Bakir Hadžiomerović. Ime koje ne ulazi na mala vrata, jer mala vrata za njega ne postoje. Već tada, početkom 2000-ih, kada je Federalna televizija još bila nešto više od prenapuhane produžene ruke nacionalnih mitova i kadrovske klijentelističke erozije, Hadžiomerović je bio više od novinara. Bio je detektor. Dekoder. Magnet za nepravdu. A za mnoge – i njenih tihi dželat.
Emisija 60 minuta, njegovo najpoznatije i najžešće televizijsko dijete, bila je prvi proboj stvarnosti kroz betoniranu propagandnu matricu postdejtonske BiH. U zemlji gdje su svi govorili o ratnim zločinima onih drugih, Hadžiomerović je u kameru gledao ravno i rekao: “Zločin nema nacionalnost. Zločin ima ime, prezime, i mora imati – presudu.”
Nije bilo političara kojega se nije usudio pitati ono što ni vlastiti birači nisu smjeli izgovoriti. Nije bilo partijskog broja koji je bio imun na njegov ironični glas. Nije bilo nacionalnog svetilišta koje nije otvorio, mirisao, prozračio – i ako treba – zapečatio.
Zato što nije dolazio s agendom. Dolazio je s pitanjem.
Zato što nije branio identitet – branio je razum.
Zato što nije čuvao vlast – čuvao je BiH.
Sjaši Kurta da uzjaši Murta
Umjesto Al-Qaedinog direktora Federalne TV-a izgleda dolazi primitivac, hrvatomrzac Bakir Hadžiomerovićhttps://t.co/YsCA0kW2yG pic.twitter.com/B3jhawyj4S
— hercegovka klo (@HercegovkaKlo) April 4, 2025
Danas, kad je premijer Nikšić izjavio da bi upravo on, Hadžiomerović, trebao biti novi direktor Federalne televizije, možemo samo reći: kasnite. Predugo je ova zemlja bježala od vlastitih ogledala. Sad kad je jedno od njih pozvano da postane institucija, pitanje je – ima li dovoljno ljudi koji se usuđuju još uvijek gledati?
Jer Bakir Hadžiomerović nije samo novinar. On je poslijeratna metafora Bosne. Njena rana. Njena savjest. Njena šansa.
On je onaj koji je prvi govorio o mudžahedinskim zločinima u središnjoj Bosni – kad je to bilo hereza. Kada je dokumentirao ulogu AID-a, kada je ukazivao na ratne strukture koje su se mimikrirale u civilni sektor, kada je govorio o ulozi Al Qaide u prijeratnim i ratnim strukturama, nije to činio kao čin hrabrosti, nego kao čin dostojanstva.
Njegove emisije su citirane u više međunarodnih pravnih istraživanja nego pola Haškog arhiva. Ali nikad nije došao u poziciju da bude pozvan kao svjedok – jer nije pripadao nijednom taboru. A u BiH se, kao što znamo, i istina dijeli po etničkoj liniji.
Ono što Hadžiomerović nosi u sebi nije ideologija – to je epistemologija. Njegovo oružje nikada nije bilo mišljenje, već činjenica. A činjenice, u ovoj zemlji, imaju najkraći rok trajanja – osim ako ih netko kao Bakir ne zapiše kamerom.
Sada, kada bi trebao doći na čelo Federalne televizije, to nije pitanje kadrovske politike. To je pitanje civilizacijskog refleksa: hoćemo li ovu zemlju konačno početi uređivati iznutra – ili ćemo i dalje čekati da nam pojašnjenje smisla dođe iz OHR-a, Washingtona, Berlina?
Federalna televizija, pod Hadžiomerovićevim vodstvom, imala bi šansu prestati biti još jedan medijski stup hegemonije i postati prostor sadržaja – i sukoba ideja. Šansa za ekran koji neće biti zaslon, nego prozor. Prozor prema zemlji kakvu nismo znali da možemo imati.
I da, naravno – njegov život nije lišen proturječja. Poput bosanskog Hank Moodyja, oduvijek je bio preblizu rubu da bi ga se moglo smjestiti u središte. Previše je znao, previše pitao, previše znao da šuti. No to su osobine direktora. Ne glasnogovornika.
Ako BiH želi postati država svih njenih naroda – mora imati urednike koji znaju gdje završava narod, a počinje čovjek.
Ako želi prestati biti pokrajina propagande – mora imati urednike koji znaju da nacionalni interes ne postoji bez etičkog interesa.
Ako želi preživjeti vlastitu nesposobnost da kaže istinu – mora imati jednog Hadžiomerovića.
Jer Hadžiomerović nije luksuz – on je preduvjet.
Iako šerijat strogo zabranjuje hrapav glas u eteru, i teme poput Afere Reket, nasilje nad suprugom je u Islamu ok, a preglasavanje nemuslimana egida, Bakir je bio jedan od rijetkih koji je s ovakvima kave pio a ipak ih je ugošćavao u emisije i u facu pitao do kad ćeš bolan brisat dossiere kad udariš ženu, dokad s tim reketarenjem Zlatko, dokad s guranjem Hrvata iz BIH Željko, što si bolan sam sebi metak poslao pa kasnije Reisa optužuješ Emire. Ne smijemo to zaboraviti. To su sve istine. Kao što je i ovaj članak jedna sušta notorna istina. Pa jelte.
Napomena. Tekst je konceptualna ironijska umjetnost. Tvitovi su stvarni
wpDiscuz
