Turci su, kažu, Armence i Asirce razapinjali na križeve. Ipak, nijedan Armenac neće reći da je to bio njihov Križni put. Poljaci masakr u Katynskoj šumi ne zovu Križni put. Samo smo mi, Hrvati, našli za shodno da komunistički zločin u Macelju i Bleiburgu presvučemo u Kristovu krvavu tuniku i nazovemo ga svetim imenom koje pripada samo jednom – Njegovom putu, onom prema Golgoti.
Ova sintagma, da se zna, nije nikakva stara hrvatska pobožnost, nije došla iz katedrala, nije ni iz Rimskoga dvora. Rodila se šezdesetih, negdje u hrvatskoj emigraciji u Americi, petnaest godina nakon rata. Bila je to utjeha, možda i pokušaj da se neizreciva tragedija prevede na jezik koji će razumjeti i oni koji nisu tamo bili. Ali od tada do danas, od tužne metafore napravili smo svetogrđe.
Jer, recimo to jasno: da se Isus te 1945. zatekao u Zagrebu, ne bi bježao. Ne bi bio na Bleiburgu, ni u Macelju, ni u koloni. On nije bježao. On je nosio svoj križ, znajući kamo ide.
Ako ga volite, ako mu se molite, onda to znate. I nećete “Križni put” nazivati ničim osim onim što jest – mukom Sina Božjega.
A ako komu među “duhovnim ocima” i dalje nije jasno, neka zaviri u crkvene knjige:
U Directory on Popular Piety and the Liturgy jasno stoji: pobožne vježbe ne smiju se miješati s liturgijom niti se zloupotrebljavati za političke ciljeve.
Redemptionis Sacramentum zabranjuje unošenje elemenata iz drugih običaja ili religija u svetu misu. A “Križni put” je liturgijska pobožnost, ne metafora za povijesne tragedije.
I Sacrosanctum Concilium kaže: pobožnosti moraju biti u skladu s liturgijskom godinom. Macelj i svibanj ’45. nisu Golgota.
Ni Katekizam nije tiho: Križni put je pobožnost Kristovoj muci. Ne nacionalnoj, ne ideološkoj.
U subotu, 7. lipnja 2025., u Macelju je bila misa. Za žrtve bez suda, bez krivnje, smaknute hladnim mecima komunista. Bila je to sveta misa, molitva za duše. Ali nije bio Križni put.
I dobro je da čak i oni koji se kite ustaškom ili handžar ikonografijom ovo danas osuđuju. Pomak je to. Možda će sutra osuditi i ustaške zločine koji su se dogodili bez suđenja. A možda i one nakon suđenja.
Ali i dalje, po novinama, po propovijedima, čujemo “Križni put hrvatskog naroda”. Teološki promašaj, povijesna konfuzija. Jer Kristov put je bio slobodan, svjestan izbor. Ljubav do smrti. Bleiburške kolone su bile bijeg, strah, prisila.
Ne nazivaju Poljaci Katyn “Križnim putem”. Ne nazivaju Armenci svoj genocid “Križnim putem”. Samo mi volimo umotati svoje tragedije u Kristovu haljinu.
A ostaje i ono što nitko ne voli pitati: zašto su svećenici tada bježali? Zašto nisu ostali s narodom? Je li to bio strah? Ili nešto drugo? O tome treba govoriti, bez svetih laži i bez osude.
I još nešto: Pavelićeva vojska nije bila “narodna”, ni “domobranska”, ni “hrvatska”. Bila je kvislinška, sluganska. Pristaše, ne Ustaše. Zaveli su vojnike i civile. I Pavelić, i Rade Glavaš bili su ekskomunicirani iz Crkve. Glavaša žele proglasiti blaženikom. Neki debili teološke misli sa Širokog. U Gradu u kojem je dignut spomenik jednom partizanu. Franji. Koji je bio u “antihrvatskoj” vojsci 1945 kad je “hrvatska vojska bježala pred njim, antikristom i antihrvatom, kad je “okupirao Zagreb”.
Nakon što su komunisti pobili nevine fratre na Širokom, Rade Glavaš u Zagrebu je napisao: Samo hrvatska državotvorna vlast (čitaj Pavelić) ima to pravo učiniti, oduzeti život hrvatskom čovjeku. Ova sotonska rečenica je sasvim dovoljna da i prosječan idiot shvati da ovo nije rečenica blaženika. Ali Mile. Ej Mile da nešto shvati?
Ako hoćemo društvo utemeljeno na istini i pravdi, moramo učiti nazivati stvari pravim imenom.
Macelj je mjesto komunističkog zločina. Kristov Križni put je put spasenja. Muslimani u Bleibzurga bili su na putu džihada. Ni na kakvom Križnom putu. Red se i njih sjetiti.
Ne miješajmo. I ne svetogrđujmo.
/POSKOK/
wpDiscuz
