Rat kao društvo

Svaki dan netko od bošnjačkih političara zaprijeti ratom, najavi rat ili upozori da patriote neće sjediti skrštenih ruku i tomu slično.

Rat u svim svojim formama predstavlja većinu političkog sadržaja prosječnog bošnjačkog političara, a bošnjačka se politička scena nije posebno izmijenila ni dvadeset pet godina nakon rata.

Kadrovsko-nasljedni aspekt te mitologizacije rata je posebno bizaran. Dvadeset šest godina nakon rata predsjednik najjače stranke je sin bošnjačkog ratnog lidera Alije Izetbegovića. 

Jedini sličan suvremeni primjer su otac i sin Kadirov u Čečeniji.

• Bošnjački član Predsjedništva BIH je lokalni ratni šef tajne službe i predratni službenik UDBE Šefik Džaferović. On je u stvarnosti jedna birokratska okamina koja u 25 godina političke karijere osim patriotskih floskula i pseće vijernosti dinastiji Izetbegović nije pokazala nikakav politički sadržaj. 
• Od tri bošnjačka ministra u Vijeću ministara BIH, dva su ratna generala i jedna diplomatkinja iz vremena rata, poznata kao pouzdanica ratnog vođe Izetbegovića.
• Zamjenik ministra u Vijeću ministara kao najvažniji dio životopisa ističe da je bio najmlađi  komadant brigade Armije BIH.

S druge strane srpski i hrvatski ministri ili nemaju neki vojno-ratni background ili im on ne čini najvažniji aspekt karijere kojega trebaju isticati.

Kod Srba i Hrvata ratne obljetnice i rat općenito lagano prelaze iz javne politike u kolektivno sjećanje. 

Teško je naći bolju potvrdu von Clausewitza o politici kao nastavku rata drugim sredstvima od današnje politike SDA i satelitskih bošnjačkih stranaka (i kompletne opozicije koja prema najvažnijim pitanjima u BIH nikada nije uspijevala voditi samostalnu politiku). 

Dominatni društveni narativ na područjima BIH na kojima Bošnjaci čine većinu stanovništva impregniran je  ratnim temema.

• Snimaju se filmovi o ratu, knjige koje se izdaju su ili ratna publicistika ili romani u kojima je rat glavna tema ili neki mizanscen.
• Kulturne institucije koje aktvno djeluju su dubinski vezane za rat.
• Zadnji muzej koji je u Sarajevu otvoren i koji važi za primjer uspješnog kulturnog menadžmenta je…….Muzej ratnog djetinjstva.
• I otvoren je 22 godine nakon rata!!

Rat kao ponavljajuća dnevno-politička i kulturna tema dodatno je štetan jer je okvir u kojemu se smije raspravljati o ratu simplificiran na razni jugoslavenske “Mirko i Slavko” epike. 

Bilo koju ratnu temu unutarbošnjačkog društva teško je otvoriti izvan čvrstog mita o jedinoj ispravnoj strani u ratu, moralno superiornoj Armiji koja nije činila zločine, dok je teritorij po njezinom kontrolom bio svojevrsni zabavni park za pripadniike manjina koji su se tu zatekli. 

Koliko je čvrst taj okvir vidjeli smo kada je sarajevska gradonačelnica, koja se rata i ne sjeća, morala preurediti tekst koje će pisati na spomeniku građanima Sarajeva (uglavnom Srbima i Hrvatima) koje su tijekom rata ubijali pripadnici 10. brdske brigade ABIH, bacajući ih u jamu negdje na rubovima Sarajeva.

Prije odobravanja konačnog teksta posjetila ju je delegacija generala Armije BIH i pohvalila njezin tekst o sugrađanima koji su stradali bez spomena počinitelja.

Kao da su otišli brati gljive i neoprezno upali u jamu.

I danas, dva i pol desetljeća nakon rata, bošnjačka politika i ne pokušava ponuditi nikakav politički sadržaj osim rata ili otklanjanja posljedica rata, na način da se puzajućim ustavnim primjenama realiziraju ratni ciljevi. 

U vrijeme kada je međunarodna zajednica robusno intevenirala i suštinski mijenjala ustavni okvir uspostavljen Daytonskim mirovnim sporazumom, i dok je izgledalo da će se ratni ciljevi Alije Izetbegovića postići postupnim intevencijama međunarodne zajednice, huškanje na rat je bilo u drugom planu. 

Kako se intenzitet međunarodne intervencije u BIH smanjio pokazalo se da je bošnjačka politička elita potpuno nesposobna za autorefleksiju i prihvaćanje drukčijih pogleda na prošlost i budućnost BIH.  

• Hrvati u bošnjačkoj politici, medijima i sve više u svakodnevnom govoru nisu više narod koji ima jednako pravo na BIH kao domovinu, nego su kao neki demografski ostatak udruženog zločinačkog pothvata.
• Tu su još i Srbi u BIH, također ne kao narod nego kao civilna komponenta zločinačke Vojske Republike Srpske. Ako u očima bošnjačke politike polovicu države čine takve dvije političke zajednice onda je razumljivo stalno perpetuiranje rata kao mogućeg rješenja.

Dijelom je za ovo odgovorna i međunarodna zajednica koja je dvadeset godina svjesno ili nesvjesno podržavala ideju marginalizacije Hrvata i Srba kao političkih naroda kroz intervencije međunarodne zajednice u bosanskohercegovačke političke prilike po volji bošnjačke poltike.

Bošnjačka politika upravo prolazi kroz spoznaju da “međunarodna zajednica” neće, što god ona bila, ponovo uložiti dodatne desetke milijardi eura i stacionirati desetke tisuća svojih vojnika u suludoj ideji pacificiranja i držanja u pokornosti polovice građana BIH (Srba i Hrvata) na preko 70 posto teritorija BIH. Naime sličnu stvar su već uradili od 1995. do 2005. uz suglasnost svih zaraćenih strana (Dejtonski mirovni sporazum) te im upravo Bošnjaci nabijaju na nos da je to bilo bezuspješno. Pa tko bi onda normalan to ponovio u dosta nepovoljnijim geopolitičkim okolnostima i bez suglasnosti svih strana jer upravo Bošnjaci proglašavaju Dejtonski mirovni sporazum prevladanim.

Da su neki bošnjački političari već to spoznali vidimo iz ovih pozivanja da “patriotske snage” obave isti posao o vlastitom trošku i očito je da će im trebati neko vrijeme da se odluče kojim smjerom krenuti. 

Hrvatska politika u BIH treba ostati po strani od tog ratnog huškanja. Ako bi se bošnjačka politika odlučila na političko nasilje kao metodu izgradnje države to bi bio zadnji dan postojanja BIH kao države. Ne postoji međunarodna zajednica koja bi, nakon što bi novi sukob pokazao neuspjeh njihove najveće intervencije nakon Marshallovog plana, uložila dodatni napor da se sve opet ponovi.

Ako se bošnjačka politika ipak ne odluči za političko nasilje treba još jednom otvoriti vrata pregovorima ma koliko izgledi za uspjeh bili mali.

• Ipak ovaj put prije pregovora treba utvrditi jasnu platformu koja neće trpjeti ludovanje marginalnih političkih aktera po medijima, sulude prijedloge i politički marketing za unutarbošnjačke političke ratove.
• U slučaju da zadnji pokušaj pregovora propadne kotač povijesti će odraditi svoje.
• Nije moguće predviđati budućnost ali država bez imalo unutarnjeg konsenzusa ne može preživjeti nekoliko godina geopolitičke nestabilnosti.

Ivan Šušnjar l  Poskok.info

Objavljeno na: 26. sij. 2022. u 17:14