SANTIAGO RONCAGLIOLO Moje priče razumiju diljem svijeta jer se bave strahom, a on je univerzalan

Peruanac čija je literatura puna brutalnog nasilja, posljednjih petnaest godina nastanjen u Španjolskoj, prevođen diljem svijeta, Santiago Roncagliolo u Zagrebu je bio gost ovogodišnjeg Europskog festivala kratke priče. Kolumnist je španjolskog El Paisa, dnevnika koji posljednjih nekoliko godina, dijelom pritisnut i krizom u zemlji, pokušava postati globalnim novinama hispanističkog svijeta, prvima takve vrste. Roncagliolo je najmlađi dobitnik Independentove nagrade za stranu beletristiku, a i najmlađi dobitnik Alfaguare, jedne od najvažnijih književnih nagrada u svijetu hispanističke literature. Rođen u Peruu 1975., dio je djetinjstva proveo u Meksiku, gdje je obitelj završila u političkom izgnanstvu, iz kojeg se nije vratila do konca 1980-ih. U Limi ih je potom dočekao rat i horor neviđena nasilja.

Život u nasilnom gradu

Njegov je “Crveni travanj” kod nas objavila Naklada Božičević. “Pokušavam u Europi imati mlade izdavače, jer stariji su, što se tiče Južne Amerike, ostali zamrznuti u 1960-ima. Opsesivno tragaju za novim Vargasom Llosom ili Márquezom. Kad konačno shvate da se nećete kandidirati za predsjednika, da niste novi Llosa, djetinjasto se razočaraju i eventualno smo im zanimljivi kao neka egzotična adresa puna mitova što datiraju prije Kolumba.”
Roman “Crveni travanj” priča o okrutnosti peruanskog društva za Fujimorovarežima. “Volim pisati o nasilju zato što to govori o našem animalnom dijelu, laskamo si da smo civilizirani i humani. Želimo se takvima gledati, a kad se pojavi nasilje, maske padaju. To je fascinantno. Zapravo pišem o univerzalnoj stvari – strahu. Odrastao sam sa strahom, u vrlo nasilnom gradu, s bombama i otmicama; kad sam kao mladić emigrirao u Španjolsku, moj strah je bio hoće li me vratiti natrag, jer nisam imao čiste dokumente, proveo sam neko vrijeme u tom limbu. Moje priče razumiju diljem svijeta jer se bazično bave strahom, a on je univerzalan. Današnja Europa vibrira strahom, sazdana je od straha. Ljudi u Latinskoj Americi puno se manje boje nego u Europi iako imaju puno lošije uvjete života i nasilje je sveprisutno – pljačke, otmice, ucjene. No, Europljani su navikli na sistem i organizaciju, njihov strah ide od toga da silno žele kontrolirati svoje živote i stvari oko sebe, imati sve posloženo i sigurno. Dok su ljudi u siromašnim dijelovima svijeta više navikli na to da nemaju kontrolu nad puno stvari u životu, a to čini da se manje boje, da su, zapravo – slobodniji.”
O sebi sasvim otvoreno kaže da je strahu jako podložan. “Otkad imam djecu, najveći strah je da ne nestanu, da se ne razbole, da ih ne pogodi auto. Zapravo sam, valjda, sretan što su mi to sad glavni strahovi, a ne strah od bombardiranja ili atentata.”

Humor kao lijek

Roncagliolo mučne prizore garnira crnim humorom, tipičnim za njegov rukopis. “Kad živiš u zemlji nasilja, mizerije i kaosa, humor je lijek da ne poludiš. Crni humor pomaže da se zaštitiš od stvarnosti koju ne možeš mijenjati, ali se barem možeš smijati. To je neki mali revanš lošem životu. Na jednom sam književnom festivalu proveo večer pričajući viceve s dvojicom pisaca iz Angole i Mozambika. Smijali smo se do iznemoglosti. Europski pisci za stolom bili su gotovo konsternirani, eventualno bi procijedili ‘Pa ne možeš tako govoriti’, a njih bi dvojica jedan drugome dobacili ‘Zaveži niger’ pa se smijali. Što je zajednica bogatija i razvijenija, to je humor politički korektniji, u 20. st. su i Španjolci imali dosta crnog humora, što, uostalom, možete vidjeti u filmovima. Danas njihovim vicevi moraju biti politički korektni. Ako je oko tebe svijet relativno dobar, ne trebaš crni humor da te štiti od realnosti.”
Makar u Barceloni, Europu gleda ponešto iz rakursa Lime: “Europljani se osjećaju superiorno, ne samo zato što su bogatiji dio svijeta nego za sebe misle i da su bolji ljudi, da su naglašeno solidarni, da paze na ljudska prava izvan granica svojih zemalja, da se bore za druge. Latinsku Ameriku vide kao kontinent diktatura, što je vrijedilo za drugu polovicu 20. stoljeća. Oni su, eto, jako zabrinuti za ljudska prava u Peruu, a zapravo bi se trebali više brinuti za ljudska prava u Europi, u čijim vodama od svih ostavljeni afrički emigranti masovno umiru, dok u Francuskoj tjeraju Rome, na tom europskom tlu raste ksenofobija, antisemitizam… Europa se danas boji drugačijih, cvjeta desnica. U isto to vrijeme mi imamo predsjednike koji su miješane krvi, Indijanci i bijelci. Ovdje živim, volim Europu, ali nije Europa tako plemenita i nobl kako voli misliti o sebi. Kad po europskim zemljama predstavljam moje knjige, tamošnji novinari stalno me ozbiljna glasa pitaju nešto poput ‘A, kako je s gerilom u vašoj zemlji?’ ili ‘Kako je s diktaturom?’. E pa, kod nas, odavno nit’ je gerile, nit’ je diktature. Čak ni Španjolci ne znaju puno. Ponekad se, recimo, iznenade kad kažem da Peru ima izlaz na more. Misle da svi mi živimo u brdima.“

Rad za Human Rights

Kaže da ga latinoamerički papa vraća katoličanstvu. “Bojim se da sam opet katolik”, glasno se smije. Komentiramo nedavnu beatifikaciju velikog Oscara Romera. Baštineći, razumljivo, i iz teologije oslobođenja, Katolička crkva u Latinskoj Americi “i danas je, u odnosu na ovu u Europi, puno više involvirana u stvarne, socijalne probleme ljudi. Crkva u Europi više se bavi penisima i seksom”. Kao mladić je radio za Human Rights Commission u Peruu, obilazeći zatvore. “Nekolicina svećenika koje sam tada sreo ljudi su koji su na mene ostavili najsnažniji dojam u životu. Bergoglio je jedan od rijetkih svećenika u Europi kojeg razumijem. Ako vjeruješ u Boga, trebaš biti osjetljiv na ljude oko sebe, imati empatiju za homoseksualce, brinuti se za emigrante, Palestince i ostale… Tako to Bergoglio istinski živi, a to je zapravo vrlo u duhu teologije oslobođenja. Ne znam ja je li on dovoljno moćan da bitnije mijenja Crkvu, ali već samim time što to govori otvorio je put istomišljenicima i začepio usta nekima, a to je jako važno.“