Sanader je 80-ih živio u bijedi i molio je društveni stan

Nema nesrazmjera između mojih prihoda i moje imovine, ponavlja Ivo Sanader na sudu. Opisuje kako je još u Austriji, prije povratka u Hrvatsku, bio bogat. Sa suprugom je, kaže, zaradio oko 2,7 milijuna eura (17,8 milijuna kuna), od čega je od 300 do 400 tisuća potrošio, a ostatak uštedio. Pribroje li se tome primanja u domovini, sve je čisto. I danas na austrijskom računu ima oko milijun eura štednje u vrijednosnim papirima, ali je ona blokirana pa nema ravnopravan položaj u obrani…

“Duboko me vrijeđa ova nepravda jer smo dobro živjeli i prije 90-ih godina. Smatram da sam u ovom slučaju potpuno nedužan, kao i HDZ”, rekao je na zadnjem ročištu. To bi trebalo značiti da je HDZ nedužan kao Sanader, što i ne zvuči nerazumno.

Tko god je jednom vidio Ivu Sanadera kako svjedoči zna da je riječ o govorniku rijetko viđene uvjerljivosti. Na snimkama koje su procurile sa saslušanja u DORH-u Sanader opisuje razdoblje druge polovice 80-ih u kojemu je prodavao “pin up” sličice austrijske agencije Meyer Press na kojima je, kaže, zaradio veliki novac, oko 600 tisuća eura. Čovjek bi stekao dojam da je poslovao kao Hugh Hefner.

On nikad ne pokazuje sumnju u ono što govori i djeluje jako uvjerljivo. Nakon odlaska u Austriju ušao je, kaže, u građevinski biznis, gdje se njegovo bogatstvo uvećalo, a on se u Hrvatsku vratio u Mercedesu, ultimativnom dokazu uspjeha naših gastarbajtera. Jedna fotografija Pere Kvesića, koju je objavio Dario Juričan, prikazuje ga međutim u bitno drugačijem svjetlu.

On ležerno sjedi u nekom zagrebačkom tramvaju, ima brkove kao Ferata iz “Veloga Mista”, odjeven je u baloner, a u ruci drži  plastičnu vrećicu. Izgled savršeno odgovara opisu u molbi za stan koju je uz detaljan životopis nešto prije poslao Komisiji za stambena pitanja IRO Logos.

– Oženjen sam i žena mi nije zaposlena, što još više otežava situaciju u stambenim neprilikama u kojima se nalazim. Stanujem sa ženom kao podstanar u stanu od 32 m2 koji je vlažan i nema osnovnih higijenskih preduvjeta. Stan u kojemu živimo nije priključen na vodovod i kanalizaciju, vodu dobivamo od željeznice u Kopilici, a kanalizacije nema nigdje u blizini. A za cijelu kuću u kojoj se nalazi ovaj stan ne postoji također ni adekvatna i zakonom propisana crna jama…“Električna energija i loše instalacije dodatan su problem, tako da ni u kojem slučaju ne smiju istovremeno raditi npr. štednjak i biti uključena televizija ili upaljen bojler. Komisija se o svemu navedenomu može uvjeriti na licu mjesta”, nastavlja Sanader u toj pripovijetki iz velegradskog podzemlja.

“S obzirom na činjenično stanje, te da ne mogu iznajmiti bolji stan, jer mi žena nije zaposlena, molim cijenjenu komisiju da pravilno ocijeni ove moje stambene neprilike i dosljedno tome pokuša riješiti moj stambeni problem”, zaključuje molbu.

Nekih šest i pol godina kasnije, dr. Ivo Sanader i dalje nema riješeno stambeno pitanje. Stoga 28 siječnja 1991. godine piše novu molbu za dodjelu stana. Ovoga puta intonacija je drukčija. Sanader sebe prikazuje kao čovjeka koji je “u onom represivnom vremenu” pridonio puno za hrvatsku kulturu pa je “kao urednik objavio više od 200 knjiga” (to se baš ne čini kao dokaz u prilog represivnosti naspram hrvatske kulture, ali takvi su izljevi domoljublja tad uživali visoku konjunkturu).U molbi elaborira zašto su on i supruga Mirjana zaslužne osobe (i supruga mu je, napisao je, autorica važnih djela), pa zaključuje kako se u “Split vraća dvoje doktora znanosti, dvoje afirmiranih kulturnih radnika koji su ovaj grad u petogodišnjem razdoblju, od 1983. do 1988., zadužili svojim radom i koji će ubuduće još više raditi na kulturnom/znanstvenom i društvenom planu u okružju nove slobode i demokracije, u ovim sudbonosnim i povijesnim trenucima našeg hrvatskog naroda”.

Zato Sanader moli “cijenjeni Sekretarijat i ministra kulture, gospođu dr. Ružić, kao i nadležnu općinsku vladu i Skupštinu općine da udovolje mojoj molbi i dodijele nam odgovarajući stan”.

Tri mjeseca kasnije, 26. travnja 1991. godine, Savjet HNK Split donosi Odluku kojom se intendantu HNK dr. Ivi Sanaderu odobrava isplata naknade za stan u mjesečnom iznosu od 12 tisuća dinara.“Skupština općine Split preuzela je obvezu osigurati obiteljski stan dr. Ivi Sanaderu, intendantu HNK Split, koji je izabran počev od 1. ožujka 1991. godine. Budući da je imenovani preselio porodicu u Split počev od 1. ožujka 1991. godine, pravo na naknadu za stan trebalo je utvrditi počev od tog datuma.”

Odluku je potpisala Zoja Odak, predsjednica savjeta HNK Split.

Kao intendant, dr. Ivo Sanader – pokazuje dokumentacija u posjedu Expressa – potpisuje ugovor kojim HNK odobrava kratkoročni kredit Dalmacommerceu u iznosu od 476.000 dinara. Korištenje kredita počinje 13. ožujka i traje do 13. svibnja 1992. godine, uz kamatu od 16 posto mjesečno. Kredit, međutim, nikad nije vraćen iako je HNK imao akceptni nalog i ugovorenu zateznu kamatu.

Sanader je, posvjedočili su njegovi stari znanci, od početka imao jasan cilj. “Stari moj, dokopali smo se vlasti, treba zgrabiti što se zgrabiti da, tko zna dokle će ovo trajati!”, rekao je Siniši Caktašu, a ovaj prenio u iskazu DORH-u.

“Mene su ove riječi Sanadera šokirale te smo nakon toga i prestali komunicirati”, rekao je Caktaš. On je DORH-u iznio niz vinjeta iz vremena druženja sa Sanaderom, kojeg je upoznao početkom 70-ih ili krajem 60-ih.

“Zajedno smo igrali nogomet i družili se još iz mladenačkih dana. Znam da je Ivo išao u sjemenište, no isto tako znam da je imao problema s pozitivnom ocjenom iz matematike, zbog čega je otišao iz sjemeništa u Splitu u Rim, gdje je nastavio školovanje”, rekao je Caktaš opisujući detaljno Sanaderov životni put.

Budući premijer prvi put odlazi u Austriju u prvoj polovici 80-ih.

“1985. godine Ivo Sanader se vratio iz Austrije. Što se tiče njegova imovnog stanja pri povratku iz Austrije, mogu reći da je on meni nakon povratka prodao svoju i ženinu uvoznu dozvolu, i to svaku za iznos od 2000 DEM. Dakle, iz navedenog proizlazi da nije imao novca da iskoristi ove uvozne dozvole, a s druge strane, novac mu je bio potreban u toj mjeri da je meni za ukupno 4000 DEM prodao ove dvije dozvole. Znam da je sa suprugom Mirjanom, nakon povratka iz Austrije, živio u starom dijelu Splita, u Varošu, gdje su njegovi roditelji imali mali stan. Ja sam bio u tom stanu i mogu reći da se doista radilo o vrlo malom stanu. Po povratku iz Austrije on se zaposlio u izdavačkom poduzeću Logos u Splitu kao urednik, dok njegova supruga Mirjana u to vrijeme nije nigdje radila. Poznato mi je da su za vrijeme rada Ive Sanadera u poduzeću Logos utvrđene određene nepravilnosti te mi je od tadašnjeg šefa tajne službe Marka Oreba poznato da se zbog tih nepravilnosti namjeravalo uhapsiti Ivu Sanadera, no da je istovremeno bio pritisak iz Zagreba da ga se pusti te da je Ivi Sanaderu dano 48 sati da napusti tadašnju SFRJ, što je on i učinio te je 1988. godine po drugi put otišao u Austriju”, nastavlja Caktaš.

“Između ostalog, uvozio sam i informatičku opremu iz Austrije te mi je Ivo Sanader predlagao da i njega uključim u svoje poslove, no nisam prihvatio njegovu ponudu. U to isto vrijeme, Ivo Sanader me u više navrata tražio da mu posudim novac pa sam mu tako u tom vremenu više puta predao novac u iznosima od 500 do 1000 DEM. Znam da je Ivo Sanader u to vrijeme u Austriji s austrijskim partnerom pokušao pokrenuti građevinski biznis, no u tome mu baš nije išlo, dakle, nije imao nekog uspjeha”, rekao je Caktaš.Ivo Sanader se s obitelji 1990. godine vratio iz Austrije, priča Caktaš, te je za stanovanje unajmio stan u Mejama.

“Radilo se o stanu u prizemlju pokraj slikara Trebotića. Ja sam bio i u tom stanu kod Ive Sanadera te mogu reći da se radilo o skromno opremljenom stanu. Kad me pitate jesu li se u istome nalazile umjetničke slike, navodim da sigurno, ako ih je i bilo, nije bilo ništa vrijednog, no navodim da ja slike u stanu nisam ni primijetio. Nakon što se vratio iz Austrije, Ivo Sanader se zaposlio kao intendant u HNK u Splitu.”

“Jednom prilikom Sanader me je pitao imam li kakav posao za njega, u smislu da i on zaradi nekakav novac, na što sam mu ja odgovorio da ja nemam posao u kazalištu jer da sam ja ‘švercer’, da mene interesira ono što se može kupiti, odnosno prodati, na što mi je Sanader odgovorio da to i njega zanima”, rekao je Caktaš opisujući detaljno posao. Kad je stvar uspjela, a Sanader dobio obećanih deset posto provizije, rekao mu je čuvene riječi: “Tko zna dokle će ovo trajati…”.

Prve veće novce Ivo Sanader zaradio je, prisjeća se Caktaš, družeći se s Mirom Brkićem.

“On je bio ekonomist u Dalmi, a kasnije je osnovao društvo HBH koje se bavilo trgovinom. Negdje 1992. ili 1993. godine Miro Brkić, odnosno njegovo društvo HBH dobilo je povoljan kredit iz stare štednje u Splitskoj banci u iznosu od tri milijuna DEM, a uz asistenciju Ive Sanadera i direktora Splitske banke Frane Mitrovića. Novcem od tog kredita kupljene su dionice društva Vinogradar s Visa u iznosu od 10 milijuna DEM.”

Kasnije je izvedeno još nekoliko virtuoznih poslovnih transakcija i tu je pala prava velika zarada.

“Prema mojim saznanjima, to su prvi ozbiljniji novci koje je na opisani način zaradio Ivo Sanader”, rekao je Caktaš.

Miroslav Brkić je također dao iskaz DORH-u:

“Svatko je odrađivao svoj dio posla. Ne mogu sa sigurnošću reći koliko smo u tom periodu zaradili, s obzirom na to da smo sve radili bez papira i da ni jedan od nas nije potpisivao priznanice u svezi primljenog novca, ali svatko od nas, prema nekoj mojoj procjeni, u tom periodu zaradio je od 200.000 do najviše 300.000 DEM-a. Inače, u to vrijeme je Ivo Sanader s obitelji živio kao podstanar u stanu na Mejama, a sjećam se da im se gazdarica zvala Luca. Njihovo imovno stanje u to vrijeme nije bilo bog zna kakvo, s obzirom na to da je samo radio Ivo Sanader, dok je Mirjana bila nezaposlena, a imali su dvoje male djece. Znam da su se oni neposredno prije toga vratili iz Republike Austrije u Split, ali moj dojam je bio da oni u Austriji nisu živjeli bog zna kako niti da su tamo zaradili neke značajne novce, a to je sve pokazivao način na koji su živjeli i kako su živjeli.

Primjerice, pazili su na svaki trošak. Negdje pred kraj naše poslovne suradnje, a nešto prije nego što se obitelj Sanader preselila u Zagreb, kupili su stan u Splitu, pri čemu se sad ne mogu sjetiti o kojoj se lokaciji radi. Nije mi poznato od koga su kupili taj stan i na koga isti glasi, a koliko se sad mogu sjetiti, čini mi se da se govorilo o cijeni od oko 200.000 DEM. Gotovo sam siguran da je najveći dio tog novca Ivo Sanader upravo zaradio u poslovima s Radom Perkovićem i sa mnom kroz društvo HBH d.o.o. Navedeni stan je bio u dosta derutnom stanju”.“On i njegova supruga imali su značajne materijalne porive, koje ja nisam baš mogao shvatiti, a niti sam po prirodi takav. Vrlo dobro se sjećam jednog razgovora iz 1992. godine, kad je Mirjana Sanader, držeći predavanje nama trojici, rekla: ‘Ivo, ti ćeš biti predsjednik vlade, pa predsjednik države, a onda ćeš ići u međunarodne institucije’. Mi smo se tad na to smijali i činilo nam se nevjerojatno to što ona govori.”