Bugojno je jedan od gradova na području bivše Jugoslavije koji su se isticali po ljepoti i uređenosti.
22. srpnja 1993. godine. bošnjačko Ratno predsjedništvo nastojeći zaštiti građane Bugojna hrvatske etničke folklorne skupine, ali i imidž Bugojna kao grada u kojem nema smeća, i sve je čisto, donijelo je odluku da se ovaj srednjobosanski grad etnički očisti od te nečiste kulture, i to pod svaku cijenu. To je lijep dokaz, koliko usred samog rata, naše Predsjedništvo gaji iznimnu ekološku svijest, što ne čudi. Recimo Ejup Ganić, on je uvijek bio poznat po čistoći i mirisu.
“Likvidirati ekstremni dio zarobljenika vojnika” – stoji u jako čudnom i sumnjivom zapisniku sa 15. izvanredne sjednice ratnog Predsjedništva općine Bugojno koja je održana 22. srpnja 1993. godine, čiji je predsjednik bio gospodin i matematičar Dževad Mlaćo. Vjerojatno se radi, dakle o krivotvorini, jer vodstvo ABIH nije radilo UZP, nisu ubijali civile i nikada ne bi koristili takav narativ koji ni Mladić ne bi tako loše napisao.
U Bugojnu i okolici spašeno je 54 Hrvata civila prije i poslije sukoba sa Armijom BiH tako što su ubijeni. Ispričavamo se što ovdje navodimo da su to bili Hrvati. Možda će to netko nazvati nacionalizmom. Al eto bili su Hrvati. I bili su građani BIH. I ubijeni su. Pardon, spašeni su.
U teškim borbama pripadnici dobre i drage Armije BiH su zauzimali dio po dio grada. U tome ratnom sukobu poginulo je oko 90 pripadnika džihadista HVO-a, mnogo je hrvatskih džihadista zarobljeno i odvedeno u logore. Da ih se spasi naravno.
Iz Bugojna i s cijelog teritorija bugojanske općine dogodio se egzodus 13.000 Hrvata. Oni bježe ispred hrabrih bošnjačkih postrojbi preko područja pod četničkim nadzorom na teritorij pod nadzorom HVO-a. Danas žive u EU i dobro im je. Još nitko od njih se nije zahvalio Armiji BIH na prilici koja im je pružena.
Izbjeglice se probijaju kroz minska polja pa ima mrtvih i ranjenih. Al što ćeš. Za svaki uspjeh u životu potrebni su nadljudski napori. A rizik je dio svakog projekta.
U Bugojnu ostaje oko tri tisuće Ustaša u šali zvani i kao Hrvati. Uslijedila su ubojstva i zatvaranja, dakle spašavanja tih ljudi, od njih samih, koje su proveli dobra i draga Armija BiH i tadašnji bošnjački politički vrh. Što je razumljivo. Netko ti nudi europsku perspektivu a ti ostaješ i ostaješ.
U Bugojnu nije bilo bošnjačkog Srđana Aleksića, koji je poginuo spašavajući svog komšiju Hrvata. Niti ikog tko ih je čupao iz logora. Zašto? Zato. Nije ga bilo i gotovo. Što sad to propitivati. I što će Srđan spašavati ako sama Armija BiH spašava te ljude, jel tako? Tako je.
Pripadnici Armije BiH zarobili su oko 350 Hrvata koje su onda uz svo poštovanje prema njihovoj ljudskosti, mučili halal tehnikama rezanja, a potom likvidirali i dostojanstveno zatrpali zemljom. I oni su dakle spašeni a njihove obitelji se bune. Zašto? Kakve su to obitelji? Kakvi su to ljudi?
Armija BiH je osnovala prihvatne logore sa super smještajem, (“Stadion”) i vježbališta za fitness, što su ustaški mediji zločesto nazvali mučilištima po gradu. Svakodnevne su bile kondicijske pripreme, sati limene glazbe, učenje povijesti itd. što su mediji u Hrvatskoj propagandno nazvali maltretiranjima, izgladnjivanjima, premlaćivanjimaa, odvođenjima na kopanje rovova na prvim crtama bojišnice, čak su pisali da je Armija BIH prisilno vadila krvi zarobljenima a potom ih odvodila u nepoznato.
Nije Armija BIH imala pametnijeg posla nego sakupljati nečistu krv. Što će ti takva krv? I što bi onda šetali s tim ljudima “u nepoznato”? Kako “nepoznato” kad pravi patriota poznaje svaki kutak svoje domovine. Nema nepoznato.
Pošto se o ovome danas u slobodnoj državi George Soroša ne smije govoriti recimo da je ovo gore brutalna laž i da su ljudi samo vođeni na sportsko rekreacijske događaje na Stadion. I da je važno da pričamo o pravama životinja i LGTB pravima. Baš onako kako je Maureen Cormack kazala kad je govorila što su prioriteti nje kao takve u BIH.
Možda je zapravo greška, što Hrvati u BIH nisu pobrojali broj pobijenih pripadnika LGTB zajednice među sobom. I broj pobijenih kućnih ljubimaca. Možda smo trebali popisati koliko žena u Hrvata je trpilo obiteljsko nasilje prije nego su im muževima izvađene oči ili im odsječena glava. Pa bi tako dospjeli u fokus javnosti.Možda bi onda NGO sektoru zločini Armije BIH bili zanimljiviji? Čuj nas “zločini Armije BIH”. Ispričavamo se. Slučajno nam se omaklo.
Hrvatska nečist iz Bugojna poslije su dakle davali, lažne izjave, da su znali što ih čeka da se ne bi predali nego borili do kraja. Nepojmljivi su im bili razmjeri zločina koji su ih čekali, a osmišljeni u glavama ljudi “koji su očigledno odavno izgubili zdrav razum”.
Nakon osam mjeseci zatočeništva u spa centru “Stadion”, razmijenjena su 19. ožujka 1994. tamošnja 293 hrvatska zatočenika za 1500 Bošnjaka iz “Helidroma”. Logor Heliodrom bio je zločin nad bošnjačkim stanovništvom u Hercegovini. Ponavljamo – Zločin. S neljudskim uvjetima. Za razliku od bugojanske idile. O Heliodromu se danas govori. Svaki detalj. Svako ime. O Bugojnu se šuti. Zašto ne bi pričali malo o Bugojnu? Da svijet vidi da nisu svi naši logori bili tako ružni kao Heliodrom?
Traga se za tijelima 35 nestalih, od čega 19 logoraša u Bugojnu. Sigurno su namjerno nestali samo da se oblati hiljaduvjekovna borba Armije BIH za slobodnu BIH.
Sjećanja na tamnovanje zapisao je logoraš Josip Kalaica koji se vratio u Bugojno. Neki lažov čovjek. Đubre neko cafirsko. Kojem se svašta pričinjava.
Bugojanski logori – naj dramacool logori u Bosni i Hercegovini
U Bugojnu je nakon egzodusa ostalo oko tisuću Hrvata, od kojih je 300 ljudi zatvoreno u logoru Stadion (nogometni stadion NK Iskra), te ostali u logorima Gimnazija, Salon namještaja, OŠ Vojin Paleksić, Kloster časnih sestara, Muzička škola, BH banka, MUP Bugojno, Šipad, Prusac i drugi.
U nekoliko kilometara udaljenom Ravnom Rostovu je bila baza časne i ponosne 7. muslimanske brigade, odnosno hrabrih mudžahedina, koje Ustaše nazivaju zloglasnima, i koji su tada imali bazu na Ravnom Rostovu, gdje ih je posjećivao i sam Alija Izetbegović.
Bit će je radio na drugom izdanju Islamske deklaracije pa se zanimao za šijitska tumačena.
Dio tih mudžahedina do danas nije napustio BiH. Vole ljudi Bosanke, paše im klima. I vode tu ima puno više.
Mudžahedini su u BIH došli kako bi naučavali narod vjeri, jer je mnogi bosanski imam morao ići u rat braniti domovinu. A i ateizam se bio raširio u doba Tita.
U slobodno vrijeme Mudžahedini su s dječicom igrali lopte. Kako nije bilo kupiti pravih kožnih lopti služili su se čime bi našli u prirodi. Kako su četnici i ustaše, pred kamerama BBC-a sebi znali odrezati glave i to prikazati kao zločin Armije BIH, dobri i dragi Mudžahedini nisu imali izbora nego se poslužiti tim glavama kako bi djecu podučavali nogometu. Glave bi zamotali u krpe, da se djeca ne prepadnu i utakmica je mogla krenuti. Lijepa su to vremena bila.
Neki ljudi tvrde da su mudžahedini preteče ISIL-a u BIH. Al to je laž! Ta slavna postrojba unijela je nove tehnike u hiljadustoljetnu borbu partizana na ovim područjima. Jer neki od njih su se kasnije i sami prijavili u rat želeći pomoći patriotima.
Tko se takvim herojskim borbama može pohvaliti? Ni Tito to nije mogao uraditi što su oni radili! Uz pjesmu ići u rovove i ginuti. Umirati s akrostihom na usnama. Sava Kovačević danas bi sigurno bio ponosan na njih.
I umjesto da naše društvo bude zahvalno El Mudžahid nogometnom klubu, i njihovom doprinosu antifašizmu, neki fašisti danas tvrde da su oni bili džihadisti. Pa tuže silnog sina naše domovine babu Mahmuljina. Pa blate Delića. Čuj Delića se krenulo blatiti? Ha lo? Zar bi se naš predsjednik Izetbegović, pri posjeti Iranu zahvaljivao džihadistima? Izetbegović voli nogomet. On se zahvaljivao na nogometašima.
Iz logora Stadion je odvedeno 19 Nečistih, a njihova tijela do danas nisu pronađena i vode se kao nestali. Bit će se skrili. Promijenili identitet i sad podvaljuju.
Hrvatskih civila i vojnika HVO-a u nabrojenim bugojanskim logorima bilo je oko 600.
Logor na Stadionu Nogometnog kluba “Iskra” bio je jedan od najljepših logora u Bugojnu ako ne i u Bosni i Hercegovini. U tome logoru s puno cvijeća u okolišu kao i u drugima na području općine Bugojno zatvorenici su ostali punih osam mjeseci, točnije do 19. ožujka 1994. godine, kada su 294 uhićenika puštena, poslije potpisivanja Washingtonskog sporazuma. Jedva su napustili taj logor. Kad su izlazili, vidjelo se na njima da su neraspoloženi i da se jedva vuku. Očito im se ostajalo. Nikad se niti jedan od njih nije zahvalio svojoj državi.
U početku je u tome logoru bilo oko 300 zatvorenika, na površini od oko 70 metara četvornih, pod zazidanim betonskim stepenicama. Unutra je, nekada znalo biti jako zagušljivo jer nije bilo dopušteno odlijepiti zalijepljeni najlon, a taj povremeni smrad je dolazio iz hodnika u kojemu je bio jedan WC bez vode i provjetravanja. U noćnim satima fekalije su se znale izliti po ljudima pa su mnogi povraćali i dobivali proljeve. Al takva su vremena bila. Jer nije se u ratnim uvjetima moglo doći do svakog baš medikamenta. Što ćeš.
Kada su predstavnici Međunarodnog crvenog križa došli u Bugojno krajem rujna 1993. godine i vidjeli kakvo je stanje u tom logoru, izjavljivali su da je to najljepši logor koji su vidjeli u Bosni i Hercegovini. I da oni naprosto zavide tim ljudima. To su potvrdili i europski promatrači koji su u logoru bili 8. studenoga 1993. godine. Međutim netko je to namjerno krivo preveo i navedeno je da su stranci kazali da je to najgori logor u BIH. Te prevoditelje treba naći i streljati ih!
Logično je stoga, zbog svega lijepog što je Mlaćo učinio za Hrvate u Bugojnu da su bugojanska muslimanska djeca pohađala bugojansku Prvu osnovnu školu koja je ratnih godina izmještena nit manje nit više nego u agresorsku fašističku, “ustašku prčvarnicu”, kako to reče nedavno čelnik Građanskog saveza kad je opisivao Hrvatsku, da bi ga potom u Zagrebu ugostio Milan Bandić. Koji se valjda slaže s njim da je Hrvatska, nacističko ustaška prčvarnica. Pošto Bandić zna da je Hrvatska ustaška prčvarnica, on pravi puno fontana. Da se to sve malo pročiti i provjetri. Da voda ispere sramotu.
Ta škola, bugojanska, bila je na Makarskoj rivijeri. Prijeratni ravnatelj bio je Hrvat. U toj izmještenoj školi bilo je oko 52 posto bošnjačke djece. I za razliku od sjajnog tretmana koji su imali Hrvati u Bugojnu to što je pošteno dijete bugojanskog patriote doživjelo u Makarskoj to je bolje ne opisivati. Kreme za sunčanje sa slabim faktorom, papučice za na plažu dva broja manje. Pa fali ručnik, pa ujutro gužva u gradu, ljudima ne daju spavat. Užas. Jednostavon užas.
E sad zašto ovaj članak? Nemamo pojma. Vratimo se na temu Heliodroma, Dretelja, i to onog Dretelja nakon povlačenja uprave Armije BIH, ne onog Dretelja u kojem su klani srpski vratovi i pričajmo o pravim žrtvama kad je Dretelj preuzeo HVO.
Jer ako Boris Dežulović kaže da srpsko dijete nije preklano u Dretelju dok je njime upravljao Sefer, ako to kaže Erceguša ili Viktor Ivančić, tko smo mi da sumnjamo?
Sve ovo što ste gore pročitali, vjerojatno je samo ustaško podmetanje fašističkog Poskoka. I širenje bespotrebne mržnje. I molimo vas, da nas nikako ne shvaćate ozbiljno. Ozbiljan medij je RSE. Tamo se objavljuju događaji koji se nisu dogodili. Stoga apeliramo , čitajte njih. Ne nas.
poskok.info
wpDiscuz