Radić i Česi

„Česi nisu megalomani, oni se ne pozivlju na svoju moć i slavu, nego na svoje pravo, na pravo slabijega, koje je glavno obilježje kulture. I zato su Česi među svim Slavenima najbolji Europljani. Česi nam mogu najviše pomoći tim što se kod njih možemo naučiti kako se pametno i napredno gospodari, radi i trguje i kako se stvara narodna sloga.“

Tako je početkom 20. stoljeća pisao Stjepan Radić, koji je uz politički i prosvjetiteljski rad nalazio vremena i za popularizaciju češkog jezika i kulture među Hrvatima upućujući ih da se ugledaju na Čehe kao najnapredniji, najrazvijeniji i najkulturniji slavenski narod.

Sve do danas Radić je ostao upamćen kao najveći prijatelj i simpatizer kojeg su Česi imali na hrvatskim prostorima, a činjenica da je riječ o jednoj od najvažnijih osoba hrvatske povijesti dovoljno govori koliko je Češka bila važna Hrvatima u vrijeme kad se i sama borila za samostalnost i slobodu.

Upravo na 90. godišnjicu Radićeve smrti u Pragu je jedna ulica dobila njegovo ime. Odluku o tome donijelo je 15. svibnja gradsko vijeće na temelju inicijative koju su još 2009. pokrenuli Hrvatsko-češko društvo i predstavnik češke nacionalne manjine u Zagrebačkoj županiji Franjo Vondraček.

Prijedlog je u siječnju 2018. godine ponovno aktualizirala hrvatska veleposlanica u Češkoj Ines Troha i inicijativa je bila pozitivno primljena.

Marija Dvořákova, kći Milica i Stjepan Radić

Ulica na praškom Tuškancu

Novoizgrađena i dosad neimenovana ulica, službeno „Radičova“, nalazi se u elitnom praškom predjelu Břevnov (nazvanu po istoimenom benediktinskom samostanu osnovanom 993. godine), u gradskoj četvrti Prag 6, u kojoj je smješteno hrvatsko veleposlanstvo, kao i crkva svetog Norberta, gdje je Radić 1898. sklopio brak s Pražankom Marijom Dvořákovom.

U toj je crkvi 2011, na inicijativu Hrvatsko-češkog društva i pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora, postavljena spomen-ploča. Hrvatsko-češko društvo dosad je iniciralo postavljanje još četiri spomen-obilježja hrvatskim velikanima povezanima s Pragom: spomenik Nikoli Tesli te spomen-ploče u čast Vladimira Preloga, Andrije Mohorovičića i Josipa Jurja Strossmayera te spomen-ploča u čast Augusta Šenoe.

Osim Stjepana Radića, javnu površinu sa svojim imenom istog je dana dobilo još nekoliko istaknutih pojedinaca, među kojima i preminuli češki filmski redatelj Miloš Forman.

Ulica Stjepana Radića jedna je u nizu „hrvatskih“ ulica u Pragu, gdje već postoje Strossmayerov trg, Ulica Nikole Tesle te Hrvatska, Zagrebačka i Dubrovačka ulica.

Češka se nikad nije Radiću za života odužila za njegov rad na promicanju hrvatsko-čeških veza, a ni službena češka politika nije mu bila osobito naklonjena pa je imenovanje ulice s njegovim imenom u Pragu velika povijesna zadovoljština hrvatskom velikanu čije su duboke veze s Češkom započete još u mladosti.

Radić je 1893. otišao u Prag na studij prava, izbačen sa zagrebačkog sveučilišta jer je uvrijedio bana Dragutina Khuen-Héderváryja.

Iduće godine upoznao je mladu učiteljicu Mariju Dvořákovu, buduću suprugu, a zbog političkog djelovanja izbačen je i s praškog sveučilišta te mu je zabranjen ulaz u austrijsku polovicu Monarhije.

Ipak, Radić je nastavio dolaziti u Prag, gdje se 1898. vjenčao, a ondje je i živio od 1899. do 1900. djelujući kao novinar i publicist. U Pragu se rodilo prvo od četvero Radićeve djece, kći Milica.

Radić je vrlo volio Prag, koji je u djelima i pismima gotovo uvijek nazivao Zlatnim Pragom, a posljednji ga je put posjetio u svibnju 1928, mjesec dana prije kobnog atentata.

Marija i Stjepan Radić djecu su odgajali dvojezično i svi su poslije dio školovanja proveli u Češkoj. U obitelji se govorilo i hrvatski i češki, odnosno hrvatski uz pojedine češke izraze, a Radić i supruga jedno su drugog u pismima nazivali „nejmilejší“ (najdraži, najdraža).

Radićeva ulica u Pragu

Prag i Češka imali su veliku ulogu u političkom i idejnom sazrijevanju Stjepana Radića.

Od Tomáša Masaryka i drugih čeških političara preuzeo je ideju da u politici treba praktično djelovati kako bi se ostvario pomak nabolje, posebno u gospodarstvu, kulturi i prosvjeti (tzv. sitni rad), što je poslije primijenio u svom radu među hrvatskim seljaštvom.

• „Mjesto oduševljenih zdravica, brzojava, pouzdanica i izjava, mi hoćemo promišljen rad na polju gospodarskom, prosvjetnom i političkom…
• Mjesto političkog maštanja i pjesničke dangube, hoćemo političku naobrazbu i realan rad…
• Ta shvatimo već jednom da ni najbučnija rodoljubna pjesma najsavršenijeg zbora ne vrijedi ni toliko koliko skromni rodoljubni čin i najneznatnijeg pojedinca.
• Shvatimo da ovo nije samo slabost, nego rasulo, ako ozbiljno počnemo vjerovati da će ujedinjenu i slobodnu Hrvatsku stvoriti čudotvorna pjesma bez teških muka i bez ljuta boja“, napisao je 1897. Radić pod očitim utjecajem Masarykove realistične politike, a aktualnost tih misli vrijedi i danas.

Radić se zalagao za preustroj Austro-Ugarske u Podunavski savez država i naroda sastavljen od pet država – češke, galicijske, ugarske, hrvatske i alpske, s time da bi Slaveni u međusobnoj komunikaciji trebali koristiti češki, koji bi bio i posrednički jezik sa središnjim državnim institucijama.

Radić je idealizirao Češku zadivljen time što su Česi imali razvijeno gospodarstvo, bankarstvo i školstvo, iako su imali znatno manju autonomiju od Hrvatske, čime su dokazali koliko su kao narod zreli i sposobni organizirati državu.

Češka očekivanja da će nakon 1867. i oni dobiti svoju nagodbu s Austrijancima, kao što su dobili Hrvati s Mađarima, nisu se ostvarila, niti se Franjo Josip u Pragu okrunio za češkoga kralja krunom svetog Václava.

Ipak, zahvaljujući temeljitim školskim reformama provođenima još od doba Marije Terezije, u Češkoj je 1900. bilo tek oko pet posto nepismenih, a u Hrvatskoj više od pedeset posto.

U Češkoj se početkom 20. stoljeća 40 posto stanovnika bavilo poljoprivredom, a u Hrvatskoj od nje živjelo osamdesetak posto.

Industrijskom djelatnošću u Češkoj se u isto doba bavilo 40 posto stanovništva, a u Hrvatskoj tek oko 8 posto.

„Kad me tko pita, zašto o Česima toliko govorim, onda odgovaram: Zato, jer kod Čeha imamo sve, o čemu mi još dugo niti sanjati ne možemo“, rekao je Radić u Hrvatskom saboru 1911.

Želio je da se Hrvati ugledaju na Čehe i da nauče češki jezik, posebno mladi, kako bi mogli odlaziti na školovanje u Češku, prije svega u strukovne škole kojih u Hrvatskoj nije bilo.

Uz Karlovo sveučilište osnovano 1348, u Pragu je od 1717. postojala i Politehnika na kojoj su se obrazovali tehnički kadrovi, od strojara do arhitekata (ondje su studirali i osnivači Hajduka), dok je Zagreb Tehnički fakultet dobio tek 1918.

U Češkoj je 1900. bilo tek oko pet posto nepismenih, a u Hrvatskoj više od pedeset posto. Češka je i danas uspješna zemlja, posebno u gospodarstvu. Nezaposlenost je najniža od svih država Europske Unije i iznosi svega 2,2 posto

Knjiga o Česima u izdanju Matice

Već 1896. Radić je u Zagrebu sastavio i izdao Slovnicu i čitanku češkoga jezika i Rječnik češkoga jezika za Hrvate. Ta su djela doživjela svoje drugo, prerađeno i dopunjeno izdanje 1902. pod naslovom Češko-hrvatska slovnica s čitankom i s češko-hrvatskim diferencijalnim rječnikom, a treće izdanje 1911. pod naslovom Češka vježbenica za srednje i njima slične škole.

Dugo godina to su bili jedini priručnici za učenje češkog jezika u Hrvatskoj. Radi boljeg upoznavanja hrvatske javnosti s češkom poviješću i sadašnjošću, Radić je, u sklopu Poučne knjižnice Matice hrvatske 1910. objavio knjigu Češki narod na početku XX. stoljeća, koja je dobila nagradu Zaklade grofa Ivana Nepomuka Draškovića (knjiga je u digitaliziranom obliku dostupna na web-stranici Matice hrvatske), a 1912. i rad Unutrašnje ili društveno uređenje češkoga naroda.

Važno je i Radićevo djelo Djevojački svijet, izabrane pripoviesti čeških spisateljica iz 1902, kojim je želio potaknuti hrvatske žene da se poput Čehinja angažiraju u javnom životu te prijevod romana Aloisa Jiráseka Pasoglavci ili Boj čeških graničara za seljačko pravo iz 1906.

O Česima i Češkoj Radić je pisao i u ostalim svojim djelima, kao što su Moderna kolonizacija i Slaveni te Savremena Europa.

Radić je toliko dobro naučio češki da je na njemu pisao i književna i publicistička djela pa ga je najstarije češko književno društvo Svatobor priznalo češkim književnikom.

Kako bi Čehe potaknuo da nauče hrvatski, Radić je 1906. izdao djelo Jak se Čech brzo nauči chorvatsky, koje je u dopunjenom i prerađenom izdanju objavljeno 1911.

U Pragu je Radić na češkom napisao i izdao knjige Svobodna škola politickych věd v Paříže (Slobodna škola političkih znanosti u Parizu), Současné Chorvatsko (Suvremena Hrvatska), Slovanska politika v Habsburgske monarhii (Slavenska politika u Habsburškoj monarhiji), Srbové a Chorvati – několik kapitol k objasnení podstaty posledných udalostí (Srbi i Hrvati – nekoliko poglavlja za objašnjenje biti posljednjih događaja), Slovanská studující mládež a drobná národní práce (Slavenska studentska mladež i sitan narodni rad), Úvahy politiky mezinárodní (Razmišljanja o međunarodnoj politici) i Jižní Slované (Južni Slaveni).

Radić je na češkom napisao i autobiografske tekstove koje je 1983. otkrio češki kroatist Dušan Karpatský, preveo na hrvatski i objavio u knjizi Praški zapisi.

Češka je i danas uspješna zemlja, posebno u gospodarstvu. Nezaposlenost je najniža od svih država Europske Unije i iznosi 2,2 posto, dok je u Hrvatskoj 9,1 posto. Ne čudi da se Hrvati danas iseljavaju i u Češku, kojoj broj stanovnika raste. Radićeve ideje o Češkoj kao zemlji koja Hrvatskoj treba biti uzor i primjer aktualne su stoga i u današnje vrijeme pa imenovanje ulice s njegovim imenom u Pragu nije samo odavanje počasti hrvatskom velikanu i češkom zetu nego i poruka o važnosti daljeg unapređivanja gotovo tisućljetnih hrvatsko-čeških veza.