali autobus koji nikad ne dolazi.
I sad zamislimo tu tragikomediju: Željko Komšić – čovjek koji izbjegava pojaviti se u Klubu Hrvata, jer zna da ga ondje nitko ne priznaje, niti ga smiju pozdraviti osim s ironijom – trebao bi tražiti privolu istog tog kluba da bi pokrenuo veto.
Kako da traži? Na kojem jeziku? Možda na esperantu? Hrvatski ne poznaje. Možda pošalje pismo izdaleka – iz neke od ambasada u koje je posijan kao cvijet bošnjačkog nacionalizma u lažnom građanskom loncu.
Ako je on Hrvat, onda je i Schmidt imenovan u Vijeću Sigurnosti.
Ako on zastupa sve građane, onda smo svi mi komadići od pločica, koje bošnjački sarajevski centralizam slaže u svoj mozaik “moderne države” – pod uvjetom da se nikad više ne sjetimo da smo narod, da smo konstitutivni i da postojimo.
wpDiscuz
