Roman toka misli, bez točke i zareza, o ljubavi klinke i starijeg muškarca

Za proteklih pola stoljeća, sve do danas, spomenuta je trojka napisala najmanje 100-tinjak knjiga , jednu čitavu biblioteku, među kojima je svaki od njih napisao barem jedan bestseler, prema kojem ih raspoznaju i mnogi nečitaoci. Majetić je napisao “Čangija”, Majdak “Kužiš, stari moj”, a Glumac “Zagrepčanku”. U 70-im godinama prošlog stoljeća dokazali su se kao najčitaniji i najprodavaniji autori.

Zbunila urednike

“Zagrepčanka” je izašla, zapravo, na jedvite jade, i to kod jednog od tada najboljih izdavača, kod zagrebačke Mladosti. Ali prije toga zbunila je urednike i glavnoga, pjesnika Ota Šolca. Naime, Glumac im je donio rukopis bez točke i bez zareza, dakle i bez velikog slova. Bilo je to šokantno, “neobjavljivo”.

U ne tako davnom razgovoru za Jutarnji list pisac Glumac jasno je izjavio da bi sve ostalo na razgovoru da spomenutu prozu nije prethodno objavio časopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti Forum. Ili Glumčevim riječima: “Pokojni Šolc plašio se objaviti ‘Zagrepčanku’, držao ju je u ladici dvije godine. I tek kad su je Krleža i Matković cijelu objavili u Forumu, sve je potom krenulo lako”.

Samo tako “Zagrepčanka” je, još kao knjižni rukopis, dobila legitimitet najviših autoriteta. Samo je tako i bila naposljetku objavljena, i došla do knjižara. Premda je pisac još dugo dobivao pisma u kojima su kupci od njega tražili da im vrati novac zato što su dobili “primjerak romana” otisnut bez obveznih zareza, točaka i velikih slova. Kako god bilo, do 1994. “Zagrepčanka” je doživjela 12 izdanja.

U svom najnovijem, prošlogodišnjem romanu “Odmrzlo ljeto” Glumac opisuje pripovjedača koji je “napisao neke knjige i jedan takozvani bestseler”. Kao da govori o sebi i romanu “Zagrepčanka”; što je time mislio, pitao sam ga. “Naime, nikad mi to nije bilo jasno šta bi to moglo biti: bestseler. To je tako jedan produkt tamo negdje XX. stoljeća, počev od filmova, Hollywooda pa dalje. To i jest neka vrsta Hollywooda u literaturi. Ali ne treba se toga libiti, samo ne treba to stavljati kao neku svoju zaštitnu povelju. Nikada mi nismo sigurni koja je knjiga, ipak, bolja među onima koje smo napisali, a ja znam da imam i boljih knjiga, kao roman ‘Pokusni čovjek’, a uvijek eto ostaje u sjeni te ‘Zagrepčanke’”, izjavio je Branislav Glumac.

Htio-ne-htio sam pisac, druga Glumčeva djela ostala su u sjeni “Zagrepčanke” koja ga je “prehranila, proslavila i pokopala”. Istovremeno, honorari su bili “izvrsni” u socijalizmu, premda mu ova knjiga nije ni trebala da bi kupio za većinu nedokučivi sportski auto – kupio ga je honorarom za dvije svoje TV drame. Kako god bilo, “Zagrepčanka” se do danas prodala u više od 120.000 primjeraka. Bila je vrlo gledana predstava u zagrebačkom HNK pune četiri sezone; i filmovana je pred 5-6 godina. A prevedena je na četiri jezika. “Svi su me, onda, počeli stavljati u ladicu, u tu nesretnu ladicu od proze u trapericama”, kaže pisac, kome se Flakerova žanrovska dosjetka ne sviđa.

Kćeri političara

Pa dobro, u čemu sam Glumac vidi tajnu uspjeha ovoga romana? “Tu sam malo povukao to pisanje bez interpunkcije, taj letrizam, to grafičko pismo: povukao, i ostavio ga. To je moje, to sam ja izmislio, ne znam da je itko napisao knjigu bez točke i zareza, nemam pojma. U Njemačkoj smo pri radu na njenom prijevodu skovali novu riječ: ‘Die Zagreberin’”, izjavio je Branislav Glumac.

Život jedne knjige ne treba uspoređivati, dakako, sa životom pojedinca, pa ni sa životom njenoga pisca, premda je Glumac iskoristio neka osobna iskustva, fragmente autobiografije, u pisanju tog romana. Radi li se, zapravo, o ljubavi radnika i ugledne “samoupravljačice” s Tuškanca, dakle o svojevrsnoj socijalnoj podlozi netipične i strasne ljubavne priče, pitao sam ga. Jesu li se djevojčice socijalističkih političara uopće ševile?

“Ne bih ja rekao tako (smijeh). Ako tate nisu znale, znali smo mi da se ševe, mi neki. U svakom slučaju, bilo je to subverzivno i radikalno, međutim tijelo i ljudska ruka ne priznaje nikakve granice i nikakve tabue, i srlja katkada po cijenu i života. Međutim, ima nešto u tome romanu što je još radikalnije. A to je kad glavni lik, Marijana, odlazi svome ocu, šefu klinike, ginekologu, članu Centralnog komiteta, i kaže: ‘Tata, napravi mi abortus’. To je rečenica koja je šokantna unutra. I sada ovaj ostaje konsterniran, otac, kako će da joj napravi abortus. Dakle, ta je knjiga puna šokova kojih ima i danas, šokovi su uvijek negdje isti kad se radi o spolovima… Ali, Bože moj, priznajmo da živimo i da smo sazdani pola od životinje, a gore da smo kentauri: pola životinje a pola ljudsko, i da je katkada u nama kentaur koji njišti među nogama, libidima jači od svih mogućih zapreka, policija…” kaže Glumac.

Imala je osamnaest

Znao sam da je mlada protagonistica “Zagrepčanke” stvarna osoba, ali pisac nije želio otkriti njen identitet. Ona je još živa. A Glumac ironično komentira: “Zahvalan sam joj što mi je u toj fazi života dala, bukvalno rečeno, đon u lice”. Imala je osamnaest godina kada ju je upoznao, a sam je bio prvi put “sretno razveden”, raženjen čovjek od 28 godina. “Ona je kao maturantica pobjegla od svoje mame i došla živjeti k meni. Njena me mama jako voljela. Ali, tada nisam imao posrane hrabrosti da je oženim, jer sam izašao sav ranjavan i ožiljčen iz jednog braka, pa nisam htio uletiti u drugi”, ispričao je pisac Jutarnjem.

Ukratko, Jutarnji objavljuje romanesknu ljubavnu priču stvorenu iz proživljenog iskustva pisca. Ali to je samo jedna od tajni što su omogućile dug život ovome romanu. Naime, u “Revoluciji knjige” (Prosvjeta, 1972.) Robert Escarpit je zabilježio kako se gotovo 80 posto novoizašlih knjiga zaboravlja kroz deset godina od izlaska. To, svakako, nije bio slučaj “Zagrepčanke”. Ona će iduće godine proslaviti 40 godina od objave i primaknuti se, vjerojatno, još bliže brojci od 150.000 prodanih primjeraka.