Turske novinare koji su se usudili pisati protiv njega i njegove partije podvrgnuo je istragama i suđenjima, strane novinare strpao u zatvore. Prošlog mjeseca policija je upala u sjedište najvećeg turskog magazina Zaman, a zaposlenici su zgradu napustili krvavi. Turski diktator Recep Tayyip Erdogan ne bira sredstva za obračun s protivnicima, a njegova stranka AKP uživa ogromnu potporu među konzervativnim muslimanskim stanovništvom.
Njegov autoritarni pristup nije ograničen samo unutar granica Turske. Njegovi stražari maltretiraju novinare i u SAD-u, a pod istragom je i njemački satiričar koji je pjesmicom “uvrijedio” Erdogana.
61-godišnji Erdogan na vlast je došao 2002. godine, godinu dana nakon što je formiran AKP. 11 godina bio je turski premijer, a nakon toga je u kolovozu 2014. godine postao prvi izravno izabrani turski predsjednik. Njegova uloga trebala je biti samo formalna, ali on se potrudio da svu moć koncentrira baš u svojim rukama.
Iako je stranka AKP doživjela teški udarac na izborima 2015. godine, kada nisu uspjeli formirati vladajuću koaliciji, brzinski izbori u studenom, nakon jednog od najubojitijih samoubilačkih napada u Turskoj, Erdogan je pojačao borbu protiv kurdskog PKK-a i stranci opet osigurao golemu podršku.
Erdoganov uspon
Recep Tayyip Erdogan rođen je 1954. godine. Kada mu je bilo 13 godina, njegov otac je odlučio odseliti u Istanbul u nadi da će svojoj djeci pružiti bolji život. Kao tinejdžer Erdogan je prodavao limunadu i peciva sa sezamom na ulicama Istanbula kako bi zaradio za džeparac.
Pohađao je islamsku školu, a nakon toga je diplomirao management na istanbulskom sveučilištu Marmara. Profesionalno se bavio i nogometom. Dok je studirao upoznao je Necmettina Erbakana, koji je godinama kasnije postao turskim premijerom.
Tijekom 1970.-ih i 1980.-ih godina Erdogan je bio vrlo aktivan u islamskim krugovima, a od 1994. godine do 1998. godine bio je gradonačelnik Istanbula. Iste godine završio je na četiri mjeseca u zatvoru zbog optužbi da raspiruje vjersku mržnju. Tri godine kasnije s Abdullahom Gulom formirao je AKP, koja je već iduće godine osvojila većinu na parlamentarnim izborima. Erdogan je imenovan za premijera. 2014. godine postaje turskim predsjednikom.
Obuzdavanje vojske
U desetljećima prije uspona AKP-a na vlast, vojska je čak četiri puta intervenirala u politici kako bi obuzdala islamističke utjecaje. 2013. godine Erdogan je trijumfirao nad vojnom elitom kada je više časnike, njih 17, strpao u doživotni zatvor zbog optužni za planiranje rušenja AKP – taj je slučaj postao poznat kao “slučaj Ergenekon”. Stotine drugih službenika također su izvedeni pred sud, zajedno s novinarima i sekularnim političarima.
Nakon što je više od 200 policajaca zatvoreno tijekom istrage “Sledgehammer” 2011. godine, čelnici turske vojske, mornarice i zračnih snaga podnijeli su ostavku u znak prosvjeda. Kritičari su optuživali Erdogana za korištenje sudstva kako bi ušutkao političke protivnike.
No, njegovi pristaše pljeskom su dočekali ove poteze, tvrdeći da je napokon stao na kraj nedodirljivim figurama koje su sebe vidjele kao čuvare države koju je stvorio Mustafa Kemal Ataturk.
Krvavi prosvjedi u Gezi parku
Erdogan je koristio moć države za nasilno i krvavo gašenje masovnih prosvjeda u Istanbulu u lipnju 2013. godine, fokusirane na očuvanje Gezi parka. Prosvjedi su se proširili na druge gradove, a ugušeni su u krvi.
Veliki korupcijski skandal potresao je njegovu vladu u prosincu 2013. godine – dogodila su se brojna uhićenja, a u zatvoru su završili i sinovi trojice ministara. Erdogan je bjesnio protiv “urotnika” izvan Turske, osuđujući pristaše Fethullah Gulen. Napao je i društvene mreže, obećavajući kako će “izbrisati” Twitter.
Ipak, Erdogan ima karizmu koji mnogi Turci u rastućim gradovima i malim anatolijskim mjestima obožavaju. No, njegov ugled ozbiljno je poljuljan u svibnju 2014. godine, kada je hladno reagirao na katastrofu u rudniku u Somi, na zapadu Turske, u kojoj je poginulo 301 ljudi.
Muslimanski preporod
Erdogan uporno negira da želi nametnuti islamske vrijednosti, govoreći da je predan sekularizmu. Ipak, sve više podržava pravo Turaka na javno izražavanje vjerskih uvjerenja – islamističkih uvjerenja. Takve poruke posebno su pozitivno prihvaćene u ruralnim i malim gradovima Anatolije – tradicionalnoj jezgri AKP-a.
U listopadu 2013. ukinu je pravilo o zabrani ženama da nose burke u državnim institucijama u zemlji – s izuzetkom pravosuđa, vojske i policije. Time je ukinuta zabrana koja je na snazi bila desetljećima.
Erdoganova supruga Emine nosi marame na svim službenim posjetima, kao što to čini i žena njegovog dugogodišnjeg saveznika iz AKP-a Abdullaha Gula. Erdogan je pokušao kriminalizirati preljub, i u gradove uvesti “zone bez alkohola”, kao dokaz svojih navodnih islamskih namjera. Nije mu uspjelo.
Velike ambicije
Erdogan velik dio svog političkog uspjeha duguje gospodarskoj stabilnosti zemlje u posljednjih deset godina – prosječna godišnja stopa rasta bila je 4,5%.
No, u 2014. gospodarstvo je počelo slabiti – rast je pao na 2,9%, a nezaposlenost porasla iznad 10%.
Na međunarodnoj razini Erdogan je žestoko osuđivao Izrael, nekada jakog saveznika Turske, zbog sukoba s Palestincima. Takva politika dovela je do jačanja njegove islamske baze, a i učinila ga je iznimno popularnim diljem Bliskog istoka. Erdogan podržava i sirijsku opoziciju u borbi protiv Bashara al-Assadove vlade u Damasku.
Uvjetni mir koji je dogovorio s Kurdima na jugoistoku Turske naprasno je, pak, prekinut nakon što je odbio pomoći sirijskim Kurdima koji se bore protiv džihadista Islamske države na sirijskoj strani granice. Od tada traju žestoki obračuni Erdogana i kurdskog PKK-a, koje nerijetko optužuje za brojne terorističke napade koji su se u posljednjih godinu dana dogodili u Turskoj.
wpDiscuz